Iz Odjela za faktografiju

Živimo u vremenima kada više nitko ne zna što je istina. Ma je li baš dotle došlo? Došlo je, još kako, Booksin odjel za faktografiju (BOZA-FAKT) zaprimio je brojne zamolbe za provjeru točnosti raznoraznih podataka, priča i urbanih legendi iz područja književnosti. Evo samo nekoliko primjera:

1. Je li istina da su spisateljice, pa tako i pisci neobično hrabri?

Poznato je da spisateljice, pa tako i pisci spadaju među najhrabrije ljude na svijetu. Primjerice, Raymond Carver u jednom razdoblju života kriomice je unajmio sobu u koju je odlazio pisati. Žena i on jedva su spajali kraj s krajem u to vrijeme, a on se odvažio na takvo što.

Aleksandar Sergejevič Puškin bio je na zlu glasu kao čovjek sklon dvobojima. Pričalo se za njega – pa taj svaki dan priređuje dvoboje. Da se razumijemo, nisu to bili verbalni, šakački ili takozvani Bro down dvoboji u kojima se ne događa ništa konkretno osim što dva tipa stoje jedan naspram drugog s malo raširenim rukama i dobacuju si – „What's up, bro?“ (ovo je lijepo dokumentirano u jednoj od epizoda popularne serije South Park) – ne, Puškin se u dvobojima borio na život i smrt. Povjesničari kažu da je za života sudjelovao u blizu trideset dvoboja i u posljednjem i tragično skončao.

Brojne spisateljice i pisci na dnevnoj bazi se sukobljavaju s ljudima koji su se prepoznali u njihovim knjigama i nije im se svidjelo kako su prikazani tj. opisani. No, jesu li zbog toga prestali stvarati likove po stvarnim osoba? Ni slučajno! Već u sljedećoj knjizi lako je moguće da opišu događaj kada ste ih ono napali zbog toga što su pisali o vama.

2. Je li istina da spisateljicama, pa i piscima, pandemija ne udara na živce?

Ne samo da im ne udara na živce, pisci u dramatičnim situacijama plivaju kao pastrve u bistroj rijeci. Uzmimo ovu aktualnu vražju pandemiju. Što je važno, što nam stalno ponavljaju? Držite distancu! Držanje socijalne distance za većinu pisaca je uobičajeno ponašanje, a pošto su usput zatvorili i birtije – oni su još produktivniji. Otvorene birtije zapravo samo usporavaju proces nastanka književnih djela.

3. Spisateljice i njihova subraća pisci veliki su ljubitelji pasa.

Krivo. Netočan podatak – bezbroj je primjera iz kojih se lijepo može vidjeti da su pisci skloniji micama. Zašto je tomu tako? E, to je već predmet brojnih rasprava u književno-znanstvenoj zajednici. Prema nekim ozbiljnim istraživanjima stvar je prije svega u predenju koje na misteriozan način osnažuje spisateljicu/pisca. Mice predu sve u šesnaest, a psi ne.

Drugo, psi svako malo žele u šetnju, a to, vidite, prosječnom piscu baš i ne odgovara. I mice su zahtjevne, no one imaju taj aristokratski gard i pravo je zadovoljstvo biti im na usluzi. I treće, psi su veseljaci, a mice su često namćori i prave se važne u čemu se pisci vrlo lako prepoznaju.

4. Čuli smo da knjige Zorana Roška imaju snagu tisuću uragana. Ma je li to moguće, naš čovjek – pa takva sila!?

Prispodoba s tisuću uragana svakako stoji. Roškove knjige imaju razarajući učinak na čitateljski mozak, a u to smo se i sami uvjerili. Poučeni iskustvima s romanom Minus sapiens, njegovu najnoviju knjigu u Booksi ne držimo na vidljivom mjestu. Bogart je zakračunat u klupskom sefu zajedno s Deklaracijom o osnivanju. Nitko novi roman još nije ni taknuo, a kamoli pročitao. Onoga (ne)sretnika kojega dopadne pisati o njemu prvo ćemo temeljito pripremati na samo nama znanim lokacijama.

U sklopu priprema morat će, među ostalim, pročitati tri knjige Thomasa Bernharda. I to jednu za drugom!

5. Najdosadniji i najčešće preskakani pasaži u književnosti su oni s detaljnim opisima prirode, točno?

Netočno. Prema opsežnom istraživanju kojega je Booksa provela tijekom ljeta 2012., a ispitali smo blizu 2700 čitatelja iz svih županija i grada Zagreba, ispada da su pasaži s detaljnim opisima prirode tek druga najdosadnija pojava u književnosti.

Na neslavnom prvom mjestu su detaljna prepričavanja snova. Ako niste pripadnica/pripadnik latinoameričke književnosti klonite se prepričavanja snova. Snovi su kaotični, nesuvisli, nepovezani, blesavi i što je najvažnije – malo toga se sjećamo od onoga što smo sanjali. Dakle, ako pisac opisuje snove kao takve - kaotične, nesuvisle, nepovezane, blesave – dosadno je. Ako ih pak opisuje kao priče koje imaju glavu i rep – neuvjerljivo je. Jedini izuzetak je latinoamerička književnost koja je san snova sama po sebi.

Jasno, Booksa ne želi docirati, samo prenosimo dojmove čitatelja.

6. Jednom prigodom na Booksi ste rekli da je Hrvatska zemlja tisuću književnih festivala. Točno ili pretjerujete?

Točno je. Imamo puno književnih festivala, ali ne i previše. Zapravo nam ne bi škodio još koji, a nije da nema prostora. Svojevremeno smo se čak zauzimali za pokretanje nekih novih književnih festivala. Primjerice – nemamo Festival pisaca koji ne vole ići na festivale.

Bolje književni festivali nego korona i potresi!

Usput rečeno, jeste li primijetili kako se većina spisateljica/pisaca blaženo smješkaju tijekom festivala. Mnogi misle – ah, ma popili malo, pa zato. Ali nije to – festivali su pravi rudnik materijala!

foto: Thryn

F.B., 22. siječnja 2021., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.