Komisija za preljube u književnosti (i drugdje)

Nedavno smo ovdje pisali o romanu Ljubav i smeće češkog autora Ivana Klíme u kojemu glavni lik, Klímin dvojnik, najviše prostora daje svojem odnosu sa ženom i dugogodišnjom ljubavnicom. Pritom je vrlo samokritičan i, među ostalim, predbacuje sebi i to što nema snage i hrabrosti razriješiti jedan od najtežih i literarno najzahvalnijih problema – problem ljubavnog trokuta, odnosno četverokuta.

Što god on učinio ili mogao učiniti, pogrešno je i netko će stradati, ostati povrijeđen, izigran, izdan, odbačen, ukratko – poražen.

A zašto si se, majčin sine, uopće doveo u takvu jednu, po svemu sudeći, bezizlaznu situaciju!? – ciknut će čistunac i moralna gromada u nama čitateljima i čitateljicama, mnogoglavoj i često okrutnoj zvijeri sklonoj ne vidjeti balvan u vlastitom oku.

Istina, pripovjedač je zasigurno, ne treba to ni podvlačiti, neposredno prije upuštanja u ljubavničku avanturu pouzdano znao da ima suprugu i dvoje djece s njom, a isto tako morao je znati, i znao je, kako je i ona, žena u koju se zaljubio, također u braku. Sve si to znao i svejedno se, dakle, bacio u taj oganj znajući valjda pouzdano, ili barem pretpostavljajući, kako će biti vraga tj. posljedica – itekakvih! Pa zašto onda? – jarosno čitatelj ponavlja neugodno pitanje koje zapravo ide na Klíminu adresu, jer on je kao autor sve to organizirao.

„Hold my beer“, spremno uzvraćaju autori iz antičkih vremena, pa onda Flaubert, Tolstoj, Updike i sva sila suvremenih literata u želji da nam pojasne o čemu se ovdje točno radi i usput obrane naoko nepromišljene i neobranjive postupke svojih junakinja i junaka, kao i kolegica/kolega koji stoje iza svega.

Tema preljuba prisutna je u literaturi cijelu vječnost, nikada nije zastarjela, a kako se čini i neće u dogledno vrijeme. Toliko je preljub prisutan u književnosti da to više i ne primjećujemo, ali kada smo ipak primijetili – odmah smo u Booksi oformili Komisiju za preljube u književnosti (i drugdje) i pripadajuća radna tijela. Održali smo i prvi sastanak, rasprava koja je uslijedila bila je dugotrajna, burna, katkad čak i na rubu ozbiljnog incidenta, no na kraju je ipak urodila plodom.

Prvo i osnovno, zaključili smo, preljub je i u stvarnom životu i u literaturi uistinu big deal, velika drama u kojoj će se, hoćeš-nećeš, raspaliti, rasplamsati cijeli spektar emocija koje slijede jedna za drugom po utabanim etapama, i kada se tako raspale, rasplamsaju – teško ih je ugasiti, iznova staviti pod kontrolu. Stvari se više ne mogu vratiti na početne pozicije i za svakog literata to je vrlo komotna situacija – likovi mu doživljavaju korjenite promjene, radnju svoje pripovijesti može odvesti faktički gdje god poželi ili ga mašta odvede.

Ljubavnički odnosi čine se kao nešto uzbudljivo, posve obični ljudi preko noći postaju neka vrsta odmetnika, potajice se sastaju, kradu vrijeme i prostor za sebe, i to u početku uistinu jest uzbudljivo. Samo dokle će biti tako? Po svojoj prirodi ljudska bića ne mogu dugo biti zadovoljna i sretna, već uvijek traže još malo više, pa i po cijenu toga da naruše ili do kraja upropaste zadovoljstvo i sreću koju su dohvatili. Prije ili poslije netko od ljubavnika vratit će se starom dobrom nezadovoljstvu i valjati se u njemu kao što se haskiji valjaju u snijegu (ili u blatnim lokvama, ako nema snijega), i zaključiti – ovako više ne ide.

Ovako više ne ide – čuvena je rečenica i samo je pitanje vremena kada će je netko od ljubavnika/odmetnika izgovoriti i tako širom otvoriti vrata nezadovoljstvu bez kojega bismo, čini se, preminuli od dosade. Ovako više ne ide – zloglasna je rečenica u čijem nastavku slijedi zahtjev za unaprjeđenjem trenutnog stanja ili manevar u narodu znan i kao – traženje kruha preko pogače.

Ono što se do jučer doživljavalo kao sreća, najednom postaje izvor frustracija i ova faza može potrajati tjednima, mjesecima, pa i godinama. Ljubavnica u romanu Ljubav i smeće traži od ljubavnika, pripovjedača, da napokon povuče potez i odabere ili nju ili ženu, ali on, stoga što u tom trenutku ima živu vezu i s jednom i s drugom, i zbog toga što je kukavica, čega je i sam svjestan, naprosto ne može povlačiti takve velike i dramatične poteze. Ljubavnica je, logično, sve ogorčenija, a zbog svega ni on više ne može biti sretan.

Svi mi, članice i članovi Komisije za preljube u književnosti (i drugdje), mozgali smo o ovom problemu pitajući se je li moguće da ljudska bića ne mogu biti sretna i zadovoljna na duže staze? Onda, je li moguće?

Je li brak (ili svaka druga službena veza koja u svemu podsjeća na brak) realnost koju smo u jednom trenutku prihvatili, a ljubavnička veza fikcija u koju se počnemo sklanjati kada nam iz nekog razloga realnost dozlogrdi, dosadi ili nas vremenom učini nesretnima i nezadovoljnima? Da, vrtimo se u krug kao što to i haskiji, skloni huncutarijama, često čine loveći vlastiti rep, kao da stalno tražimo nešto drugačije, drugačije od onoga u čemu trenutno jesmo i kada se dogodi to nešto drugačije – i to će nam dozlogrditi. Dobro, ali što točno tražimo, pitali smo se, jer nije dovoljno definirati to kao – nešto drugačije.

Dan je bio lijep, naručili smo ćevape, pa zasjeli u Parkić Nadstojnika Luciana i još jednom se vratili na temu preljuba u književnosti. Možda bi se žanr ljubavnog romana trebao zvati preljubni ili ljubavnički roman, međutim, ljubav kao tema ionako pokriva mnogo toga – zaljubljenost, ljubomoru, preljub… Sama ljubav možda čak i ne postoji, kažemo – možda, jer nisu nepoznate teorije da je ljubav zapravo vrlo isplativ holivudski proizvod, izmišljotina koju su ovi preuzeli iz literature gdje je obrađivana stoljećima prije. U svakom slučaju, zaključili smo, ljubav je mnogo toga, ali ionako svatko ima svoju definiciju. 

Ljubomora, ružnija i zlobnija sestra ljubavi, također je zanimljiva, zna biti zabavna, ali ne baš i u stvarnom životu. Može biti bezazlena i prolazna, no kada uznapreduje lako se izobliči u složen i težak poremećaj koji poprima različite oblike. Primjerice – ljubomora unatrag! To uopće nije rijetka vrsta ljubomore, manifestira se tako što partner ili partnerica (najčešće ipak pogađa muškarce) otkriju da su ljubomorni i na onaj dio života svoje partnerice/partnera u kojima ih uopće nije bilo. Počinje onim naizgled bezazlenim pitanjima koliko je tko imao ljubavnih/ljubavničkih veza u životu. Ljubomora unatrag odlično je predstavljena u filmu Chasing Amy (1997) autora Kevina Smitha. 

Odlutali smo predaleko u raspravi i vratili se iznova na ključno pitanje – zbog čega se uvijek i u svakoj literarnoj, filmskoj ili stvarnoj ljubavnoj/ljubavničkoj vezi javi nezadovoljstvo, što to točno tražimo?

Odgovor nam je cijelo vrijeme bio točno ispred nosa, a postali smo ga svjesni tek poslije trećeg piva (disclaimer: službena Booksa nipošto ne ohrabruje bilo koga da odgovore ili bilo što drugo traži u pivu i drugim, još grđim, vrstama pijače) i bezbroj navedenih primjera. Ono što tražimo, a da toga najčešće nismo ni svjesni, jest osjećaj zaljubljenosti. U prvom trenutku odgovor nam se učinio toliko jednostavnim da nismo imali snage staviti ni uskličnik na kraju prethodne rečenice. Zaljubljenost!?

Da, baš zaljubljenost, a problem je, kao što znamo, što ona jednostavno ne može istim intenzitetom potrajati ne znam koliko dugo. Što je, je li, i logično, jer tko bi to podnio na duže staze. Nitko, zato zaljubljenost polako, mic-po-mic, gubi na snazi i na njezino mjesto dolazi rutina bivanja u vezi. Rutina nije za podcijeniti, nju treba znati održavati, tko ne vjeruje može pitati ljubavne veterane. Umjetnost održavanja rutine (možda je upravo to ljubav?) nepravedno je podcijenjena, ali zaljubljenost je ono nešto što mnogi literarni junak ili junakinja žele vratiti upuštajući se u preljub. I, naravno, ne samo literarni junak i junakinja.

Pogrešno bi bilo zaljubljenost razumjeti ili opisati kao nekakav uvod i ništa drugo povrh toga, jer uvodi su ipak samo uvodi u nešto veće, značajnije. Dok traje to intenzivno razdoblje zaljubljenosti mi jednostavno ne zapažamo mane kod partnerice/partnera, niti ih uopće tražimo. Zaljubljenost je totalna fikcija, veća i od preljuba, ljubomore i ljubavi zajedno, pa vjerojatno i zbog toga ne može dugo potrajati. Poslije počnemo zamjećivati određene pojave, navike kod nje/njega i pitati se, primjerice, mogu li ostatak života provesti s osobom koja ovako glasno hrusta čips? Mogu li ostatak života provesti u neposrednoj blizini osobe koja svako malo koristi izraze kao što su vis-à-vis ili enivej ili à propos ili a-boookte? Može li se to!?

Što ako je faza intenzivne zaljubljenosti slavnija i značajnija od svega onoga poslije? Lako bi moglo biti da je tako i zbog toga će se ljubavni veteranski parovi uvijek točno sjećati kako je sve počelo, ali ne i onoga što je bilo prije par dana. Dobro, načinili smo zapisnik prve sjednice, podvukli zaljubljenost kao ono nešto zbog čega se u određenom trenutku popiknemo i padnemo u preljub (ili se suzdržimo, pa umjesto toga posegnemo za određenom vrstom literature), te odlučili održati na životu Komisiju za preljube u književnosti (i drugdje), jer, očigledno je, ima tu još mnogo posla i pitanja na koja valja potražiti odgovore.

U svrhu nastavka rada Komisije odmah smo poduzeli prve korake i zatražili potrebna sredstva iz fondova EU. 

F.B., 12. rujna 2024., Zagreb