Svjetsko prvenstvo u nogometu održava se svake četiri godine i već godinama spada među najgledanije događaje u povijesti televizije. Prvi Mundijal odigran je davne 1930. u Urugvaju, na njemu je sudjelovalo svega trinaest reprezentacija, a titulu prvaka osvojio je domaćin Urugvaj svladavši u finalu Argentinu rezultatom 4-2. Susret je odigran u Montevideu, na stadionu Centenario pred 68,346 gledatelja.
Domaćin posljednjeg, 21. Mundijala koji se odigrao 2018., bila je Rusija, sudjelovale su trideset i dvije reprezentacije, a titulu prvaka osvojila je reprezentacija Francuske koja je u finalu svladala reprezentaciju Hrvatske rezultatom 4-2. Finalni dvoboj odigran je u Moskvi, na stadionu Lužnjiki pred 78,011 gledatelja. Hrvatska je tako postala tek 13. reprezentacija u povijesti koja je izborila nastup u finalu SP-a.
Put Hrvatske do finala teško je usporediti s bilo čim iz svijeta književnosti, ali ako već moramo, rekli bismo da je to bio epski triler s blještavom aurom najvećih književnih klasika. Bila je to naša Ana Karenjina, naša Braća Karamazovi, a vrhunac ove priče dogodio se u pretposljednjem poglavlju 11. srpnja 2018., također na moskovskom stadionu Lužnjiki, kada smo se poslije zaostatka od 0-1 vratili iz ponora, izjednačili i onda u produžecima, u 109. minuti, postigli drugi, pokazalo se, pobjedonosni gol.
Naravno, nismo mi postigli golove i izbacili Engleze te moskovske večeri, bili su to Ivan Perišić i Mario Mandžukić, ali vidite – Mundijal ima takvu moć da uspijeva milijune više-manje racionalnih ljudi prebaciti u svijet fikcije gdje je sve moguće, pa tako i to da se čak i obični, knjiški ljudi najednom poistovjećuju s igračima na terenu i vjeruju da su i oni postigli te golove.
Nikada nećemo doznati točan broj, ali kažu da je na dočeku reprezentacije u Zagrebu vice-prvake svijeta pozdravilo oko pola milijuna ljudi. Pola milijuna! Da, nevjerojatno, pola milijuna bilo čega je puno. Svjetska nogometna prvenstva, nema sumnje, začudno djeluju na ljude. U slučaju da negdje u svemiru postoje inteligentna bića koja planiraju izvršiti invaziju na naš planet – obavit će to u vrijeme Mundijala kada je većina svjetske populacije zalijepljena za tv-ekrane. Nadajmo se da se to neće dogoditi, no bilo bi dobro da se netko pozabavi ovim problemom.
Za dva dana, u nedjelju, počinje dvadeset i drugo izdanje Mundijala. Domaćin je Qatar, po prvi put prvenstvo će se održati u studenom i prosincu (do sada se igralo u lipnju i srpnju), i reprezentacija Hrvatske je već na licu mjesta. U Booksinom odjelu za sport, rekreaciju i predviđanja nepredvidivog zasukali su rukave i istražili moguće zaplete i rasplete.
Najviše nas, jasno, zanima kakve su šanse Hrvatske. Evo što kažu:
Gledajte, postoje dva puta – oba su trnovita, ali jedan je ipak ugodniji. Razmotrimo prvo ovaj teži ili latinoamerički. Osvojimo li drugo mjesto u skupini, u osmini finala najvjerojatnije ćemo igrati protiv Španjolske. Osluškujući srce, predviđamo tešku dramu i pobjedu Hrvatske u produžecima. Put nas dalje, u četvrtfinalu, vodi do peterostrukih prvaka svijeta – Brazila. Taj problem, poslije rovovske bitke, riješit će Perišić golom u 77. ili 78. minuti. I eto nas u polufinalu, međutim ondje će nas dočekati naše stare mušterije – Argentina. Gaučose smo na prošlom Mundijalu porazili 3-0, ovaj put najvjerojatnije će biti 2-0 i čini se da bi Perišić opet mogao biti u glavnoj ulozi. Mic po mic, stigli smo do same završnice. Ondje će nas, pazite kakva drama, dočekati Francuzi. Kakve su uopće šanse da nas Galski pijetlovi još jednom pobijede u finalu Mundijala? Slabe, gotovo nikakve, ta molim vas – nedavno smo ih u Ligi nacija pobijedili na njihovom terenu.
Bacimo sad pogled i na ovaj lakši ili europski put. Da bi uopće došli na njega valja nam osvojiti prvo mjesto u skupini što, budimo iskreni, ne bi trebao biti problem. Ok, prvo mjesto u skupini u osmini finala nam, po svim izračunima, donosi Elf ili reprezentaciju Njemačke. Njih smo također već pobjeđivali na velikim natjecanjima i sve osim naše pobjede bilo bi veliko iznenađenje. U četvrtfinalu sudba će nam dodijeliti ili Portugal ili Srbiju. To su jake reprezentacije, no mi smo iskusnjare, pa ne treba sumnjati u pozitivan ishod. I, voilà, opet smo u polufinalu. S druge strane naći će se Francuska, a možda čak i Englezi. Tko god nas zapadne, nećemo ga dočekati s kremšnitama i cvijećem. Englezi bi čak bili i neugodniji protivnik, no svladali bi ih psihički i na bijelom konju dojahali u finale. Ondje ćemo igrati protiv pobjednika susreta Argentina-Brazil (južnoamerička megaslastica) što je dobra vijest, jer naš protivnik bit će potpuno iznuren i potrošen.
Dakle, sve ukazuje na to da bi poslije bronce '98. i moskovskog srebra '18., sada morali doći i do samog vrha. Mislim, 'morali', ništa se ne mora, ali nitko ne može reći da to ne bi bilo lijepo. Ipak, Booksini stručnjaci drže da bi bilo pametnije krenuti ovom lakšom, europskom stazom. Na taj način stići ćemo odmorniji u finale.
Dobro, neki sitničavci reći će da su naše prognoze potpuno nerealne. Takve upućujemo na velikog mislioca ex-Nadstojnika Luciana koji je jednom prigodom rekao: „Sve na ovom svijetu počelo je kao suluda ideja, kao san, kao nerealna navijačka nada. Da se držim samo onog što je realno – za tri dana umro bih od dosade.“
F.B., 18. studenog 2022., Zagreb
Trčanje je, osim ako nisi aktivan sportaš, najobičnija tortura, nepotrebno i za pripovjedača nesvrhovito mučenje i borba za goli život. Hodanje je, uviđamo, posve druga priča.
Ono čuveno Sokratovo – "spoznaj samoga sebe", činilo se Tournieru besmislenim zahtjevom kojega mirne duše odbacuje. Stvarnost, kaže, beskrajno nadilazi bogatstvo moje mašte i neprestano me ispunjava čuđenjem i divljenjem
Ljubavnički odnosi čine se kao nešto uzbudljivo, posve obični ljudi preko noći postaju neka vrsta odmetnika, potajice se sastaju, kradu vrijeme i prostor za sebe, i to u početku uistinu jest uzbudljivo. Samo dokle će biti tako?
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.