Akademija za književne šegrte

I danas je raširena jedna romantična predstava o književnicima kao ljudima koji uz slabašnu svjetlost petrolejke sjede za klimavim stolom u nekakvom trošnom sobičku u potkrovlju, u ruci im guščje pero, a oko vrata šal – jer je zima, a peć na drva ne grije jer nema drva (nesretni literat ih je propio ili zakartao), srču već odavno rashlađen čaj, hripavo kašljucaju i mrče papir pokušavajući dovršiti pretposljednje ili posljednje poglavlje romana koji možda i nije dobar kao što u tom trenutku vjeruju, pa će ga na koncu potpaliti i tako se barem malo ugrijati.

Prestanimo zamišljati književnice i književnike na ovaj način – ta nismo u osamnaestom ili devetnaestom stoljeću. Danas ima i vrlo imućnih literata, posebice u zapadnoj i sjevernoj Europi, ali i u dijelovima SAD-a, Japanu, Novom Zelandu i Australiji. Tko ne vjeruje, a nije pročitao Moju borbu, neka je pročita i uvjerit će se kako je u jednoj Norveškoj najnormalnija stvar da pisac ima poseban stan ili neku vrstu ureda, uglavnom prostor koji mu/joj služi samo za pisanje i čitanje. I razmišljanje. I slušanje inspirativne glazbe.

Kod nas su cijene nekretnina neprilično visoke i većina našeg spisateljskog življa nije u prilici kupiti si još i stan za pisanje. Ipak, literati su važni za svako društvo i može im se pomoći na druge načine. Booksa se domislila jadu i odlučila pokrenuti Akademiju za književne šegrte – ili asistente ako vam je draže. Novac za plaće književnih šegrta mogao bi se povući iz fondova EU-a – to, pretpostavljamo, neće biti problem, jer su u Bruxellesu svjesni da se književno stvaralaštvo mora podupirati.

Problem je kako školovati, obučiti nekoga za književnog šegrta? Riječ je o osjetljivom poslu koji nije za svakoga. Srećom, u Booksi imamo licencirane predavače, imamo i prostor – u živopisnom parkiću ispred samog kombinata (bit će to ljetna škola), a kako godinama proučavamo navike književnika, poznajemo ih, štono riječ, ko krnjavu paru, neće nam biti problem obučiti prvu generaciju književnih šegrta i ako sve bude išlo po planu i programu, domaći pisci mogli bi već koncem rujna odahnuti i veliki dio zadaća prebaciti na pleća novopečenih šegrta tj. asistenata.

Ali koje bi to bile zadaće? Nemamo ovdje mjesta nabrojiti sve, no riječ je o svemu onom što pisac ne voli obavljati, a to je mnogo toga.

Primjerice, opće je poznato da pisci nerado odlaze na književne promocije drugih pisaca. U skoroj budućnosti na takve događaje moći će poslati izaslanika tj. asistenta. Kako bi to izgledalo? Vijesti iz budućnosti: Sinoć je u KK Booksa održana promocija novog romana Zorana Ferića, svoje izaslanike poslali su gotovo svi viđeniji literati.

Drugo, mnogi pisci ne vole ići ni na vlastite promocije i nema nikakve zapreke da ih u tom svojstvu ne bi mogli odmijeniti dobro obučeni asistenti.

Svaki literat koji drži do sebe ima testne čitatelje tj. ljude kojima šalju rukopise na čitanje. Na žalost, uglavnom je riječ o osobama koje su sklone piscu i stoga nemaju srca reći što doista misle. Reći će samo – dobro je, ili – sviđa mi se, ili – super mi je ono kad zapali kuću onom liku, pa se poslije ne može orijentirati jer je predugo gledao u plamen i onda ga ulove – to je sve, više-manje, dobrohotno mazanje očiju. Rukopis valja dati šegrtu s Booksine ljetne akademije koji je obučen da bude tvrda srca i da vam uvijek i bez uljepšavanja kaže kakvo je stvarno stanje stvari.

Također, pisci iz top-klase imaju toliko obaveza da naprosto ne nalaze vremena za pisanje. Umjesto da sami pišu, otvara im se mogućnost da u kratkim crtama pojasne o čemu bi željeli pisati u novoj knjizi, asistent će odraditi zamoran posao pisanja i kada zgotovi posao, pisac samo malo docifra rukopis i problem riješen.

Poznato je da pisci često ne izgledaju kao pisci, a tomu je tako jer nisu modno osviješteni. Zato je tu književni šegrt koji je stekao potrebna kostimografska znanja i vještine, i točno zna kako se pisac treba odjenuti da bi izgledao kao pisac. Važno je postići zadovoljavajući nivo, hmmm, kako bi se reklo – razbarušenosti! Spisateljica ili pisac moraju izgledati tako kao da su iz ormara dohvatili prvo što im je došlo pod ruku, a to je najteže. Ili imate to urođeno – ili nemate, a ako nemate, prepustite stvar profesionalcu tj. književnom šegrtu.

Tko će ti voditi društvene mreže, domaći pišče? Sam? Radije to prepusti književnom šegrtu koji točno zna kako bivati i djelovati na internetima, biti vrckav, a opet ne naporan i svakom loncu poklopac.

Ima mnogo toga što književni šegrt, ili asistent, može, ali jedno ne dolazi u obzir – književni šegrt ne može biti prijatelj piscu. Odnos mora biti strogo profesionalan, inače sve pada u vodu. Šegrt nije tu da te tapša po nejakim ramenima, već da ti ukaže na sve što je bitno i da ti djelomično osigura uvjete za rad. Ne u potpunosti, jer kad u životu pisca ne bi bilo nikakve muke, zapreke ili razloga za živciranje i jad, postavlja se pitanje – kakav bi to pisac bio? A odgovor je – meh…

Booksin pilot-projekt zvan Akademija za književne šegrte trebao bi startati uskoro, a ako stvar upali (ne vidimo zašto ne bi), za godinu-dvije planiramo otvoriti podružnice po svim većim gradovima.

Ipak, postoji jedna bojazan, a na koju nam je pred samo zaključenje teksta ukazao naš redar Damjan koji je i sam pomalo pisac (štogod mu ovo 'pomalo' značilo). Po njemu, a obzirom na činjenicu da bi književni šegrti trebali biti dobro plaćeni i to iz fondova EU-a, lako bi se moglo dogoditi da se na Akademiju za književne šegrte prijave sami književnici koji bi onda sa stečenim diplomama otišli raditi u inozemstvo.

Da, to bi mogao biti realan problem, odljev mozgova, ne želimo školovati stručnjake koji će sutra napustiti zemlju i otići raditi za irske pisce. Ili norveške. Pa bu opet ispalo – Booksa radi, Norveška se gradi!

F.B., 24. ožujka 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.