Postoje knjige kojima se vraćamo po dva-tri puta i to u različitim razdobljima svojeg uvijek prekratkog čitateljskog života čisto da provjerimo je li im vrijeme uspjelo nauditi, te je li možda naudilo i nama, i na koji način. Dalje, postoje knjige koje naprosto volimo i za njima ćemo posegnuti svakih par godina potpuno uvjereni u uvijek isti, dobar osjećaj koje te knjige bude u nama.
U treću kategoriju spadaju one rijetke knjige koje se zapravo opiru bilo kakvoj kategorizaciji, one su izvan vremena, neuništive i njih, na ovaj ili onaj način, čitamo cijeli život – jer su njegov neodvojiv dio. Jasno, nikad se nećemo usuglasiti oko toga koje knjige spadaju u ove tri kategorije, svatko od nas ima svoj popis literature i štogod utjecalo na nas ili nam se nametalo, čitatelj(ica) ne može protiv sebe. Da, možemo se složiti da je taj i taj roman važno književno djelo koje valja pročitati, i pročitat ćemo ga, ali hoćemo li se tom romanu ikada više vratiti, hoće li se naći u jednoj od tri kategorije knjiga kojima se vraćamo, to je na svakom od nas. Jedno je sigurno – nitko neće jednu te istu knjigu čitati više puta na silu ili tek tako.
Uglavnom, jedna od knjiga koju, na ovaj ili onaj način, čitam i čitat ću cijelog svog života je i roman Sto godina samoće kolumbijskog nobelovca G.G. Márqueza (1927-2014). Prvi put pročitao sam ga u dobi od šesnaest ili sedamnaest godina, prije toga knjigu sam viđao u izlogu jedne knjižare i naslov mi se odmah urezao u pamćenje. Sto godina samoće! I dan-danas taj jednostavan naslov jedan mi je od najmoćnijih u povijesti naslovljavanja bilo čega. Ne znam jesam li u to vrijeme uopće i čuo za latinoamerički magijski realizam, ako i jesam, posve sigurno nisam razmišljao, a ni slutio, što se krije iza njega.
Jednog dana, bio je, mislim, kraj dugog i žeženog ljeta, na svim knjigama u izlogu one knjižare osvanule su nove, nevjerojatno snižene cijene. Ušao sam i za nekakvu siću kupio Sto godina samoće i još dvije knjige – da me ubiješ ne znam koje. Márquez započinje roman onim danas već čuvenim otvaranjem:
„Mnogo godina kasnije, pred strojem za strijeljanje pukovnik Aureliano Buendia se zacijelo sjetio onog dalekog popodneva kad ga je otac poveo da upozna led.“
Teško je opisati prvi susret sa Sto godina samoće, bio je to potpuno novi svijet za mene, ništa slično prije nisam pročitao – posve nevjerojatni, fantastični, suludi prizori nizali su se jedan za drugim i činili se savršeno uvjerljivima. Kada Melquiades umre bilo mu je toliko dosadno i bio je toliko usamljen da se jednostavno vratio među žive, a ja kao čitatelj mislim u sebi – pa da, naravno da se vratio, i neka je. Pričao sam ljudima o knjizi, svakom tko je htio slušati, posuđivao je i ona je tako išla iz ruke u ruku sve dok joj se nije izgubio svaki trag. Nije mi bilo važno, jer sam već nabavio novi primjerak. Bilo je to u doba prije interneta i za mnoge dobre filmove, knjige ili ploče čuli smo putem usmene predaje ili iz rijetkih specijaliziranih časopisa, radio ili tv-emisija.
Za svega par mjeseci stvorio se cijeli jedan neformalni klub obožavatelja Kolumbijčeva romana. Zaključili smo, sjećam se toga kao da je bilo jučer, kako nema ni teoretske šanse da netko jednoga dana po Sto godina samoće snimi film ili tv-seriju. A bolje i ne pokušavati, vjerovali smo, jer takvo čudo i nije moguće oživjeti na ekranu, bio bi to posao unaprijed osuđen na propast.
Preskočimo sada dvanaest tisuća godina i vratimo se u novostoljetne dvadesete. Pročitao sam negdje kako će se vjerojatno snimati serija po romanu Sto godina samoće. Da? Još uvijek nisam bio siguran u uspješnu izvedbu najavljenog poduhvata. Još za života Márquez je navodno odbio prodati prava za ekranizaciju romana navodeći kako igrani film zbog svog vremenskog ograničenja ne bi bio dobro rješenje. Pet godina poslije njegove smrti Netflix je otkupio prava i u dogovoru s nasljednicima odlučio se za tv-seriju. Obitelj je iskazala svoju potporu, no uz nekoliko uvjeta – serija mora biti snimljena u Kolumbiji, s domaćom glumačkom postavom i, jasno, na španjolskom jeziku. Opravdano i logično, jer, iskreno, teško je i zamisliti Sto godina samoće na engleskom ili bilo kojem drugom jeziku osim španjolskog.
Kao jedna od autorica odabrana je nagrađivana kolumbijska filmašica Laura Mora Ortega (Killing Jesus, The Kings of the World) kojoj je otpočetka jasno pred kakvim se velikim izazovom nalazi. Dvadesetak glavnih glumica i glumaca odabrano je između blizu 10,000 onih koji su se prijavili na audiciju, odabrana je i cijela vojska statista, te nekoliko lokacija u Kolumbiji. Márquezov mitski Macondo izgrađen je u četiri verzije ne bi li se što vjernije dočarao protok vremena u romanu, pazilo se na sve, od odjeće i komada namještaja, pa do najsitnijih detalja i da, bio je to golem posao, ali tvorci serije unaprijed su to znali, jer drugačije se i nije moglo pristupiti ekranizaciji jednog od najutjecajnijih romana u povijesti književnosti.
Prva sezona dovršena je u proljeće ove godine, projekcije prvih dvaju epizoda upriličene su koncem studenog u Madridu i jednoj velikoj knjižnici u Mexico Cityju, te početkom prosinca na filmskom festivalu u Havani. Serija je na Netflix došla 11. prosinca, s velikim očekivanjima i malo strepnje štovatelji kultnog romana širom svijeta pokrenuli su prvu epizodu. Knjiga objavljena prije pedeset i sedam godina napokon je oživjela i zaplesala pred našim očima. Svaka bojazan da možda ipak neće ispasti kako smo zamišljali raspršila se već poslije prvih nekoliko minuta. Márquezov magijski realizam ukazao se u svojem najnovijem ruhu koje je, malo je reći, karnevalski raskošno u svakom trenutku, vidjeli smo kako niče Macondo, prvi dolazak velikog ljubitelja (i tumača) znanstvenih dostignuća Melquiadesa i njegove čerge, zaluđenost José Arcadia Buendie, sve je bilo tu, čini se kao da tvorci serije nisu ispustili ni jednu rečenicu i da to ne bi mogli sve da su i htjeli.
Svaka epizoda traje između šezdeset i sedamdeset minuta, predviđene su dvije sezone po osam epizoda i mislim da se već poslije prvog poluvremena može reći kako su se veliki posao i sredstva uložena u televizijsku adaptaciju romana Sto godina samoće u cijelosti isplatili. Slike koje smo zamišljali čitajući roman dobile su zaokružen oblik i savršenu rezoluciju.
Prije koju godinu zastao sam ispred izloga knjižare Znanje u Splitu i odmah ugledao dvotomno izdanje Mannove Čarobne gore u prijevodu Zlatka Crnkovića i s pogovorom Viktora Žmegača i to uz popust od 50%! Ušao sam u knjižaru koja je bila gotovo prazna, osim mene bilo je tu još samo dvoje srednjoškolaca – kupili su Sto godina samoće, također u izdanju Školske knjige i u prijevodu velikog Milivoja Telećana. To je išlo u prilog mojoj teoriji da svaka nova generacija otkriva Márqueza u otprilike istoj dobi – šesnaest, sedamnaest godina. Teško je reći da je to roman za mlade ili da ga je Márquez pisao za bilo koji određen uzrast, ali nekako sam uvjeren da ga velika većina prvi put pročita u ranoj mladosti, kao i u to da će ga mnogi od nas čitati cijeli život.
Uprizorenje Sto godina samoće na Netflixu možemo shvatiti i kao luksuzno opremljene specijalne audiovizualne dodatke za tvrdokorne fanove.
foto: jubilo haku
F.B., 20. prosinca 2024., Zagreb
Gombrowicz se igra, provocira, skriva se, razotkriva, propituje, razmišlja i tjera druge na razmišljanje, napadi ga zabavljaju, a tapšanje po ramenima i hvalospjevi navode na oprez.
Morate pisati, svaki dan, i morate čitati, također svakodnevno, reći će vam voditeljica ili voditelj radionice kreativnog pisanja, a vi ćete istog trenutka pomisliti: No shit, Sherlock...
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.