Postoji mnoštvo savjeta za sve one koji su u određenom trenutku života osjetili sirenski zov književnog stvaralaštva. Među tim mnoštvom upravo ona dva najčešća savjeta čine se toliko običnima i očiglednima da ih malo tko uopće i doživljava kao savjete. Morate pisati, svaki dan, i morate čitati, također svakodnevno, reći će vam voditeljica ili voditelj radionice kreativnog pisanja, a vi ćete istog trenutka pomisliti: No shit, Sherlock – i zapitati se jeste li novac koji ste uložili u pohađanje radionice mogli pametnije potrošiti?
U tom trenutku vjerojatno ćete se osjećati kao Andy Millman (Ricky Gervais) kada mu u legendarnoj epizodi serije Statisti Ian McKellen mrtav ozbiljan tumači osnove glumačkog zanata:
„Pozove mene Peter Jackson i kaže – Sir Ian, trebam vas za ulogu čarobnjaka Gandalfa. Ja ga pitam – jeste li svjesni da ja u biti nisam čarobnjak? Nema veze, uzvraća Jackson, pretvarat ćete se. Kako sam znao što izgovoriti u kojem trenutku? Sve je pisalo u scenariju! Kako sam znao gdje točno stati u kojem trenutku? Ljudi ti pokažu!“
Slične očiglednosti vjerojatno ste pročitali ili čuli od već etabliranih, starih i iskusnih pisaca – čitati, čitati, čitati, morate čitati, i pisati – svaki dan. I to je tvoj savjet mladim piscima – čitaj, piši!? Pa nije li to nešto što se razumije samo po sebi? – pitate se. Točno, uistinu bi se moralo razumjeti samo po sebi da oni koji žele pisati moraju pisati i čitati, no netko nam to mora utuviti u glavu, natjerati nas da stvarno razmislimo o tome. Kao uostalom i u svemu drugome, osnove su važne i u onome što se voli zvati kreativnim pisanjem. U skladu s tim, evo kako bi izgledao najkraći tečaj kreativnog pisanja:
Prvo – čitajte!
Morate čitati. Kad bolje razmislite, ideja, želja da se i sami okušate u književnim vodama, vjerojatno vam se javila kroz proces otkrivanja književnih svjetova, dakle – čitajući. Onaj tko danas-sutra kani stvarati filmove, zaronit će u svijet kinematografije. Upoznat će se sa svim poznatim, manje poznatim i široj javnosti potpuno nepoznatim autorima, sa svim žanrovima i podžanrovima. Izložit će se brojnim utjecajima i shvatiti što ga najviše privlači, oduševljava, i što i na koji način sam želi nešto stvoriti. Isto tako je i s književnim stvaralaštvom, valja čitati sve – od klasika do suvremenih autora, krimiće, SF, fantasy, i Krležu, i Roška, Ericu Jong i Virginiju Woolf, Flauberta i D.F. Wallacea, ali i obratiti pažnju na autore i knjige koje favoriziraju vaši književni favoriti, na sve one koji su na njih utjecali. Ukratko, bez čitanja, nema pisanja, jer ono ne dolazi samo iz proživljenog, već dobrim ili najvećim dijelom iz svega onoga što ste pročitali.
Drugo – pišite!
Ovo, slažemo se, djeluje kao najočigledniji savjet u povijesti – ako želite pisati, morate pisati. Međutim, tako je, morate pisati. Svaki dan, i da, većina onoga što napišete nikad neće biti objavljena, i ne samo da neće, već posve sigurno to i ne zaslužuje. Ali, ali… vodi nečemu, valja testirati svaku, pa i najbizarniju ideju koja vam padne na pamet, dok razrađujete, isprobavate ovo i ono, i jedno za drugim se ruši, iskrsnut će nešto treće, nešto što će vas u potpunosti zaokupiti. Svijet je prepun nedovršenih, propalih rukopisa, to su silna groblja, ali upravo na tim nepreglednim i nevoljnim kosturnicama izrasle su sve velike knjige koje ste pročitali i koje tek morate pročitati.
I sve ostalo!
Još su drevni mislioci i predavači na tečajevima, radionicama i u školama kreativnog pisanja govorili i naučavali – piši o onom što najbolje poznaješ. Je li to bio način da se gura realizam? Moguće, no opet je riječ o osnovama ili kako Toni Kukoč voli reći – o fundamentima, nitko vam u biti ne brani da se na neki način pobunite, otrgnete s lanca i odlepršate u nadrealizam, hiperrealizam, histerični realizam ili štogod već. Prije koju godinu Booksini znanstvenici izrazili su se ponešto drugačije – piši o onom što te opsjeda, a pri čemu se ne želi reći da moraš biti opsjednut poput male Regan iz Istjerivača đavola, već samo to da pišeš o stvarima, pojavama, fenomenima koji okupiraju tvoje misli, fasciniraju te, neizmjerno zabavljaju ili te možda ljute. Nema smisla pisati o nečemu što te ostavlja ravnodušnim, jer od toga, bojimo se, neće biti ništa.
I da, ako se poslije svega, pa i objavljene knjige, ne osjećate kao spisateljica/pisac – pretvarajte se kao što se Sir Ian McKellen morao u LOTR-u pretvarati da je čarobnjak.
F.B., 25. listopada 2024., Zagreb
Uprizorenje 'Sto godina samoće' na Netflixu možemo shvatiti i kao luksuzno opremljene specijalne audiovizualne dodatke za tvrdokorne fanove knjige.
Trčanje je, osim ako nisi aktivan sportaš, najobičnija tortura, nepotrebno i za pripovjedača nesvrhovito mučenje i borba za goli život. Hodanje je, uviđamo, posve druga priča.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.