Možemašica i džedajske tehnike!

Bilo je to jednog topljikavo-prohladnjikavog svibanjskog popodneva, možda 10-12 dana prije drugog kruga izbora, sjedili smo na klupicama ispred Bookse gledajući svoja posla. Ljudi su cirkulirali ovamo-onamo, sjedili ili stajali u manjim grupama žamoreći o koječemu. Kažem, sjedili smo ondje i gledali svoja posla, Nadstojnica Merida pričala je dogodovštinu o ptičici, da li vrapcu živžanu ili kojoj drugoj, koja joj se iz čista mira zaletjela u kosu dok je čekala tramvaj.

Usred razgovora primijetili smo jednu dobro nam znanu Možemašicu kako ide ravno prema nama. Trsili smo se biti kul, ali nam baš i nije polazilo za rukom. Mogla bi nas svojim retoričkim bravurama uvući u nešto, pričati nam o Marxu i Engelsu ili nam uvaliti nekakve sumnjive propagandne materijale. Gledali smo ispod oka kako nam se samouvjereno približava.

„Vidi je“, šapnula je Nadstojnica Merida, „odmah se kuži da ne dolazi iz realnog sektora.“

„Da… ali ne dolazimo ni mi“, rekoh osjećajući kako mi se grlo suši.

„Drugo smo mi…“, rekla je Merida i progutala knedlu.

Očigledno, tresla nas je trema oboje, a kako i ne bi – rijetkost je vidjeti Možemašicu ili Možemaša tako izbliza. O pripadnicima tog pokreta svašta se pričalo, posljednje što smo čuli bilo je to da im je navodno pristupila i jedna naša bivša kolegica. Kako li su je samo omađijali? Mislim da zapravo i nismo željeli znati. Na samo metar od nas poznata Možemašica naglo je skrenula i ušla u Booksu. Odahnuli smo.

„Huh“, primijetila je Nadstojnica Merida, „ovo je fakat bilo blizu.“

„Bome da, imamo sreće. Zapravo djeluje posve normalno, mislim odjeća i sve.“

„A vidiš kako si naivan, naravno da izgleda normalno i slično nama, to i jest umijeće – izgledati kao sav normalan svijet. Znaš koliko je to teško, bro? To je najteže, ali iza toga stoje tisuće sati obuke.“

„Navodno se mnogi od njih voze tramvajem po gradu, ili na biciklu, pa čak i pješice, ono, hodaju po pločnicima, koriste pješačke prijelaze i sve.“

„Obuka, bro, vrhunska obuka, njih su trenirali da se u svakoj prigodi mogu stopiti s okolinom…“

Baš u tom trenutku Možemašica je izašla iz Bookse. Šalicu s makjatom i čašom vode (obične!) spustila je na slobodni dio klupice. Ukipili smo se, oborili glave i gotovo prestali disati nadajući se valjda da ćemo na taj način postati nevidljivi. Ipak, zelene starke približile su se na svega metar od nas.

„Oprosti, molim te…“, rekla je Možemašica.

Nadstojnica Merida s mukom je podignula glavu. Slijedio sam njezin primjer.

„Da?“, propentala je Nadstojnica.

„Koja vam je lozinka za vaj-faj?“

Nadstojnica Merida progutala je još jedu knedlu i tiho rekla: „Lozinka je… partikularniinteresi77…“

„Sve zajedno?“

„Sve zajedno, da…“

„Hvala ti“, rekla je Možemašica, nasmiješila se ljubazno, uzela svoj makjato i vodu, te sjela na susjednu klupu.

Brzo smo pripalili po cigaretu da se nekako smirimo.

„Wow… jesi vidio, mislim… wooooow, kako je za sekundu izvukla lozinku od nas, a sve na finjaka, kužiš ti strategiju, nevjerojatno…“

„Pa dobro sad“, šapnuo sam, „i masu drugih traže lozinku za vaj-faj i svima kažemo.“

„Mimikrija, sve ti je to mimikrija, kao treba joj lozinka, simo-tamo, a zapravo nas vrbuje.“

„Ali kako?“

„Igzektli, i ja se pitam kako, a evo uspijeva im. To su ti čiste džedaj-tehnike, vrbuje nas snagom uma. Osjećaš li se vrbovan?“

Razmislio sam.

„Ne, ne baš, ti?“

„Ni ja, a svejedno jesmo.“

„Vrbovani?“

„Totalno.“

Sad je na mene došao red da kažem – „Woooow!“

„Dobro jutro, 147 tisuća glasova u prvom krugu. Pazi, priznat ću ti nešto, odem u nedjelju na izbore i uzmem one četiri liste i ruka mi sama zaokruži Možemaše na svakoj.“

Razrogačio sam oči: „Isti slučaj i kod mene! Nisam ni promislio, a ruka sama od sebe, kao da ima svoju volju koja je potpuno neovisna o bilo čemu, hametice zaokružuje Možemaše!“

„I tako 147 tisuća puta, kažem ti, bro, mindgames, džedajske tehnike, mimikrija na najjače.“

„I drugi obećavaju slične, dobre stvari, ali ovima nekako… ne znam, ovima vjeruješ.“

„Da, da, kuže probleme i odmah, iste sekunde agresivno nude rješenja!“

Za to vrijeme Možemašica je sjedila na klupici, srkala makjato i čačkala po mobitelu. Kao i mnogi drugi. Onda je došao i jedan poznati Možemaš – na biciklu! Otišao je po kavu i sjeo do Možemašice. Nigdje skupih odijela, kravata, nigdje blindiranih automobila, ni tjelesne straže. Samo dvoje običnih ljudi koji sjede ispred Bookse, piju kavu i čavrljaju o koječemu.

„Kakva drskost!“, komentirala je Merida, „i sutra će voditi ovaj grad i svima će, ne odmah, ali malo pomalo, iz dana u dan biti bolje. Ne puno, ali taman toliko da se napokon počneš osjećati kao čovjek.“

„Baš kako veliš – drskost! Kako se samo usuđuju?“

„Ne znam ti sama reć, nisam pametna, kao što je moj ujak Lucian govorio – ne znam kako im to uspijeva, ali znam da im uspijeva.“

Sjedili smo još neko vrijeme usred tog svibanjskog žamora i poslije ne znam kojeg vremena uočio sam nešto zapanjujuće i uznemirujuće: „Vidi kakvu majicu imaš.“

„Crvena obična, šta?“

„A vidi moju – zelena!“

„Oh… my… god…!“

Otpor je uzaludan, asimilirani smo.

F.B., 21. svibnja 2021., Zagreb

***

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.