Nije lako biti pisac, ali nije ni tako teško

Što god mi mislili – teško je biti pisac. Osjećajna je to čeljad, pretjerano osjećajna. Da se nekako zaštite, utočište često pronalaze u raznim porocima i drugim sličnim aktivnostima. I da se razumijemo, ne hrle oni u poroke i sve ostale nepriličnosti i neodmjerenosti drage volje. Jednostavno se tako dogodi kao što bi se i nama dogodilo kada bi svakodnevno morali živjeti razapeti između stvarnosti i fikcije ne znajući pritom gdje je granica.

Moraju my ass – dobacila je Nadstojnica Merida. Ali pustimo sad nju.  

Jedan glasoviti književnik, nazovimo ga Oldstojevski, znao je imati dva pisara ili dvije pisarice (ili jednu pisaricu i jednog pisara) koji su sjedili svaki/svaka za svojim stolom, a on je špancirao između njih i naizmjence im diktirao dva romana. Jedna pripovijest nastajala je na jednom kraju prostorije, a druga na onom suprotnom – i to bez greške. Kakav plamteći mozak!

Naravno, taj nadaleko čuveni pisac nije ovo radio uvijek, niti da bi se pravio važan pred ljudima. Imao je čovjek problema s kockom, zapadao u dugove, pa je od izdavača nerijetko znao unaprijed uzimati honorare ne bi li se izvukao iz brojnih gabula. Problem je što izdavači u ono vrijeme nisu bili strpljivi, blagi i puni razumijevanja kao ovi današnji. A, ne, baćuška, izdavači su u ona davna vremena bili prijeke ćudi, vrlo nestrpljivi i ako bi ti rekli da zgotovljen rukopis očekuju tad i tad, recimo 20. svibnja, onda je taj rukopis morao biti isporučen najkasnije 20. svibnja – ni dana poslije.

Da bi se osigurali i izvršili dodatni pritisak na skribenta, danima prije zadanog roka slali bi kršne likove, rmpajlije, ljudeskare zastrašujućeg izgleda koji bi banuli kukavcu na vrata i raspitivali se:

„Ej, vrli domaćine Oldstoja, pobratime mio, kako ide, jel se dela il se sam lenguzi?“

„Dela se, dela…“, propiskutao bi klasik i progutao dvije-tri knedličke.

Istine radi, valja reći i to da pisci onog doba nisu bili u tako sjajnoj formi, niti su pazili na prehranu, svaki dan trčali po šest kilometara i radili s utezima kao ovi današnji. Ne, ni blizu toga, onodobni literati živjeli su neuredno, bančili po birtijama, dimili jeftin duhan, neumjereno uživali u alkoholu i svim drugim porocima. Također, neki od njih rado su išli na dvoboje, prihvaćali izazove ili ih sami upućivali kao da se radilo o pozivima na piknik, a ne po život opasnoj raboti.

Jedan drugi književnik rođen na samom koncu devetnaestog stoljeća, možemo ga zvati Earny, bio je čovjek iznimno nemirna duha. Od najranije mladosti privlačili su ga veliki ratni sukobi, bio je ranjen u Prvom svjetskom ratu, 1937. odlepršao je u Španjolsku gdje se baš rasplamsao građanski rat. No i u ostatku Europe nije bilo mira, pa je morao i tamo, bilo ga je po Londonima i Parizima, posvuda.

Osim velikih ratnih sukoba neobično ga je privlačio i lov na životinje. Lovio ih je po Africi, ali i na Kubi gdje je s ondašnjim ribarima iskusio lov na opasne sabljarke. Danas takve aktivnosti nisu osobito popularne među piscima, ali u ono vrijeme bilo je posve normalno ići u lov i okititi zidove radne sobe trofejima s raznih safarija.

Uz sve to, Earny je nalazio vremena i za pisanje što mu je donijelo niz priznanja, među ostalima i Nobelovu nagradu.

Treći jedan pisac, nazovimo ga K-man, rođen je otprilike sedam godina poslije Earnyjevog tragičnog kraja i to na sjeveru Europe, u jednoj od najuređenijih zemalja na svijetu. K-man nije razvio strast prema kocki, a isto tako nisu ga osobito privlačili ratni sukobi ili lov na životinje. Sreću je pronalazio u glazbi i književnosti, a svijet je osvojio romanom u kojemu je rastalio vlastiti život, našnitao ga u šest knjiga i servirao kao eksplozivno prozno djelo.

U nekoj od tih knjiga stvarni K-man pripovijeda nam o jednom od brojnih teških razdoblja svog proznog dvojnika. Riječ je o razdoblju kada spomenuti, sad već legendarni masivni roman nije postojao niti na razini maglovite ideje. Pun sumnji i tjeskobe, kao i većina suvremenih autora, K-man iz svoje kuće odlazi u stan koji mu služi kao radni prostor. Ondje može, sam sa sobom, na miru promisliti o svemu. Što ja to pišem? Kakvog sve to ima smisla? O čemu bih zapravo trebao pisati?

Pusti si tako glazbu, natoči si piće, sklupča se na dvosjedu i promišlja. Mogućnosti postoje, no ni jedna od njih ne čini se kao ono pravo, kao nešto u što bi se punog srca mogao baciti. Mora pronaći onaj pravi put, ali to nije lako. Nimalo. Osjeća se izgubljenim.

Svi se mi katkad osjećamo tako, no piscima nekako sve teže pada. Vrag zna zašto. Vjerojatno stoga što preveć dumaju oko svega, pa su onda i svjesniji svega i život im teže pada. U tom smislu nama normalnim, običnim ljudima je ipak lakše. Kao prvo – unatoč svim nedaćama, negdje na koncu ipak pronađemo smiraj i prstohvat zadovoljstva. I drugo – moramo se hrvati samo s ovom jednom stvarnošću. Pisac nema mira, već je u stanju trajnog nemira. Čak štoviše – skribent najveći nemir osjeća kada je sve ok. Zamislite još i tu nevolju da vas spokoj tjera u nespokoj! Katkad ovakva sumnjiva ponašanja olako nazivamo pozerskim, a to nije pošteno.

Da, literati mogu biti pozeri - skloni boemštini i hipsteraju, sebičnjaštvu i mračnjaštvu, katkad nam idu na živce s načinima na koji drže cigarete ili podrugljivo komentiraju sve živo ili se bezrazložno namrgode i tako namrgođeni hodaju po svijetu, ili su preglasni ili mučaljivi… Ali što ako to nije samo puki pozeraj!? Možda su uistinu takvi kakvi jesu i ne mogu drugačije? Ili mogu, ali ne žele jer znaju da se ne bi osjećali dobro? Ali oni se većinom ne osjećaju dobro! Da, ali pisac je onaj koji želi birati način na koji se neće osjećati dobro. Je li to onda ono što nas razlikuje?

Kao što vidimo pitanja se samo gomilaju. U Booksi smo već desetljećima u prilici promatrati sav taj spisateljski živalj i još uvijek ne možemo ponuditi odgovore.

Posljednju teoriju iznijela je sama Nadstojnica Merida. Po njoj uopće nije istina da je teško biti pisac. Tko ih tjera da kockaju, love sabljarke i da se sklupčavaju po dvosjedima? Lako je biti pisac, kaže ona, i ne samo da je lako (jer, brate, ako ti je nekaj tako teško – onda odustaneš), biti pisac je društveno prihvatljiv način često neprihvatljivog ponašanja i načina života općenito. Pronašli su rupu u sustavu i žive kako hoće!

Da, ubacila se magistra Sofoklovski, to je neka vrsta pogodbe, oni stoljećima žive kako hoće, a mi zauzvrat imamo police krcate knjigama. Gotovo savršen krug kad malo bolje pogledaš.

F.B., 27. svibnja 2022., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.