Nagazne mine patrijarhata

Stvari se polako mijenjaju. Društvene mreže omogućile su nam da, unatoč trenutnoj situaciji, ostanemo povezani jedni s drugima i tako se protiv propisane udaljenosti borimo na jedini način koji možemo – virtualnim zajedništvom. Daleko smo od očiju, ali nismo od ekrana i svakako nismo daleko od srca. Koliko god nas je ovo sve skupa potreslo – nažalost, i doslovno i figurativno – također je velik dio nas učinilo empatičnijima i spremnijima pomoći onima kojima je to potrebno. Postali smo svjesniji koliko su krhki mjehurići koje smo podigli oko svojih mikrosvemira i koliko malo je dovoljno da se sve promijeni.

Neki su toga postali svjesni puno ranije, oni koji su imali tu nesreću da dožive ono što nitko ne bi smio doživjeti. Jedna od njih je mlada srpska glumica Milena Radulović koja je nedavno istupila u javnost sa svojom ispovijesti o pretrpljenom seksualnom nasilju. Njeno ime se našlo u svim medijima i po društvenim mrežama. No Milena nije bila jedina. Još dvadeset djevojaka prijavilo je istog nasilnika policiji.

I ovog puta društvene mreže odigrale su važnu ulogu: omogućile su brže širenje vijesti i spriječile da se priča zataška, kao što su se nažalost zataškale brojne druge prije nje. Reklo bi se – leptirova krila pokrenula su uragan: sve više akademija i fakulteta javno je pozvalo sve one koje/i su iskusile/i uznemiravanje ili nasilje da takva ponašanja prijave, kako bi se mogla sankcionirati na odgovarajući način, a pojavila se i Facebook stranica Nisam tražila s brojnim svjedočanstvima onih koje su preživjele seksualno nasilje i zlostavljanje.

No kako to često biva, osim podrške i čestitki na hrabrosti, bilo je tu brojnih ružnih i zlobnih komentara. Najčešće nastojim izbjegavati komentare ispod članaka, ali ovog puta sam pogledala. Bila je to, naravno, greška. Kao netko tko je klasa optimist, uvijek se iznova razočaram u crnilo koje određenoj populaciji gmiže iz prstiju niz tipkovnicu i zagorčava život ljudima o čijim životima autori komentara ne znaju gotovo ništa. Ovog puta su se približili cilju – stranica je privremeno bila blokirana, no s obzirom na to da su ušutkavanja takve vrste uvijek ograničenog vijeka, stranica je u međuvremenu profunkcionirala i sad je opet dio virtualnog svijeta. Ne znam koju zadovoljštinu mogu imati oni koji su stranicu prijavili, ne znam ni kakva to zloba tjera ljude da pišu gadosti neznancima po netu i okrivljavaju žrtve, ali znam da u društvu u kojem živimo to nije rijetkost.

Upravo zbog toga je važno ne šutjeti i pokazati da takvo ponašanje nije prihvatljivo. Ne mogu ni zamisliti kolika je hrabrost bila potrebna svim mladim ženama koje su doživjele zlostavljanje da o tome javno progovore, ali im se divim jer su to učinile. Dosta je bilo normalizacije nasilja. Ne smijemo dozvoliti nasilniku da se izvuče nekažnjeno. Naravno da progovoriti nije lako. Vjerujem da je rijetko što toliko teško. Pa ipak, ako nitko o tome ne progovara, žrtva može pomisliti da je jedina na svijetu kojoj se to dogodilo, ili ako ne na svijetu, onda barem u svom gradu, školi ili kvartu. Nažalost, istina je često drugačija.

Čak i ako nismo osobno pretrpjele nasilje, vjerujem da većina nas poznaje barem jednu osobu koja nije bila toliko sretna. Tolerancija nasilja prema ženama mučna je ostavština iz doba u kojem se djevojčice odgajalo da budu tihe i pristojne kao ultimativnu vrlinu koja zasjenjuje sve ostale. Iako se situacija, na svu sreću, u međuvremenu poprilično promijenila, društvo nam je još uvijek puno nagaznih mina patrijarhata koje su ponekad tako fino zamaskirane da ih više ni ne primjećujemo. Ponekad nas se čak i uvjeri da su one tu za naše dobro i da bismo na njima trebale biti zahvalne.

Jedan od takvih primjera je toksična adultifikacija djevojaka. Čim uđu u pubertet, okolina izravno ili neizravno djevojke uči da je njihovo tijelo (koje se uglavnom razvije ranije od njihovih muških prijatelja) nešto čega se trebaju sramiti. Dva su razloga za sram, oba jednako besmislena: ako se smatraju konvencionalno privlačnima, tijelo moraju skrivati kako dječake i odrasle muškarce ne bi navodile na grešne misli ili radnje, čak i kad se radi o ramenu maloljetne djevojčice koju profesor izbacuje sa sata jer je neprimjereno odjevena. Drugi razlog za sram je ukoliko ono ne udovoljava arbitrarnim kriterijima konvencionalne privlačnosti u trenutnom dobu i vremenu, zbog čega se to isto tijelo smatra neadekvatnim i manje vrijednim pa ga se od najranije dobi pokušava uobličiti u društveno prihvatljiviji oblik, često s ozbiljnim psiho-fizičkim posljedicama. Drago mi je što vidim da u posljednje vrijeme ima sve više kampanja koje za cilj imaju mijenjanje ovih paradigmi, ali još smo na početku puta, što potvrđuju situacije kojima sam sama prisustvovala. Primjerice, čula sam nekoliko djevojčica u osnovnoj školi koje su rekle da drže dijetu prije odlaska na ekskurziju kako bi što bolje izgledale na slikama. Kao diplomiranu profesoricu takve stvari me užasavaju.

Paradoksalno, žene su često žrtve i infantilizacije pa ih se tako naziva "curama" ili "djevojkama" čak i kad više ne spadaju u tu demografsku kategoriju. Netko će reći da se radi o bezazlenom komplimentu. To možda nekad i jest slučaj, posebno kad se radi o osobama koje se dobro poznaju i imaju blizak, opušten odnos. S druge strane, kad se radi o starijim osobama na poziciji moći, u takvo obraćanje prečesto se uvuče prizvuk omalovažavanja, kao da se namjernim umanjivanjem godina želi pokazati nečiji manjak iskustva i/li nesposobnost, što ipak puno teže pada na želudac. Pripadnicima muškog spola istih godina ipak će se netko puno rjeđe obratiti sa "momak" ili "dečko".

Zbog svega mislim da je važno da djevojčice odgajamo tako da znaju da imaju potpunu autonomiju nad vlastitim tijelom. Da im ne govorimo da zagrle ili poljube nekoga ako to ne žele, čak i ako je ta osoba dobronamjerni član obitelji ili obiteljski prijatelj. Da znaju da ne moraju sa svojim tijelom napraviti ništa što ne žele, na to nisu spremne, nelagodno im je ili je jedini razlog zašto to rade taj što žele nekome udovoljiti. Da ih nećemo ništa manje voljeti ako se znaju izboriti za sebe. Da je puno važnije biti zdrav i sretan nego dobar i poslušan pod svaku cijenu. Da ih nitko ne smije taknuti protiv njihove volje, sve da obuku najkraću suknju na svijetu. Da smo tu za njih, vjerujemo im i podržavamo ih. Da nisu ništa krive.

Neki bi zacijelo rekli da nije na meni da o ovome pišem. Da, s obzirom na to da sama nisam doživjela nasilje ove vrste, nemam pravo govoriti o ovoj temi. Iako je istina da takvu situaciju nisam doživjela na svojoj koži, svejedno sam osjetila što znači biti žena u društvu koje žene još uvijek često vidi kao drugotne. Ta atmosfera prožima zrak koji dišemo i kad dođe do zasićenja, rezultira nasiljem. Smatram da su ravnopravnost i poštovanje temelj zdravog društva. Kako bismo se tome približili, važno je osvještavati situacije koje takvu dinamiku ugrožavaju, na manje ili više suptilan način. Takvih primjera ima napretek. Brat moje prijateljice nikad nije morao pomagati majci oprati suđe nakon ručka jer je "on muško". Ona, kao ženski pomladak obitelji, bila je zadužena ne samo da opere suđe, već i da očisti cijelu kuću svakog vikenda. U školi neki profesori su za brisanje ploče birali isključivo učenice, govoreći da je čišćenje "ženski posao". Na ulici muškarci dobacuju lascivne komentare jedva punoljetnim djevojkama, ali se naljute kad umjesto zahvale na komplimentu dobiju ignoriranje ili prijezirni odgovor. Jedan moj poznanik je rekao kako on nikada ne bi digao ruku na neku ženu jer ima kćeri. Nisam ga upitala što bi se dogodilo da je umjesto njih dobio sinove. Drugi poznanik je na društvenim mrežama napisao da mu nije jasna granica između zavođenja i seksualnog uznemiravanja. Ne, ništa od ovoga se neće promijeniti preko noći, ali drago mi je što se situacija ipak mijenja i vjerujem da će se, kako vrijeme bude prolazilo, popravljati još i više.

Zašto danas o ovome pišem? Zato što mogu. Zato što vjerujem da je važno o tome pisati i razgovarati. Nemaju svi koji su pretrpjeli nasilje takvu priliku i važno je da oni koji imaju, nju i iskoriste. Jer kad dovoljan broj ljudi o tome progovori, svijet zlostavljača će se dodatno suziti i neće biti tih pozicija moći koje će ih zaštititi. Kad se tek otkrilo da je naizgled dobrodušni televizijski tata Bill Cosby godinama zlostavljao žene i djecu, svi su bili u šoku. Mnogi su krivili žrtve jer su se nove informacije koje su dobili o Cosbyju toliko snažno kosile s benignim likovima koje je glumio na malim ekranima. Nakon njega su se razotkrili brojni drugi slučajevi u kojima se ispostavilo da su poznati glumci i pjevači (među kojima je najnoviji Marilyn Manson) notorni zlostavljači. No svakog puta, ljudi se sve manje čude.

Srećom, dijelom zbog sve veće umreženosti ljudi, a dijelom i zbog sve hrabrijih djevojaka koje su odlučile prekinuti šutnju, svijet u kojem ljudi na poziciji moći mogu raditi što žele i proći bez posljedica polako nestaje. Ne događa se to samo od sebe, već zahvaljujući silnoj hrabrosti onih koje su u jednom trenu odlučile da to nije svijet u kojem žele živjeti. Nakon svega što su pretrpjele, našle su u sebi dovoljno velikodušnosti da tu nepravdu pokušaju ispraviti, ne samo zbog vlastite zadovoljštine već i zbog nekih drugih žrtvi kojima će to možda pomoći da se ohrabre, prijave nasilnika i da se osjećaju manje same. Ponekad je to najviše što možemo učiniti za nekoga. Ponekad je to sve što je potrebno da se promijeni nečiji život.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici