Jamranje zbog zastoja

Na križanju sa Savskom tramvaj je stao. Činilo se kao da ga je strah nastaviti dalje. Građani su mu mahali, hrabrili ga da se odvaži i dođe tako da mogu ući u njega, ali tramvaj je ostao ukopan na mjestu poput tvrdoglava magarca. Potom su stali i tramvaji na Savskoj, a iza njih se stade gomilati još tramvaja. Pojavili su se i saobraćajci u žutim prslucima i strateški se rasporedili po raskrižjima.

„Što se k jarcu događa, da nije rekvizicija!?“, pitali su građani već na rubu strpljenja.

Netko je od prisutnih pojasnio kako se zasigurno oslobađaju prometnice za jednu ili više osoba čije vrijeme je mnogostruko važnije od vremena većine drugih ljudi i kada ta osoba prođe sve će se odmah vratiti u normalu. Građani uglas počeše jamrati. Značajan dio njih nije htio ni pomisliti, makar uzeti u razmatranje, da bi nečije vrijeme bilo važnije od vremena bilo kog drugog.

„Ja živim u ovom gradu prek šezdeset godina i pogodite koliko puta je zbog mene zaustavljen promet?“, javila se jedna fina starija gospođa.

„Koliko, koliko!?“, upitahu jamrateljice i jamratori uglas.

Fina gospođa reče: „Točno nula puta, a sam bog zna da je bilo situacija kad sam jako kasnila negdje.“

Jamranje se sada pojačalo na najjače. Kakav je to način zaustaviti ovako promet u pol bijela dana? Neka netko od gospode saobraćajaca kaže za čije babe zdravlje se ovo radi. Saobraćajci su uzvratili da oni samo rade svoj posao i neka ih puste na miru.

„Ermh…“, javi se jedan fini stariji gospon uredno strižene bradice, „oprostite, molim, jamrati je najlakše, no fakat je da nismo svi isti i da postoje osobe čije vrijeme je masu dragocjenije nego li vrijeme svih nas zajedno.“

Uzvici nevjerojatnog zgražanja dopirahu sa svih strana, no fini gospon nije se dao smesti: „Možete se zgražati i jamrati do Svetog Nigdarjeva, ali fakti su fakti – naprosto postoje osobe koje si ne mogu dozvoliti da zbog prometa zakasne negdje, jer bi to posve nepametno kašnjenje rezultiralo problemima na tako visokoj razini kakvu si vi ne možete ni zamisliti.“

„Jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr!!!“, zasuše ga srditim jamranjem.

Tramvaji i dalje stajahu nanizani jedan iza drugog u kilometarskim kolonama. Nezadovoljstvo građana narastalo je iz trenutka u trenutak. Tražilo se neka na lice mjesta dođe gradonačelnik, te izvoli pojasniti što se ovo događa. Za divno čudo gradonačelnik se uistinu pojavio na križanju Vodnikove i Savske. Odložio je bicikl i podignuo ruke uvis tražeći da se silovito jamranje zaustavi.

„Gospodine gradonačelniče, je li istina da postoje osobe čije vrijeme je toliko dragocjeno da se i ovakve svinjarije mogu događati? Pogledajte sami, pa ovdje stoji barem dvije tisuće tramvaja, a zbog čega, koga to čekamo!?“

„Hah, gledajte, uistinu po gradskim štatutima moguće su i ovakve situacije i da, također stoji i to da postoje osobe, kolokvijalno zvane – Ajnc A Osobe, čije vrijeme je važnije od vremena svih nas…“

„Jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr, jamr!!!“

„Molim vas, molim vas… samo malo, hvala, dakle, mi smo te probleme naslijedili…“

Najnoviji val jamranja zagušio je sve, pa tako i gradonačelnikove riječi. Prošlo je već lijepih dvanaest minuta od početka zastoja. Mnogi od građana mašili su se mobitela i zvali svoje najmilije pojašnjavajući u kakvoj su se grandioznoj gabuli našli. Drugi su tražili po internetima vijesti o toj superuvaženoj osobi zbog čije se komocije blokira cijeli jedan grad, i to grad na teritoriju EU-a, no na internetima nije bilo ni slova o tome. Što je također vrlo sumnjivo!

Domalo, na motorima se pojaviše osobe u žućkasto-smeđkastim uniformama i također se rasporediše po raskrižjima. Vidjelo se da imaju oznake LSR-a.

„Ermh…“, javi se onaj fini stariji gospon, „ovo su pripadnici elitne jedinice Literarnih snaga reda.“

Fini gospon točno je primijetio. Uistinu, bili su to LSR-ovci, rijetko se mogu vidjeti, no kada se pojave – znajte da je to s razlogom. Točno u osamnaestoj minuti od početka nemilog zastoja pojavilo se vozilo Ubera okruženo motoriziranim snagama LSR-a. Motori prijeteći brundahu, a na zadnjem sjedištu Ubera sjedila je osoba sitnije građe s maskom na licu i plamenocrvenom kosom. Mnogi od građana prepoznali su Nadstojnicu Meridu i srdačno su joj mahali znajući da je njezino vrijeme uistinu dragocjeno. Naime što, od silnih organizacijskih zadaća čelnica Booksina portala smetnula je s uma da je već kraj studenog i da hitno mora dogovoriti s podređenima tekstove u kojima će se istaknuti najbolje knjige godine na izmaku.

Zagrebačka jamranja imaju višestoljetnu tradiciju i nije pametno uzimati ih olako, no u ovom slučaju bilo je to jamranje za nikaj. Građani koji su se tog dana našli u Vodnikovoj i sami će priznati da je tomu tako – jamrali su zaludu. Da, izgubili su skoro dvadeset minuta koje im više nitko ne može vratiti, ali sve je završilo štosno – vidjeli su uživo Nadstojnicu Meridu, osobu čije vrijeme je važnije od vremena većine nas običnih čitatelja.

F.B., 26. studenog 2021., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.