Otvaram newsfeed; redom: status nedavno dodane prijateljice na koji je reagiralo 60-tak ljudi, podijeljen članak objavljen na The Atlantic s tekstom Elizabeth Strout (osvrt na pjesmu Nostos Louise Glück), frend je podijelio svoju Goodreadsovu osobnu analitiku za ovu godinu, frendica se raspituje oko COVID potvrda, „predloženi“ oglas za fitness program, post da su dva Čečena zatvorena u gej čistkama počeli štrajk glađu, članak na LitHubu koji sam već pročitao, Vouge France koji me uvjerava da Timothée Chalamet redefinira maskulinitet, novi meme na VLASI na kvadrat, mlada pjesnikinja je podijelila svoju pjesmu (nisam bio siguran je li njena ili Parun dok nisam počeo čitati) na koji druga mlada pjesnikinja komentira da joj je ta najdraža; potom, dugo skrolam pa mi newsfeed nudi plaćeni oglas za knjigu Ključne kosti Vande Petanjek, plaćeni oglas stranice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu; nakon još dugo skrolanja plaćeni oglas Frakture; newsfeed se muči da mi ponudi još sadržaja, u jednom trenutku se zamrzne i zadnje što vidim je link na Snowman od Sie.
Kanadska pjesnikinja podrijetlom iz punjapske sikhske obitelji Rupi Kaur je isprva započela skromno. Dok je pokušavala s live nastupima i prijavama za časopise, Kaur je objavljivala svoje pjesme, kao i mnoge druge autorice i autori njezine generacije koji nisu mogli proći gatekeepere književnih polja, prvo na Tumblru (samo će kolege milenijalci poznavati ovu riječ), a onda na Instagramu. Svojom poezijom odgovorila je na ograničenja, kao i na prednosti Instagrama kao vizualne društvene platforme: njezine kratke i jezgrovite pjesme odgovarale su na implicirano ograničenje količine teksta koji stane u Instagram objavu ili u Instagram story, a dopunjavala ih je vlastitim linijskim crtežima. S druge strane, odgovorila je na rastuću potrebu djevojaka da na društvenim mrežama koje koriste pronađu umjetnost, dostupnu bez naknade, s kojom će osobno komunicirati i u kojoj će se vidjeti reprezentiranima. Prvo izdanje njezine prve zbirke milk and honey iz 2014. godine bilo je samizdat, a Kaur se mučila s tim da je prodaje na lokalnim eventima i u lokalnim dućanima; tek nakon što ju je otkupila izdavačka kuća Andrews McMeel Publishing, zbirka je prodana u više od tri milijuna primjeraka i 165 tjedana stajala na New York Times listi najprodavanijih knjiga. Uspjeh milk and honey bio je dobar PR za drugu knjigu, the sun and her flowers, te treću home body (zapravo revidirana verzija prve knjige u tvrdim koricama).
Rupi Kaur danas ima 4,4 milijuna pratitelja na Instagramu. Kaur je imala velik broj sljedbenika prije nego što joj je knjiga otkupljena, ali je broj njezinih pratitelja eksponencijalno narastao kako je knjiga profesionalno izdana, posredstvom marketinške mašinerije američke izdavačke industrije. Je li se knjiga prodavala zbog popularnosti pjesama i autorice na Instagramu ili je Rupi Kaur postala popularna na Instagramu jer se knjiga dobro prodavala? Vjerojatnije je riječ o uzajamnom procesu, zatvorenoj petlji, da je prodaja hranila Instagram, a Instagram hranio prodaju. Jer, kada raspravljamo o društvenim mrežama, jedna stvar mora biti jasna: one su marketinški alati.
Ako ćemo već pričati o poeziji na društvenim mrežama, tj. poeziji na Facebooku jer književno polje u Hrvatskoj još uvijek ne raspravlja u značajnijoj mjeri o Instagramu ili Youtubeu, moramo pričati o algoritmu. Naime, doprinosi raspravi o poeziji na Facebooku pristupaju mu kao anonimnom entitetu i infrastrukturi bez agende, ideološkom, ekonomskom i politički neutralnom alatu, digitalnoj apersonalnoj uravnilovki; ne raspravljamo o Facebooku, kao skupu aktera usred mreže kapitala i hijerarhija moći, PR strategija i brendiranja; ne raspravljamo o njegovom newsfeedu kao rezultatu rada kapitalom upogonjenog i prema kapitalu usmjerenog algoritma.
Facebook algoritam se pojavio 2009. godine kao mehanizam sortiranja sadržaja u newsfeedu (uveden 2006.), a od tada se kontinuirao mijenjao i razvijao. U 2015. godini uvedena je opcija „see first“, 2016. godine uvedena je inovacija prioretiziranja sadržaja na kojima se korisnici najdulje zadržavaju, 2017. godine pak krenulo se s većim vrednovanjem reakcija (emotikoni) nego lajkova, 2018. s većim vrednovanjem „meaningful interactions“, tj. onih sadržaja s komentarima, a 2020. uvedene su „news credibility“ i mogućnosti uređivanja osobnih odabira oko prikazivanja i dijeljenja.
Nitko, čini se, ustvari ne zna kako on zapravo funkcionira ili kako balansira između „organičkog sadržaja“ (organic content) koji produciraju korisnici i „plaćenog sadržaja“ (paid content). Danas iz Facebooka ni ne govore o algoritmu koliko o „višestrukim slojevima“ programa „računalnog učenja“, koji pokušavaju kroz duži period predvidjeti koji će sadržaji biti vredniji i značajniji pojedincu-korisniku. Newsfeed je strukturiran idejom da nudi što više takvih sadržaja, da što duže zadrži korisnike, da što više skrolaju kroz njega, a time da vide što više oglasa i plaćenih sadržaja. Jer Facebook kao biznis ne živi od naših lajkova, već od oglasa koje nam predstavlja, od natjecanja za vidljivost, odnosno da davateljima oglasa pruža naše podatke i interese da oni mogu doprijeti do nas kao potencijalnih kupaca.
Svaki put kad otvorimo Facebook i pogledamo newsfeed, njegovi „slojeviti“, „samoučeći“ programi pregledavaju sve sadržaje koje bi nam mogli ponuditi, odbacuju one za koje procjenjuju da nije vjerojatno da ćemo imati interakciju s njima, filtriraju one koje je vjerojatnije da želimo vidjeti prema našim interakcijama, te konačno slažu kontekstualni odabir različitih materijala. Ono što nam newsfeed prikazuje stvar je njegovog pokušaja razumijevanja i predviđanja naših interesa. Svoj rad predstavlja kao otklanjanje ili prenošenje odgovornosti: što vidimo i što ne vidimo stvar je naših interesa.
Čini se da Facebookovi „samoučeći“ programi ipak ne rade što bi trebali i da newsfeed zatrpavaju nepotrebnim jer inače ne bi nastala Facebook Purity, ekstenzija za browser, koja pročišćava Facebookov newsfeed od svega nepotrebnog. No nasuprot i usprkos ovoj jednoj ekstenziji, niz je online tutoriala kako biti prisutniji u tuđim newsfeedovima jer je velika šansa da će vas Facebookovi samoučeći programi pregledati, izvagati i odbaciti ili ne propustiti kroz filtere. Prema jednom tutorialu bitno je da gradite brend svog biznisa; pozivate druge korisnike na interakciju, potičete značajne interakcije i komentare, objavljujete redovito, vizualno privlačno, itd. Pa ipak, jedna stvar je jasna: ako svoje „organske sadržaje“ pretvorite u „plaćene sadržaje“, prije i češće ćete iskakati u tuđim newsfeedovima.
Kako su istaknule Faith Hill i Karen Yuan u članku za The Atlantic: „[p]jesnici društvenih medija, koristeći Instagram kao marketinški alat, nisu samo umjetnici – oni su poduzetnici“; za njih Kaur je „ultimativna pjesnikinja-poduzetnica“. Ali isto što vrijedi za Instagram, vrijedi i za Facebook; biti na Facebooku čitana, vidljiva i prepoznata autorica znači od sebe napraviti brend, biti vlastiti PR menadžer, biti poduzetnica koji koristi marketinške alate.
I sve to u nadi da…?
Sanja Baković je, priredivši tematski blok u časopisu Tema, prvi put okupila i potaknula književno polje da počne promišljati i artikulirati svoje misli o odnosu poezije i društvenih mreža. Na odgovore njezinih sugovornika raspravu su dopunili Davor Ivankovac, a onda Franjo Nagulov. I koliko god ti tekstovi bili obilni i iscrpni, čini mi se da za stvarnu polemiku nedostaje mnogo još tekstova, ako ništa, zbog konvencija da se prilikom konstatacija u društvenokritičkom osvrtu se upiremo na druge tekstove.
S jedne strane, imam osjećaj da tapkam u mraku. Imam osjećaj da je pitanje poezije na društvenim mrežama ogromno pitanje s nebrojenim potpitanjima, i k tome vrlo kompleksno, ali da je, u konačnici, riječ o krivo postavljenom pitanju. Da raspravljamo o krivim stvarima. Rasprava je to koja me podsjeća na srednjovjekovne ilustracije životinja u iluminiranim knjigama europskih opata; vidi video o hilariously inaccurate medieval art of animals.
S druge strane, imam osjećaj da je rasprava o poeziji na društvenim mrežama rasprava o himeri. Jer, hibridno je biće, i čudovište je. Čudovišta, kako piše Zakiya Hanafi u knjizi The Monster in the Machine, stvaraju zbunjenost i užas jer prijete destabilizaciji poretka, da naruše sve hijerarhije; „smrde na životinjsko i šumu, na prostor izvan zakona“ (Hanafi). Nasuprot barbaru, koji nema smisla i riječima ne proizvodi smisao (bar-bar kao onomatopeja), čudovište proizvodi neki smisao. China Mieville u svojem članku Theses on Monsters piše da čudovišta „nisu patologije, već simptomi, dijagnoze, slave, igre i užasi“.
Jedno od pitanja koja je Sanja Baković kao orijentir postavila svojim sugovornicima o ovoj temi bilo je: „Smatrate li da su društvene mreže dobar način testiranja novog teksta prije samog ukoričenja u knjizi ili objave u književnom časopisu?“ Mnogi odgovori izražavali su skepsu i poziv na oprez; „autor ipak mora biti svjestan što je zapravo reakcija na taj tekst i od koga ona dolazi“ (M. Herceg), „ne vjerujem u to da vrijednost nekog teksta može otežati brojem klikova“ (A. Brnardić); „Facebook je, kao što rekoh zamena za špicu odnosno korzo, ali često i zamena za književnu kafanu ili salon. Kao što ni u kafani ne uzimamo sve zdravo za gotovo, tako ni na facebooku ne treba to da činimo“ (V. Arsenić).
Na stranu ova skepsa prema odgovoru publike u vidu lajkova u odgovorima autora/ica. Mene zanima pitanje.
Odakle uopće ideja da su društvene mreže prostor za testiranje književnog teksta prije ukoričenja ili objave u književnom časopisu? Je li možda stvar u tome da se broj književnih časopisa može nabrojati na prste jedne ruke, da imaju svoje uredničke politike i da neće naprosto svaki autor koji pošalje poeziju za časopis biti prihvaćen? Je li možda riječ o tome da nije svaki poetizirani tekst poezija? Ne vjeruju li autori u mišljenje drugih autora, urednika, kritičara? Ne znaju li mlade, neafirmirane autorice kome slati svoje pjesme na čitanje i povratne informacije? Zar ne bi trebao postojati rad urednika/ica i autora/ica između točaka kada je pjesma napisana, kada je rukopis napisan, i one točke kada je objavljen? Zar ne bi u izdavačkim kućama trebao postojati sustav za traženje novih glasova? Na sličan način kako je Andrews McNeel Publishing tražio i našao Rupi Kaur? Postoje li u književnom polju ljudi koji bi to radili? Urednici, hoću reći. Zašto bismo uopće na društvenim mrežama testirali pjesme? Mora li svaka pjesma objavljena u knjizi ili časopisu biti uspjeh, svaka knjiga antologija najboljih ostvarenja? Ne učimo li iz pogreški?
U svojem je tekstu o poeziji na društvenim mrežama Davor Ivankovac između ostalog istaknuo dvije stvari. Prvo, da „[d]inamičnost i stalna potreba za vidljivošću koje postaju imperativ za autora na Facebooku, dovode do hiperproduktivnosti“. Druga, da akteri u polju „pokušava[ju] prikazati društvenu mrežu kao nezamjenjivu platformu za književno afirmiranje, samopromociju, pa čak i promicanje revolucionarnih ideja i društveni aktivizam“.
Ideološki rad društvenih mreža nameće svoju logiku prema kojoj je njihova društvenost nadvladala „stare“ ili „zastarjele“, „okoštale“ infrastrukture književnog (ali i drugih umjetničkih) polja – zato je Ivankovčev tekst, kako je prenio Nagulov, na fejsu proglašen „paleolitskim esejem“. U suštini, u digitalno doba odražava se neoliberalna vizija književnog polja: u dugoročnom iscrpljivanju prekarijatom, financijskom nestabilnošću i destrukturiranjem institucija književnog polja, nema potrebe za infrastrukturom poput časopisa, uredništva ili kritika, poput većih financijskih potpora, dostatne su stranice i naši profili na fejsu s kojih i na koje možemo lansirati naše tekstove; postoje samo rasipani akteri i pojedinci, a čiji se profesionalni rad i osobni život preklapaju u profilima ugniježđenima u simulakrumima društvenosti. Sve je to upogonjenom idejom da su društvene mreže anonimni entiteti i infrastrukture bez agende, ideološki i politički neutralan alat, digitalna apersonalna uravnilnovka, a ne skup aktera usred mreža kapitala i hijerarhija moći, odnosno djelovanje kapitalom upogonjenog i prema kapitalu usmjerenog algoritma.
Obje Ivankovčeve teze hrane jedna drugu: akteri/ce u književnom polju prikazuju Facebook kao nezamjenjivu platformu za književno afirmiranje i produciraju imperativ vidljivosti; autori koji su vidljivi na Facebooku svojim radom ili radom svojih izdavača postavljaju fejs kao svoju platformu i učvršćuju imperativ vidljivosti. Hiperprodukcija koja je rezultat svega, ipak, nije nešto što postoji samo zbog društvenih mreža; ona je rezultat ostatka književne scene, koja je u konačnici, jednako obilježena kapitalizmom.
Na društvenim mrežama ne postoji paralelno književno polje, kontrastruja, otpor. Književno polje u Hrvatskoj i regiji toliko je malo da – svi ti akteri na društvenim mrežama smo mi sami. Svi ti iz društvenomrežne publike koji lajkaju pjesme, kritike, promocije, evente – to smo mi.
Ako je Facebook, riječima Monike Herceg, „jedva velika močvara u kojoj ima različitih receptora za književni tekst“; ako je poezija na društvenim mrežama riječima Marka Pogačara „jednostavno palanka 2.0, odnosno: rođenje palanke iz duha književnočaršijskog trolanja“, to znači da je književno polje močvara i palanka.
Prethodna misao nije neko otkriće. Ali treba to ponavljati.
Meteorski uspjeh Rupi Kaur izazvao je nebrojene autore/ice kolumni i društvenih osvrta da predviđaju da će Rupi Kaur i Instagram poezija zauvijek promijeniti poeziju. Dvije riječi: medijski senzacionalizam.
Poezija je umjetnost.
'Ajmo onda pričati o poeziji na društvenim mrežama u kontekstu umjetničkog zanata!
Bojan Krištofić je jedan od dobitnika nagrade Post scriptum, nakon čega mu je objavljena zbirka pjesama Makroorganizmi. Imam problematičan i ambivalentan odnos s tom nagradom.
Post scriptum – nagrada za književnost na društvenim mrežama postoji od 2016. godine, a kao svaka druga nagrada i natječaj ima proces žiriranja te rezultira objavom knjige. Nagrada također, uvjetno rečeno, ima samo malo veću prisutnost na društvenim mrežama. Točno je što organizatori tvrde: nema nijedne takve nagrade na svijetu. Google naprosto ne može naći rezultate za riječi award for literature on social media.
Nisam siguran zašto se tako zove niti koje su namjere u njenoj srži, odnosno po čemu je taj natječaj išta drugačiji od drugih. Niti natječaj upravljanjem svoje Facebook stranice odgovara na društvenomrežne parametre koji osiguravaju veću vidljivost na društvenim mrežama, niti uključuje korisnike društvenih mreža u proces žiriranja. Autori/ice imaju obavezu objavljivati svoje radove (svih žanrova koje smatraju relevantnima; dosad su dobitnici objavljivali poeziju) kao postove na Facebooku i organizatori provjeravaju jesu li to učinili, ali rukopise šalju u dokumentima na mail; nije da žiri prati svu književnost koja se objavljuje na društvenim mrežama, s nekim hashtagom ili koja tagga stranicu natječaja. Natječaj ne uvjetuje da autori tematiziraju društvene mreže ili da odgovore na njihove mogućnosti i ograničenja, ne promovira novi online žanr niti online forme.
Imam problematičan odnos s nagradom Post scriptum. Ali Krištofić mi je zanimljiv. He understood the assignment, čak i kad ga nije bilo.
Naime, kako su prenijeli u reportaži o predstavljanju knjige, „sve što bi [Krištofić] zamislio odmah [je] pisao na Facebook u obliku postova, napomenuvši kako forma 'Facebook-statusa' ne trpi duge, a još manje jako duge tekstove, stoga je formu 'diktirao' Facebook“. Činjenica da je Krištofić otvarao mogućnost Facebook-statusa kao nove književne forme bila je više kuriozitet u toj reportaži. Kritika nije bila sposobna odgovoriti na ovo pa je Facebook-status-kao-pjesnička-forma u tekstovima prevođena u „crticu“ (Aras). U bespućima interneta teško je pronaći kritike Krištofićeve zbirke radi neke potpunije ocjene recepcije kritike (Google na ključne riječi „krištofić makroorganizmi kritika“ izbacuje samo mikrobiološke tekstove), no prema sjećanjima čini mi se da je ovakvim prevođenjima „Facebook statusa“ u „crtice“ dokinuta bitna komponenta njegove zbirke, a onda i mogućnost otvaranja jedne drugačije rasprave o poeziji na društvenim mrežama.
A on je actually umjetnički, zanatski promišljao poeziju na društvenim mrežama.
U gotovo svim slučajevima poezija na društvenim mrežama je poezija naprosto prenesena na društvene mreže, bilo da je riječ o objavi u koju je kopiran/pretipkan tekst pjesme iz .doc/.docx ili .pdf dokumenta, bilo da je riječ o uploadanoj fotografiji stranice iz knjige ili o uploadanoj .jpeg ili .png izrezanoj-croppanoj/izvezenoj-exported stranici iz .doc/docx ili .pdf dokumenta. Ponekad su objave popraćene fotografijom autora ili autorice, ponekad fotografijom koja tematski dopunjava pjesmu. Nešto rjeđe je riječ o videu osobe kako čita pjesmu. Ali, u suštini, riječ je o poeziji koja je napisana rukom i/ili u tekstnom je dokumentu, dugoročno namijenjena ukoričenju u digitalnu ili tiskanu knjigu, prenesena na Facebook. Glazbeno-poetski eksperimenti Marije Dejanović, Sare Renar i Vedrana Peternela (vidi primjer), potpuno strše u takvom kontekstu, ali je razočaravajuće da su kritički potpuno nepopraćeni i da ih se (pre)lako zaboravilo. Kao da se ne možemo otarasiti vezanosti za papir.
Možemo li zamisliti poeziju na društvenim mrežama koja ne bi obuhvaćala samo tekstove pjesama prepisane u Facebook postove? Može li se poezija na društvenim mrežama otrgnuti od papira, stvarnog ili simuliranog u text processing dokumentu i živjeti samo u web domenama i sučeljima društvenih mreža? Jednom sam pronašao Instagram profil, koji od tada više ne mogu naći, na kojem je mlad autor isključivo objavljivao svoje pjesme, ali tako da je posvetio cijeli profil da oblikuje sve objave kao cjelinu. Možemo li zamisliti zbirku poezije, nikad ukoričenu, objavljenu isključivo na Instagramu? Možemo li zamisliti poeziju-na-društvenim-mrežama kao poeziju-društvenih-mreža, neke nove pjesničke forme? Nešto poput Krištofićevih Facebook-status-pjesama?
Zamisliti pjesme koje u sebe zaprimaju i uključuju tekstualne strategije društvenih mreža (marketinških tekstova/trikova, defaultnih tekstova sučelja poput „O čemu razmišljate, [nedeklinirnao ime]?“ koje nas vabi napisati objavu)? Zamisliti pjesme čiji jezik izranja u prošivu sučelja, njegovih ograničenja i njegovih interaktivnih elemenata, i „tradicionalnog“ pjesničkog jezika knjige i papira? Zamisliti pjesmu čiji je sastavni dio gif ili koja je ikonična jer se sastoji isključivo od emotikona? Pjesmu čiji je temeljni postupak hiperlinkanje? Zamisliti pjesme koje bi tematizirale i otjelovljivale fenomene društvenih mreža, poput državne cenzure na društvenim mrežama i internetu, govor mržnje na društvenim mrežama, problematične stupice, toksične vrtloge i štetne psihološke obrasce društvenih mreža? Pjesme koje bi odgovorile na mnogostruke aspekte naših online persona i postupke kojima održavamo izvedbu tih identiteta (v. tekst Espija Tomičića o Instagramu), koje bi komunicirale ambivalentne odnose između naših biografskih osoba, kulturnih ličnosti, književnih persona i online avatara? Pjesme koje bi kao pjesničke strategije koristile online trendove? Pjesme koje bi bile odraz tekstualnosti društvenih mreža? Pjesme koje bi stvorile novu tekstualnost društvenih mreža?
Štoviše, kako bi, kojim alatima, kojim strategijama pisanja književna kritika odgovorila na ovo?
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
