Književnost i diplomacija

Čitajući zapise iz knjige Diskretni šarm diplomacije (Disput, 2025.) Dore Kinert Bučan o šest godina provedenih u Egiptu (1993-1998) gdje je boravila kao supruga našeg veleposlanika, Daniela Bučana, prisjetio sam se knjige Pjevači diplomatskog zbora britanskog književnika Lawrencea Durrella. Potonja je kod nas objavljena prije tridesetak godina i to u Znanju, u onoj čuvenoj biblioteci Hit.

Razlog zbog kojega je Durrellova knjiga kod nas prevedena i objavljena nekoliko desetljeća nakon što se pojavilo britansko izdanje (Esprit de corps: sketches from diplomatic life, 1957) mogao bi se kriti u njezinu satiričnu tonu. Problem vjerojatno nije bila satira sama po sebi, već činjenica da Pjevači dijelom opisuju autorov boravak u britanskoj ambasadi u Beogradu, gdje je boravio u godinama poslije Drugog svjetskog rata (1949-1952). Knjigu nažalost nemam pri ruci, ali sjećam se epizode gdje predstavnici diplomatskog zbora kreću vlakom na tada dug i neizvjestan put iz Beograda u Zagreb kojega Durrell opisuje kao gotovo nadrealno iskustvo i s puno humora. Lako je zamisliti da je takav pristup mogao biti doživljen kao uvredljiv, pa se s objavljivanjem knjige pričekalo do raspada bivše nam zajedničke države.

U Diskretnom šarmu diplomacije Dora Kinert Bučan u svojih trideset pet kratkih zapisa također nas vodi iza kulisa života u diplomaciji, a o kojem najveći dio nas iz čitateljskog puka zna vrlo malo ili ništa. Vjerojatno svi imamo nekakvu predstavu, zamisao, ali što se uistinu događa na prijemima, večerama u veleposlanstvima, kako se ponašaju i nastupaju predstavnici velikih sila i što su teme neformalnih razgovora – o svemu tome možemo doznati samo od onih koji su uistinu bili na takvim okupljanjima.

Diplomacija je drevna vještina, a kako diplomati predstavljaju svoje države, nije nevažno koga ćemo poslati u ovu ili onu zemlju. Primjera radi, Hrvatska je kao mlada država odnose s Egiptom uspostavila početkom devedesetih i izbor Daniela Bučana, istaknutog arabista, za našeg prvog veleposlanika u Kairu bio je i pametan i logičan.

Osim što bi dobar diplomat morao vrlo dobro poznavati jezik, kulturu i običaje zemlje u kojoj će boraviti i raditi, morao bi, pretpostavljamo, biti još štošta, primjerice – komunikativan, ljubazan, odmjeren, taktičan, morao bi, jasno, razumijevati međunarodne odnose – političke, ekonomske, kulturne i svake druge, a to nije jednostavno, jer se, kao što vidimo i danas, ti odnosi stalno mijenjaju, također uvijek imati na umu interese svoje zemlje, ali i one u kojoj je zastupa, morao bi – reći će vam to svaki diplomata od formata, biti osoba od povjerenja, jer su mu na raspolaganju i vrlo osjetljive informacije o kojima ne bi bilo pametno trubiti naokolo. Ukratko – rad u diplomaciji nije mačji kašalj i zahtijeva cijeli niz vještina, znanja, odlika, što većina nas običnih smrtnika, civila, svakako nema.

E, sad, ne možemo se ne zapitati – kako se, k jarcu, u svijet diplomacije uklapa spisateljski živalj, a nije da književnika nije bilo u diplomaciji. Nisu li književnici uglavnom namćorasta čeljad sklona mnogočemu što je u suprotnosti s većinom ili barem dijelom onoga što odlikuje jednog diplomata?

Možda griješimo dušu, ali osigurati pristup povjerljivim, pa i iznimno povjerljivim informacijama jednom književniku – nije li to isto kao i angažirati lisicu da nam na par dana pričuva kokošinjac!? Pa, ljudi moji, skribent po svojoj prirodi sve živo shvaća (i) kao potencijalnu građu za svoja književna djela. Dakle, ne da će ponešto reći ponekom, majčin sin (ili kćer) na ovaj ili onaj način, sve će reći svima tj. napisati i objaviti, pa tko voli nek izvoli! Mogli bismo navesti još mnoštvo razloga, očiglednih i manje očiglednih, zbog kojih literate ne bi bilo pametno slati u diplomaciju, no činjenice nas opovrgavaju, jer kao što spomenusmo – priličan je broj, među njima i svima znanih književnika dio života proveo u diplomatskim predstavništvima.

Uvijek nam prvo na pamet padaju rečeni Lawrence Durrell i Ivo Andrić, ali bilo ih je još, recimo Octavio Paz, Gabriela Mistral, Saint-John Perse, Jorge Luis Borges, Adam Mickiewicz, Pablo Neruda, Graham Greene, Enrique Serna, pa neformalno i G.G. Márquez (on je doduše i odbio neka diplomatska namještenja svjestan da književnik mora imati potpunu slobodu govora) i još mnogi drugi. Dio navedenih obavljali su poslove kulturnih predstavnika (atašea), drugi su djelovali i kao obavještajci, savjetnici, pomoćnici ali i kao veleposlanici.

Promućurniji od nas shvatili su da književnice/književnici možda fakat nisu natural-born-diplomati, ali mogu otključati neka vrata ili povezati ljude i države koje profi diplomati ne bi tako lako mogli, jer literati zapravo i ne poznaju granice, povezani su s literatima iz cijelog svijeta i te veze funkcioniraju i u uvjetima kada između njihovih država gotovo ništa drugo ne funkcionira.

O koristi koju pisci imaju ili mogu izvući iz ovakvih angažmana ne treba ni govoriti, jer je samorazumljiva. Primjerice, jedan od prvih Durrellovih dodira sa svijetom diplomacije dogodio se za vrijeme Drugog svjetskog rata kad je boravio u Aleksandriji i Kairu (1941-1944) što je nesumnjivo utjecalo na stvaranje njegovog vjerojatno najvažnijeg djela – Aleksandrijski kvartet (Justine, Balthazar, Mountolive, Clea). 

Ivo Andrić obavljao je mnoge diplomatske zadaće i bio posvuda, a najviše se uvijek spominje njegov boravak u Berlinu gdje je i dočekao početak rata. Bio je to i njegov rastanak od diplomacije, 1941. povukao se i posvetio pisanju, odmah po završetku rata na stolu je imao dovršena i dva velika rukopisa – romane Na Drini ćuprija i Travničku hroniku. U Travničkoj hronici bitno mjesto, među ostalima, zauzimaju likovi francuskog konzula Davila i dvojice austrijskih konzula, te trojice turskih namjesnika tj. vezira – dakle, hardcore diplomacija u majstorskoj izvedbi Nobelovca s velikim iskustvom u diplomaciji.

Na koncu, ne možemo ne spomenuti i Booksinu diplomaciju, naime što, prije koji dan Nadstojnica Merida izdala je befel da se redar Damjan, naš vrijedni literat, pošalje na mjesto otpravnika poslova u Omiš gdje će raditi na složenim zadaćama kulturnog zbližavanja Bookse i Dalmacije!

F.B., 4. travnja 2025., Zagreb