'Imperij': Kokosov nudističko-vegetarijanski raj

Valja priznati, ima knjiga, čudesnih pripovijesti i autor(ic)a koje nas spletom najrazličitijih okolnosti jednostavno zaobiđu (ili mi zaobiđemo njih). Za knjiškog červeka avantura istraživanja književnih svjetova traje otprilike koliko i njegov život, a to baš i nije vječnost, nije ni blizu toga, zar ne? Uzmimo da vas prije vremena ne pokosi kakva pandemija, da uspješno eskivirate svaki potres, poplavu, tsunami, vulkanske erupcije i tornada, da neokrznuti dočekate kraj Trećeg svjetskog rata, nadživite većinu ili sve one koji su doveli do njega, da vas ne pregazi tramvaj, rikša ili sve robusniji i brži električni romobili, pa poslije preživite i prvih par kritičnih sezona najezde zombija i tako dočekate devedeset šesti rođendan koji vam više nema tko čestitati – to je još uvijek tek zrnce u nepreglednoj pustinji vremena.

U idealnom slučaju, raspletu, skončat ćete pročitavši deset tisuća knjiga što bi značilo da ste čitali dvije knjige svakog tjedna, a niste, ali dobro – sve i da jeste, to je mrvica u usporedbi sa svim onim knjigama koje niste stigli ili htjeli pročitati. Tu su, dakako, i knjige autorica i autora za koje nismo ni znali da postoje ili su postojali.

Eto, ne znamo kako, dogodilo se da nam je promaknulo ime švicarskog autora Christiana Krachta, njegove knjige, a među njima i roman Imperij koji je kod nas preveden i objavljen 2016. (Edicije Božičević, prijevod – Nataša Medved). Srećom, poslije punih devet godina skrenuta nam je pažnja na taj neprimjeren i neugodan propust, te nam je žurno dostavljen primjerak knjige. Kažemo – sva sreća, jer Imperij je odličan roman! Što bi se reklo: baš za literatur-sladokusce kakvima se volimo predstavljati.

Imperij je neka vrsta proizvoljne biografije Augusta Engelhardta (1875 – 1919) ili ako hoćete, briljantan portret čovjeka koji bi čak i danas, cijelo stoljeće kasnije, bio ekscentrična pojava. Engelhardt je imao dugu kosu i bradu, bio upadljivo mršav, veliki pobornik nudizma, vegeterijanac, strastveni zagovaratelj prehrane kokosom kojega je smatrao božanskim plodom, te utemeljitelj sekte na otočiću Kabakon (područje današnje Papue Nove Gvineje) gdje se, dakako, živjelo u harmoniji s prirodom.

Krachtov Engelhardt drugačiji je od stvarnog, vjerojatno i zabavniji i sumračniji. U prvom dijelu romana još uvijek je naivni idealist koji napušta Njemačku u kojoj jest pronalazio istomišljenike s kojima je mogao sanjariti o nekakvom boljem svijetu, no kod većine drugih njegove ideje nailazile su na grubo nerazumijevanje, pa i na otvorenu agresiju što ga samo učvrsti u nakani da takozvanoj civilizaciji okrene leđa i ode na kraj svijeta gdje bi čovjek poput njega mogao pronaći mjesto za sebe. Burno XIX. stoljeće došlo je svome kraju, svanulo je novo, pokazat će se – još burnije XX., novi svijet uglavnom je podijeljen među imperijalnim velesilama i poslije ne uvijek ugodnog putovanja preko pola svijeta, mladi Engelhardt nađe se na najudaljenijim obroncima njemačkog imperija u Njemačkoj Novoj Gvineji. Sa sobom je ponio više od tisuću knjiga, vrijednosne papire (koje mu jedan prevarant otuđi) i nešto novaca. U svakom slučaju ne dovoljno da bi kupio plantažu kokosa.

No, dobro, gospođa Emma Forsayth koja raspolaže mnogim parcelama u tom novom, dalekom svijetu, predlaže mu dvije lokacije od kojih je jedna opterećena jezivim događajima u nedavnoj prošlosti, a druga je otočić Kabakon na kojemu ima kokosa u izobilju i voljna ga je prodati za razumnu svotu od 40 tisuća maraka. Kad Engelhardt pokrene proizvodnju kokosovog ulja i drugih proizvoda – može joj početi otplaćivati dug na što ovaj u uzbuđenju odmah i pristane. Kabakon mu se učini kao mjesto koje će lako pretvoriti u mali kokosov nudističko-vegetarijanski raj i koje je dovoljno daleko od stare Europe zatrovane industrijalizacijom. Da, živjet će samo od kokosa, u miru i slozi s domorodačkim stanovništvom i vremenski privući istomišljenike sa svih strana svijet.

Avaj, s prvim istomišljenikom stvari vrlo brzo postaju loše i završe tragično po pridošlicu, drugi je ostao godinu dana, a do razdora dolazi nakon što u obližnji gradić dođe četrdesetak potencijalnih sljedbenika koje Krachtov Engelhardt otpravi natrag u Njemačku. Premda je slao dopise u domovinu i na taj način i privukao ljude, sada mu se više ne čini da je to bila najpametnija ideja. Nikad, naime, ne znaš kakve ćeš sve čudake i čudakinje privući i kakve će oni ideje donijeti sa sobom. Na Kabakonu će biti onako kako je on zamislio i ne može se dovesti u situaciju da danas-sutra nekakvi tamo sljedbenici preuzmu kontrolu i nepovratno naruše njegov komadić raja.

Na ovom mjestu u Imperiju započinje Engelhardtovo polagano propadanje, da ne velimo sunovrat koji će ga pretvoriti prvo u nepovjerljiva mizantropa, a na koncu i u antisemita.

Krachtov barokni, razbarušeno-dendijevski stil pripovijedanja ispunjen je ironijom i najfinijim crnim humorom, te prilagođen pripovijesti koja je bizarna sama po sebi, gotovo da i nema potrebe pretjerivati. August Engelhardt zanimljiva je, ali realno posve nebitna povijesna figura koja u Krachtovoj izvedbi izrasta u nezaboravan književni lik. Utopijska ideja temeljena uglavnom na vjerovanju da se može živjeti samo od kokosa i neopterećen odjećom koja čovjeka samo sputava rođena u glavi jednog Nijemca početkom prošlog stoljeća, očigledno je otpočetka na staklenim nogama. Slom je neminovan, kako u stvarnosti, tako i u književnoj verziji, no ne znači da put do njega ne može biti zabavan. Krachtov Imperij pametna je društvena satira koja uistinu podsjeća na Wernera Herzoga iz najboljih i najluđih dana (primjerice Fitzcarraldo).

Kako god okreneš, mnoge knjige nas nekako uspiju zaobići, srećom, Kracht i njegov Imperij pronašli su nas poslije skoro deset godina – bila bi velika šteta da nisu. 

F.B., 9. svibnja 2025., Zagreb