Motor mijene: August Cesarec vs. Zofka Kveder

Ovako u knjizi Hrvatska lijeva inteligencija Milan Iveković uspostavlja relaciju Kveder-Cesarec (Krleža):

***
Kako je hrvatska građanska inteligencija reagirala na revolucionarne ideje "Plamena" najbolje ilustrira polemički članak Zofke Kveder-Demetrović, objavljen u „Jugoslavenskoj ženi" [„Miroslav Krleža, njegovi trabanti i njihov 'Plamen'", „Jugoslavenska žena", br. 5/1919, str.205]:

„O Krleža, o Cesarče, o Šimiću! Zašto toliko mrzite, toliko bučite, sa topovskim tanetima bijete oko sebe?! Vi ćete „neprosviješćenu i nesretnu vašu braću" još više uznemiriti, razjariti i smesti. Kad ptice „u mraku zapadnu u kuću", treba tiho otvoriti prozore i čekati blago, da same nađu izlaz i da ne „razbijaju u zabuni krilima svojima sve, što im je na putu". Ne trebamo „Plamena", koji sikće i uništava i nagrđuje sve, što mu se slučajno desi na putu poput onih groznih „Flammenwerfera", koje su izumili Nijemci u ovome ratu. Svjetla nam treba, čistog, blagog svjetla, koje stalno i sigurno obasjava putove opasne, da ne zalutamo i da se ne strovalimo u ponore", pisala je ova časna hrvatska spisateljica, izražavajući shvaćanja svoje malograđanske sredine, koja se više od svega bojala da se njihova „neprosviješćena i nesretna braća" ne „razjare".
***

Na prošlom sastanku – na raspravi o Cesarčevu romanu Bjegunci – govorili smo, među inim, o liku Bugine majke, aktivistice zagrebačkog i jugoslavenskog feminističkog građanskog pokreta. Riječ je o Zofki Kveder, kojoj Cesarec nije priuštio laskavo ovjekovječenje. Prisjetivši se Krležine poslovične – nietzscheanske – mizoginije (na prvom sastanku bilo je riječi o izostavljanju progresivnih ženskih karaktera u Golgoti), detaljno smo se pozabavili ženskim pitanjem u Bjeguncima i došli do zaključka da roman – izuzev obračuna s građanskim feminizmom uopće i Zofkom Kveder ponaosob – kroz glavni lik Buge predstavlja slojevit doprinos raspravi o ženskoj emancipaciji u širem kontekstu internacionalnih revolucionarnih gibanja. Unatoč stilizaciji majke kao narcisoidne, megalomanske i nacionalističko-buržujske, svegutajuće zvijeri, njen lik prepoznali smo i kao važnu, pomno građenu, moćnu žensku pojavu, koja se od kćeri Buge razlikuje bar utoliko što je aktivna, odlučna, politički subjektivirana (nedvojbeno „organska intelektualka" svoje klase).

Zato smo – a i da ne potpadnemo sasvim Cesarčevoj (a očigledno i Ivekovićevoj) polemičkoj poziciji – odlučili kontrastirati antipode: revolucionarnog aktivista, smjernog ideologa Augusta Cesarca i Zofku Kveder, zagovarateljicu jugoslavenskog meštrovićevskog nacionalizma, spisateljicu i sufražetkinju koja 1917. godine prva javno traži žensko pravo glasa (što je ostvareno tek 11. kolovoza 1945.g.).

Za ovaj sastanak treba pročitati:

1) izbor iz Cesarčevih socijalnih novela Iz svijeta potlačenih (izdanje iz 1951):

- U Katakombi (1925) [Možemo usporediti s novelom Na posljednjim tračnicama iz 1919. Naći ćete je u knjizi Za novim putem]
- Brodolom obitelji Rožman (1929)
- Hobotnica (1932)
- Pečat (1940)

(Ne trebaju svi čitati sve, napravite izbor.)

2) Kvederine pripovijesti Po putevima života (1926) možemo čitati u cjelini – ili pak po izboru – jer riječ je o stvarno kratkim portretima.

Knjige su dostupne ovdje i u Booksi.