Na nebu iznad Bergena

Na klupicama ispred Bookse došlo je do uobičajenog ranoproljetnog koškanja. Povod za takva nemila događanja može biti bilo što. Ovaj put netko je s istočnog kraja klupice spomenuo kako je Sartre jednom ili u više navrata natuknuo da je dijalektika, i odatle kontradikcija, u temelju ljudskog djelovanja iz čega su uslijedile ne tako zanemarive posljedice. Sa zapadnog kraja klupice, iz posve drugog društvanca, netko drugi posprdno je zapitao da što, k jarcu, zar to netko iz naftalina vadi pritužnice o navodnom Sartreovom sužavanju dijalektike!?

Onda je došlo do višeglasnog graktanja koje je postajalo sve glasnije i u konačnici toliko nesnošljivo glasno da u cijelom susjedstvu nitko živ nije čuo zvrndanje NATO-ovih borbenih zrakoplova koji su baš u tom trenutku ili u jednom od tih trenutaka prelijetali Zagreb što je susjeda s drugog kata poslije komentirala kao moguću izravnu reakciju NATO-a na hipstersko graktanje ispred Bookse kojega je njoj, molim lijepo, već odavno pun kufer!

Sve to skresala je Nadstojnici Meridi u facu usput se nagražajući da će, ako se situacija ne smiri, uložiti i službenu prosvjednu notu i to kod samog gradonačelnika.

Jasno, za sve je kriv redar Damjan čija zadaća je, pa i smisao postojanja, pravodobno reagirati na svako neprilično ponašanje ispred Bookse. Srdita i nakostriješene kose Nadstojnica je tražila nesretnog Damjana da mu nariba nos. Naposljetku pronašla ga je u parkiću i to u društvu magistre Sofoklovski i dr. Sloneka. Sjedili su ispod breze i melankolično srkali makjata gledajući svatko u svoju daljinu. Nisu je čak ni primijetili, iako je s rukama na bokovima i neskrivenom srdžbom stala točno ispred njih.

„Što se ovo događa!?“, ciknula je.

Magistra je umorno dignula pogled: „Ah, i vi ste, dakle, čuli…“

„Čula što? Nemilo koškanje i graktačinu na klupicama ili zračne snage NATO-a kako nadlijeću Booksu ili susjede koji se prijete gradonačelnikom, a sve to dok vi dokono plandujete ovdje kao mile Gere!?“

„Ne, o tome ne znamo ništa, pitala sam u vezi Zvijezde.“

„Kakve sad crne zvijezde!?“

Damjan nemoćno raširi ruke: „Pa Jutarnje zvijezde, razumije se, kao – izaći će, a nitko ne zna kad točno, mah…“

„Čekate zvijezdu Danicu ispod breze? Ili sam ja upala u nekakav paralelni univerzum u kojemu nitko nije normalan?“

„Ma kakva Danica. Vi očigledno ne znate… zvijezda je to nepoznata koja se iznenada pojavi na nebu iznad Bergena i zlokobno sjaji. Lijepo je najavljeno da će Jutarnja zvijezda izaći i kod nas, ali nema je još i sad je čekamo“, dometnuo je dr. Slonek.

„A čekanje nas polako ubija“, pojasnila je Magistra, „ponajviše Damjana, no i sve ostale, neka izađe već jednom, drugo nam ništa nije važno.“

„Istina“, potvrdio je Damjan odsutno tražeći lulu i duhan po džepovima, „meni je najgore, svaki dan odlazim do Oceana u Zvonimirovoj, ali Zvijezde nema pa nema…“

Nadstojnica Merida zaboravila je na srdžbu i ozbiljno se zabrinula. Činilo joj se da njih troje najednom govore jezikom koji bi morala razumjeti, ali ga svejedno ne razumije. Zvijezda iznad Bergena, ocean u Zvonimirovoj!? Grozničavo je pokušavala povezati sve te natuknice u nešto smisleno, no nije uspijevala. Ili sam ja pošemerila – ili su oni, a možda smo i svi skupa prolupali? Nije ni čudo, ali kako ćemo onda u ovakvom stanju skrbiti o Booksi? Na koncu je i ona sjela na klupicu ispod breze i dlanove stavila na čelo. Razmislila je malo i odlučila govoriti njihovim jezikom.

„Ma hajde, glave gore, izaći će zvijezda… heh, jednom mora.“

Damjan je još jednom nevoljno raskrilio ruke: „Da, ali kad točno? Najave i onda te puste da čekaš dok ne uveneš i pregoriš.“

„Tako je, sjećam se, isto bilo i s Borbom“, prisnažila je Sofoklovska, „frigali su nas na laganoj vatrici kao da smo ribice, a ne nestrpljivi štioci.“

Točno u tom trenutku u nadstojničkom mozgu Nadstojnice Meride zabljesnula je munja skužilica i sve je povezala u sekundi.

„Đizs, pa vi govorite o novoj Knausgårdovoj  uspješnici, huuuh, koje olakšanje, već sam uvjerila samu sebe da smo svi otišli na kvasinu. Mislim se – boookte, kakav sad ocean u Zvonimirovoj, kakva zvijezda iznad Bergena, a ti govoriš o knjižari Oceanmore i Jutarnjoj zvijezdi!“

Poslije prvotne radosti, Nadstojnicu je preplavio osjećaj živčanoće i tugaljivosti u isto vrijeme. Fakat, kad će već izaći Jutarnja zvijezda? Bilo bi zgodno da se to dogodi što prije. S Mojom borbom preživjeli smo šest valova knausgarditisa, potom su uslijedila četiri manja s godišnjim dobima - sad je na redu Jutarnja zvijezda u pet nastavaka-valova u prijevodu Anje Majnarić. Najvažnije je da izađe prva knjiga, poslije se lakše diše. Vidiš, mogli bi popodne svi do Oceana, pa ćemo tamo stajati ispred izloga i malo čekati. Nikad ne znaš – možda baš tad dođe!

Da je sad ovdje B. bi rekao: „Voda za kavu nikad ne zakuha dok stojiš kraj štednjaka i gledaš u nju.“

F.B., 18. ožujka 2022., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.