Tko su lektori(ce)? Što žele od nas, odakle dolaze, kakve su naravi i možemo li uopće, ne znali nas jadi, preživjeti bez njih? Ukratko – lektori(ce) spadaju među najpismenija bića na svijetu (lat. lector: čitač). Ta bića vrlo su tajnovita, imaju izuzetnu moć stapanja s okolinom i da, primjerice, sutra ispred Bookse vidite stotinu djevojaka, žena, nikako ne biste mogli prepoznati koje od njih su lektorice. Možda samo jedna, ali koja!? Ne znamo, jer kada su u javnosti, lektorice ne otkrivaju svoju profesiju.
Ne vjerujete? Možete napraviti mali test: sjednite na terasu nekog lokala, izvadite laptop i pišite neko vrijeme, onda zaglumite očaj i ciknite – Oh, ne, ima li ovdje koja lektorica, molim vas, hitno je, treba mi lektorica, moj tekst se nepovratno urušava, upomoć!
Lektorica može sjediti dva metra od vas, ali neće se javiti, neće ni trepnuti. Ne pada joj na pamet, cijeli dan je lektorirala i sada samo želi popiti svoj gemišt, kavu ili što god već lektorice piju u slobodno vrijeme.
Navodno, u osvit Akadskog carstva, otprilike dvije i pol tisuće godina prije naše ere, živjela je djevojka, kćerka uglednog pisara, koju je iznad svega nervirala nepismenost, pa bi, kad god se ukazala prilika, ispravljala greške u očevim dokumentima. Zvala se Lektorija (Lektoricija) i, ako je vjerovati nekim istraživanjima, osnivačica je tajnog reda, udruženja – Lektorijanke. Članice su mogle biti samo žene, a čini se, iako ne znamo pouzdano, da se lektorijanski pokret održao sve do danas. Bilo je i trvenja i nesuglasica, pa se jedna skupina odvojila. Nazvale su se - Lektorijanke Sudnjeg Dana (LSD). Pripadnice ovog hardcore lektorskog udruženja ubrzo su netragom nestale, da bi se iznova pojavile šezdesetih godina prošlog stoljeća u okolici San Francisca. Iznimno su netolerantne prema nedovoljnom poznavanju gramatike, a poznate su i po svojoj ustrajnoj borbi za što više zareza u tekstovima. Jedna od LSD ćelija navodno djeluje i kod nas – u Zagrebu.
Kad već kopamo po povijesti, valja napomenuti da su Booksini istražitelji nedavno došli u posjed dokumenata prema kojima su prve lekture (pralekture) obavljene još prije dvadesetak tisuća godina. Zasigurno su vam poznati znameniti pećinski crteži konja i drugih životinja u Lascauxu. Nastali su prije otprilike 17,000 godina. Manje je poznato da su slični crteži pronađeni i na području današnjeg Omiša u pećini zvanoj Kanavača. Nastali su kojih tisuću-dvije godina prije onih u Lascauxu. Najzanimljivije od svega jest to da je crteže konja, ovaca i koza u Kanavači netko lektorirao. Lijepo se vide dva naknadno uklesana zareza, te oznake kojima pralektorica upućuje na drugačiji, ispravan, raspored životinjskih figura u nizu (prasintaksa!?). Po nalazima arheologa pralektura je učinjena možda samo pedeset ili sto godina poslije crteža. Fascinantno!
Čovjek bi pomislio da ćemo poslije toliko vremena dosegnuti zavidnu razinu pismenosti, ali lektorice (i lektori, no ovdje zbog povijesne pozadine u prvom redu govorimo o lektoricama) i danas imaju pune ruke posla. Nema bojazni da će u skorije vrijeme prestati potreba za njihovim vještinama. Sve što je napisano, pa bio to i sprejem našaran grafit na zgradi, podložno je lekturi. Veliki misterij je odakle lektorice znaju sve to!? I drugi ljudi, među njima i književnici, išli su u škole i učili, ali samo lektorice znaju sve. To je pomalo zastrašujuće i, svjesne svojih nesagledivih moći, one namjerno djeluju iz pozadine, ne guraju se u prvi plan i – lektoriraju.
Ukratko, bez lektorica ovaj svijet bio bi još gluplji nego što jest, jer kakvu god svinjariju želite napisati i ta svinjarija bit će bolja nakon što je lektorica propusti kroz šake. Sadržajno će to i dalje biti svinjarija, ali će barem biti pismena svinjarija.
Jedna od najvećih vještina u lektorskom tobolcu krcatom vještinama jest ona da se tekst značajno poboljša, ali tako da autor i nije u potpunosti svjestan toga. Drugim riječima – da se ne uvrijedi, klone duhom ili se rasrdi.
U narednom broju:
Što je zapravo zarez i kako ga rabiti? Postoje li Superlektorice tj. lektorice koje lektoriraju druge lektorice? Je li istina da osim točke, zareza i dvotočke postoji još i točka zarez ili je riječ o neprovjerenim tračevima!? Koliko smo uistinu nepismeni i zašto, pobogu!? Kako se ponašati kada doznate da vam je djevojka lektorica!? Nahitavamo li se preveć uskličnicima i kako suzbiti takve porive!?
O svemu ovome, tajnama zanata i mnogim drugim stvarima u senzacionalnom razgovoru s lektoricom koja se odmetnula, ne druži se s drugim lektoricama i već godinama radi kao slobodni strijelac!
F.B., 07. listopada 2022., Zagreb
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Trčanje je, osim ako nisi aktivan sportaš, najobičnija tortura, nepotrebno i za pripovjedača nesvrhovito mučenje i borba za goli život. Hodanje je, uviđamo, posve druga priča.
Ono čuveno Sokratovo – "spoznaj samoga sebe", činilo se Tournieru besmislenim zahtjevom kojega mirne duše odbacuje. Stvarnost, kaže, beskrajno nadilazi bogatstvo moje mašte i neprestano me ispunjava čuđenjem i divljenjem
Ljubavnički odnosi čine se kao nešto uzbudljivo, posve obični ljudi preko noći postaju neka vrsta odmetnika, potajice se sastaju, kradu vrijeme i prostor za sebe, i to u početku uistinu jest uzbudljivo. Samo dokle će biti tako?
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.