Od markiza i vikontesa do današnjih dana

Ljetovanje je kad ideš na more frigati se po plažama, voziti pedaline, jesti pizze od 100 eura i lizati slaju (7 eura kuglica) i slično? Ni približno točno, ljetovati se može i u brdsko-planinskim područjima, ali dobro – more je more i uvijek će ostati prvo na što pomislite kad netko spomene ljetovanje.

Nije, međutim, uvijek bilo tako, kažu upućeni historičari i odmorolozi, u davna vremena imali ste ljude koji su živjeli uz more i one koji su obitavali u unutrašnjosti i svatko se uglavnom držao svoga. Ljudi koji su živjeli uz more izvještili su se u izgradnji plovila, lovu na ribe, oktopuse i drugu morsku nejač, nosili mornarske majice i u slobodno vrijeme igrali na balote ili kartali briškulu i trešete. Što su radili i kako su živjeli ovi po zaleđima i unutrašnjostima, to primorce nije previše zanimalo, niti su mogli razumjeti kako se netko uopće odluči provesti život podalje od mora. Kakav je to uopće život!?

Ne zna se tko su bili prvi turisti, pretpostavlja se da je riječ o dokonim markizama, vikontesama i vikontima, baronesama i barunima, a vjerojatno je bila i pokoja prinčipeša i princ koji su, čisto radi promjene, počeli dolaziti na more ne bi li se odmorili od silnih zabava, soareja i primanja na kojima se samo tračalo, pilo šampanje i glupiralo. Svidjela im se ta blaga klima i usporeniji ritam života, a more iznad svega. Legenda kazuje da se jedna vikontesa toliko zaljubila u more da bi svaki put kad bi došla na plažu uskliknula: „Ma vidi ovu ljepotu! Ko to more platit!?“

Kod domaćih ljudi odmah je zaživjela ova uzrečica, pa se čak i danas može čuti – ko to more platit. Pitanje koje ne traži odgovor, jer se odgovor razumije sam po sebi – ne može nitko, jer koliko god ti platio, malo je za takvu ljepotu. Po prilici u isto vrijeme nastala je još jedna čuvena uzrečica – Tuđi čovik ne može razumit ili neće nikad razumit i slično. Historičari pretpostavljaju da bi se ovdje moglo raditi o velikoj ljubavi i privrženosti nogometnom klubu Hajduk, ali pravo značenje je sveizgledno dublje i složenije, a ljudi iz unutrašnjosti vjerojatno to i ne mogu do kraja razumjeti i dokučiti.

Vjerovali ili ne, čitanje na plažama u ta davna praturistička vremena nije bilo neuobičajeno. Dapače, ne samo da nije bilo nešto neuobičajeno, već je bila posve uobičajena, najnaravnija i najnormalnija pojava vidjeti osobe kako ničim izazvane mirno čitaju knjige zavaljene na ležaljkama. Tko su bili prvi plažni čitatelji? Istini za volju, bijahu to čitateljice – pratiteljice mladih gospođica i gospodičića, njihove tetke, bake, vremešne guvernante, žene koje su pazile da jogunaste štićenice i malo manje jogunasti, ali zato poslovično bolećivi štićenici, ne počine kakvu nepriličnost, huncutariju ili glupost. Nije bilo osobito teško držati mlađariju u okvirima lijepog ponašanja, prije bi se moglo reći da je to bila zadaća ispunjena dosadom, i da razbiju monotoniju, nadglednice su na plažu dolazile s romanima koje su, baškareći se u dubokoj hladovini ispod suncobrana, vrijedno brstile, redak po redak, stranicu po stranicu.

Čitala je i mlađarija, ne previše njih, tek pokoja namćorasta gospođica ili gospodičić, bićenca nesklona izlaganju sunčevim zrakama koje su ondje na jugu bile vraški nesmiljene. Od domaćeg svijeta čitala je uglavnom studentarija i, malo po malo, običaj čitanja na plažama uzeo je maha. Što bi, k jarcu, pošten čovjek i radio ondje? Čitanje je nekako davalo smisao inače potpuno besmislenom izležavanju pored mora. U ono vrijeme sunčanje i hvatanje boje nije bilo u modi.

Poslije se sve stubokom promijenilo, na more su organizirano počeli dolaziti pripadnici radničke klase, a mlade vikontese i vikonti (ako ih je uopće igdje i bilo) povukli su se negdje čekajući bolja, drugačija vremena. Nesputani i veseli radnički puk također se zaljubio u more, na plaže su dolazile cijele obitelji, u velikim boršama imali su svega – i rajčica, i pilećih bataka, lubenica, ali također i knjiga. Običaj čitanja ne samo da se vratio i uzeo maha, već se vratio u velikom stilu i proširio poput kakve brzogalopirajuće zarazne bolesti. Bilo je to takvo vrijeme da je bilo neobično doći na plažu bez kakve knjige, knjižice, štiva koje je strpljivo čekalo svoj red tj. godišnji odmor i odlazak na more.

Pa dobro, majku mu – znalo se čuti – jel' ovaj naš narod išta radi osim što se kupaju, sunčaju i čitaju!? Nije trebalo dugo čekati i u magazinima, tjednicima i mjesečnicima počeše tako objavljivati književne preporuke. Popisi knjiga za plažu pojavljivali su se početkom ljeta i ne samo da su popunjavali prostor u vrijeme kiselih krastavaca (razdoblja u kojima se ne događa previše toga značajnog), već su to najčešće bili dobri književni vodiči koji su pomagali narodu da lakše razabere literarno žito od literarnog kukolja.

Godine su prošle i desetljeća, narod je počeo nešto slabije čitati, vratile su se vikontese, vikonti i markize (doduše u ponešto drugačijem izdanju), ali običaj objavljivanja knjiških preporuka za dugo i toplo ljeto održao se do danas. Booksine urednice i urednici neizostavno se prije svakog ljeta sjete da bi valjalo objaviti štogod u tom smislu, kakav zgodan popis knjiga za one koji čitaju, ako takvih još uvijek ima, a sigurno ima – nisu valjda svi izumrli!? I onda nas tjeraju poput goniča, da se to čim prije odradi, jer na što bi to ličilo kada bi svi jednog dana prestali objavljivati knjiške plažne preporuke? Ličilo bi na smak svijeta, na kraju, možda su upravo te preporuke ona posljednja nit koja od obična čovjeka može načiniti čitatelja, makar i sezonskog.

U skladu s boljim običajima u narednoj epizodi donosimo popis naslova koje bi bilo dobro odmah spremiti u boršu. Onu veliku, pletenu, za plažu.

F.B., 28. lipnja 2024., Zagreb