Maglovita strategija reanimacije čitanja

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice i objavljujemo ga u suradnji s portalom Kulturpunkt.

***
 

Veliki projekt naziva Nacionalna strategija poticanja čitanja, nastao u nadležnosti Ministarstva kulture i ministrice Obuljen Koržinek, usvojen je u studenom 2017. godine. Poticaj za stvaranje ovakvog strateškog dokumenta bio je stalni pad interesa za knjigu posljednjih godina, kao i činjenica kako do sada u Republici Hrvatskoj nije postojala strategija razvoja kulture čitanja i pismenosti. Namjera strategije jest razvijati kulturu čitanja, kojom bi se što većem broju pripadnika hrvatskog društva trebalo omogućiti da čitaju sa zadovoljstvom i razumijevanjem. Na Strategiji je radilo Povjerenstvo za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja formirano još u veljači 2014. godine.

 

Dosad se u Republici Hrvatskoj čitanje aktivno nastojalo popularizirati manifestacijama poput Noći knjige, Mjeseca hrvatske knjige, Festivala svjetske književnosti, organizacijom sajmova kao što su zagrebački Interliber ili splitski Interlibar, obilježavanjem javnih čitanja i gostovanja u povodu raznih književnih obljetnica i sl. Međutim, takva djelovanja nisu dovoljna u dugačkom lancu koji se kreće od autora do čitatelja. Zabrinjavajući su podaci Agencije za istraživanje tržišta GfK iz 2017. koji bilježe kako 47% hrvatskih građana u godinu dana nije pročitalo nijednu knjigu. 

 

Inicijativa za osnivanje međusektorskog tijela za poticanje čitanja u Hrvatskoj pokrenuta je još 2012. godine pa je logično da se od dokumenta puno očekivalo. Ideje o strategiji i poticanju čitanja zvuče pomalo nezgrapno, no takvim se nazivom valjda htjelo objediniti tri glavna strateška cilja naglašena na početku: 1. uspostavljanje učinkovitog društvenog okvira za podršku čitanju, 2. razvoj čitalačke pismenosti i poticanje čitatelja na aktivno i kritičko čitanje, 3. povećanje dostupnosti knjiga i drugih čitalačkih materijala. Budući da je čitanje nakon završetka obrazovanja slobodan izbor svakog čovjeka, ono se može samo poticati, nikako zakonski propisati, iako se u ovom slučaju poticaj odnosi i na stvaranje uvjeta u kojima će se čitati, primjerice na povećanje broja naslova u narodnim knjižnicama. 

 

 

Članovi Povjerenstva za prikupljanje podataka izradili su SWOT analizu kako bi utvrdili snage, slabosti, prilike i prijetnje trenutnog stanja s čitanjem u Republici Hrvatskoj te definirali viziju, ciljeve te mjere za provedbu Strategije u periodu od 2017. do 2022. godine. Slabosti i snage raspoređene su u kategorije: Predškolska dob, Škola, Institucije (knjižnice), Nakladnici, Autori i prevoditelji, E-knjige te su zaključci doneseni u tom dijelu Strategije bili ključni za kasnije određivanje ciljeva. 

 

Slabosti uočene u kategoriji koja se tiče predškolske djece velikim dijelom postoje zbog nedovoljne i nepravovremene prisutnosti stručnjaka ili čak nepostojanja odgovarajućih sredstava, npr. slikovnica za dojenačku i djetetovu ranu dob, kojima bi se čitanje poticalo i u najranijem djetinjstvu. Zbog nedostatka kvalificiranog kadra koji bi u tom segmentu usmjeravao roditelje ili skrbnike, djeca se prekasno upoznaju s knjigama. U nizu slabosti koje blokiraju povećanje čitatelja među djecom školske dobi prva je neodgovarajuća školska lektira. Također se spominju i nedovoljna zastupljenost nastavnih metoda kojima se potiče sklonost čitanju, kao i nedovoljna osviještenost učitelja i nastavnika o tome da čitanje nije samo predmet nastave hrvatskog jezika. Zadnja komponenta tiče se nedovoljnog broja novih naslova u školskim knjižnicama.

 

Budući da se primarni poriv za čitanjem stječe u obitelji i/ili u školi, treba najprije razmotriti koje su slabosti autori Strategije pronašli u prve dvije kategorije te kako su ih zamislili riješiti. Fokusom na djecu školske dobi, dakle na najmlađe čitatelje, identificirana je neodgovarajuća školska lektira. Kada je riječ o obrazovanju, čini se da vladajuća elita uvijek uživa kada može tapkati na mjestu – koraci prema kurikularnoj reformi i revidiranju popisa školske lektire dosada su bili premali i neprestano blokirani raznim ideološkim prepirkama. Bez djelovanja na tom polju na popisu lektire djeci će ostati zastarjeli, nedovoljno atraktivni, često preopsežni te jezično i sadržajno neprilagođeni naslovi koji će ih odbijati od knjige, umjesto da je k njoj privuku. To ne znači da će se iz popisa obvezne literature izbaciti kanonski autori niti da će se podilaziti isključivo dječjim interesima, već će se popis osuvremeniti i prilagoditi. Sudeći prema vremenskom roku, autori Strategije navode kako bi se nastavni planovi trebali promijeniti do 2019., tako da će agonija i rasprave o lektiri potrajati još neko vrijeme. 

 

Jedna od posljedica nedovoljno dobrog nastavnog programa i nekorištenja sadržaja i metoda koje potiču kvalitetno čitanje jest nezainteresiranost za knjigu. Hrvatska je 2011. godine sudjelovala u PIRLS istraživanju koje procjenjuje čitateljske kompetencije desetogodišnjaka. U istraživanju je sudjelovalo 57 zemalja, a rezultati su pokazali kako u Hrvatskoj najveći postotak djece ne voli čitati. Povjerenstvo je kao slabost identificiralo i nedovoljnu osviještenost nastavnika o tome kako čitanje nije samo predmet nastave hrvatskog jezika, ali nije jasno kako će se na tome raditi i kako će promjene u radu jednog nastavnika matematike ili fizike biti mjerljive. 

 

Među slabostima u ovoj kategoriji ističe se i nedovoljan broj novih naslova dostupan djeci u školskim knjižnicama pa je logično zapitati se tko će te potencijalno nove knjige uopće čitati, ako prema istom istraživanju samo 17% učenika u Hrvatskoj voli čitanje? Ipak, reći da školske knjižnice zbog malog broja zainteresiranih čitatelja ne treba nastaviti opremati bilo bi pogrešno, ali s obzirom na to kako je nadležni provoditelj mjera iz ove kategorije prvenstveno Ministarstvo znanosti i obrazovanja, bitno je naglasiti kako bi reforma školstva te rad na boljoj suradnji institucija, stručnjaka i roditelja/skrbnika trebali biti primarni, a dopunjavanje knjižnica sekundarni ciljevi jer je poboljšanje dostupnosti građe gotovo beskorisno ukoliko djeca školske dobi izbjegavaju čak i čitanje obvezne školske lektire. 

 

 

Posljednjih godina svjedočimo velikim promjenama u izdavaštvu i zatvaranju knjižara. Razlozi se najčešće povezuju s visokim najmom prostora te razmjerno niskom kupovnom moći građana iz koje proizlazi slaba kupnja knjiga. Autori Nacionalne strategije poticanja čitanja bave se i nakladnicima, ali su oni u ovom slučaju sporedni likovi. Znajući kako posjedovanje knjige i bivanje kvalitetnim čitateljem ne ide nužno ruku pod ruku, orijentir će biti knjižnice i njihova građa, ona fizički dostupna, kao i ona dostupna na mrežnim stranicama knjižnica. Financijska isplativost učlanjenja u knjižnicu u usporedbi s kupovanjem knjiga u knjižari je jasna: knjižnice nude jeftinu godišnju članarinu (za školarce je ponegdje učlanjenje čak i besplatno) te dostupnost raznovrsnih sadržaja – knjiga, stripova, novina, filmova i dr. 

 

Prema podacima o dostupnosti knjige i razmjerno malom broju novih naslova u hrvatskim knjižnicama koje Strategija nastoji plasirati, moglo bi se zaključiti da je glavni razlog zbog kojeg se ne čita taj što se nema što čitati. Onima koji redovito čitaju, nedostupnost određenih, pogotovo novih naslova zasigurno predstavlja prepreku u njihovom čitateljskom angažmanu, no prema podacima iz 2015. koje iznose autori Strategije – samo je 12,3% stanovnika RH bilo učlanjeno u neku narodnu knjižnicu. Godinu dana kasnije istraživanje je pokazalo kako čak 53% građana RH starijih od 15 godina u posljednjoj godini nije pročitalo nijednu knjigu, a oni koji jesu, u prosjeku su ih mogli prebrojati na prste jedne ruke. Ključ problema dakle nije nedostupnost knjiga – prosječni čitatelj u životnom razdoblju pročita dovoljno malo knjiga da mu je opremljenost najbliže narodne knjižnice vjerojatno dostatna. Naravno, i nadprosječne čitatelje treba poticati da čitaju više, raznovrsnije i kritičkije, a to bi se prema Strategiji trebalo ostvariti organizacijom dana čitanja i programa poticanja čitanja odraslih, kreiranjem novih čitateljskih klubova itd. Nažalost, o detaljnijem ostvarenju takvih planova se u Strategiji ne govori, iako bi se trebali provoditi kontinuirano, znači valjda i sada. Također, čitateljima koji nisu u mogućnosti čitati standardni (crni) tisak u idućih bi pet godina trebalo osigurati veći broj materijala u obliku zvučnih knjiga, građe na brajici i sl., pogotovo jer su takvi materijali uistinu malobrojni.

 

Veći je ipak problem kako naviknuti na knjigu one inertne građane koji ne čitaju uopće, a kojima su knjige, knjižnice (često gradske) i e-knjige dostupne. Kada se u Strategiji govori o ciljevima često se koriste nespretne i apstraktne fraze poput senzibilizirati medije, promicati autorsko pisanje kao društvenu vrijednost ili poticati nakladnike na objavljivanje većeg broja e-knjiga i sl. Previše je tu poticanja, promicanja, osmišljavanja, informiranja da bi uspjelo uvjeriti čitatelja Strategije da će rezultata na dugoročnom planu biti. Oni konkretniji planovi, primjerice pokretanje portala na kojemu bi se objavljivale informacije o čitanju, nisu dovoljni. Kao i u djece školske dobi – povećanje građe u knjižnicama te portali, sajmovi, e-knjige i slično neće ostvariti pozitivne rezultate ukoliko se knjizi generalno pristupa sa stavom mene to ne zanima. 

 

 

Glavni problem ove Strategije jest nedefiniranje toga ŠTO bi se to trebalo čitati. Često se u razgovoru s čitateljima doznaje kako čitaju samo jedan žanr ili samo jednog ili nekoliko autora. Možda je bolje čitati i tako nego ne čitati ništa, ali time se zasigurno neće ostvariti drugi strateški cilj – poticanje čitatelja na aktivno i KRITIČKO čitanje. Također, kada se u Strategiji govori o čitanju, ističu se njegove dobre strane poput povećavanja emotivne inteligencije i tolerancije, doprinosa razvitku društva, razvoja moralne osjetljivosti i dr. Riječ čitanje postavljena je preopćenito – potrebno je zapitati se je li to uvijek tako, npr. kakve će biti posljedice ako se djetetu dopusti da čita samo knjige i stripove u kojima se promiče nasilje. Ili što s čitateljima koji pribjegavaju uvijek istim žanrovima radi čitateljskog užitka – npr. ima li u intelektualnom smislu dovoljne koristi od čitanja isključivo ljubića? Svakako nije svejedno ŠTO se čita jer čitatelj samo jedne vrste knjiga ne može konkurirati čitatelju raznovrsnije i zahtjevnije literature, ali istovremeno iritira i elitistički stav u kojem se svako tuđe čitanje nižih žanrova spušta na razinu: bolje da onda ne čita ništa. 

 

Iako Strategija u nekim dijelovima nedovoljno jasno govori o čitanju pa na više mjesta djeluje kao da svako čitanje nužno oplemenjuje, temeljna ideja je ipak pozitivna – poticanje čitanja raznovrsnih sadržaja, različitih tipova književnih i neknjiževnih tekstova u različitim formatima. Nažalost, u ciljevima ne postoje jasno zamišljeni koraci i jasno određeno vrijeme kojima bi se doprinijelo takvom osvještavanju. Čak su i izvori financiranja projekata koje je Strategija predvidjela zasad jednim dijelom nepoznanica, budući da autori pišu kako je moguće da će provedba Strategije biti financirana i iz međunarodnih izvora (posebice sredstava EU fondova).

 

 

Akcijski plan Strategije, kako je naznačeno na početku, ima zadaću djelovati na svim razinama, a među provoditeljima se nalaze različite institucije, skupine i pojedinci – od Ministarstva kulture do organizatora sajmova. Za većinu ciljeva vremenska dinamika za provođenje određena je kao kontinuirano tijekom provedbe Strategije, a jedna od takvih je edukacija roditelja/skrbnika o važnosti čitanja djeci i načinima razvoja predčitalačkih vještina i dispozicija. S neodređenim periodom u kojima bi se ciljevi trebali realizirati, rezultate će u pojedinim kategorijama biti teško uočiti. Provedba Strategije protegnut će se do 2022., ali na čemu će se tada točno raditi neće se još dugo saznati jer će se za svaku godinu provođenja strategije zasebno određivati detaljni godišnji akcijski planovi. Ipak, neki malo manje apstraktni ciljevi koji imaju određeniji vremenski rok i koji bi se trebali ostvariti su: razvoj digitalnih repozitorija s besplatnim sadržajima, razvoj knjižnične infrastrukture za posudbu e-knjiga, pokretanje internetskog portala na kojem se objavljuju informacije o čitanju i programima poticanja čitanja, izrada elaborata buduće nacionalne fondacije za promicanje čitanja i dr. 

 

Međutim, čini se da je sintagma poticanje čitanja ipak preopćenita, čak i u okviru ovako detaljnog dokumenta. Mnoge mjere su načelne i nespecifične, a budući da je na Strategiji radilo tridesetak visokoobrazovanih građana, očekivalo se više od samog okvira kojeg se postepeno planira dopunjavati. No, čitanje svakako treba poticati i podržati, ali i pratiti što se čita, potičući raznovrsnost sadržaja i formi.
 

Ulaskom u neku narodnu knjižnicu svakome će biti jasno kako čitateljskim krugovima treba podmladak pa su grupe na koje se primarno treba djelovati djeca predškolske i školske dobi, i to prvenstveno edukacijom roditelja i suradnjom s odgojiteljima i učiteljima. U borbi za načitanije i obrazovanije građane pogrešno bi bilo krenuti od povećanja broja knjiga ili pokretanja portala o čitanju jer povećanje dostupnosti građe, kako nam pokazuju i istraživanja, neće pokrenuti dosad čitateljski pasivne građane.

 

Onima koji ne čitaju treba prilaziti bez osude, svima je jasno kako su startne pozicije pojedinaca različite i kako knjiga iz različitih razloga nije svima bila jednako dostupna ili bliska, ali danas kada živimo u umreženom svijetu treba iskoristiti sve njegove prednosti kako bi se volja za čitanjem probudila kod što 

više stanovnika ove države. Malim koracima, uključivanjem stručnjaka, organizacijom različitih tribina, gostovanjem književnika i boljom suradnjom ključnih institucija i stručnjaka na dugoročnom planu ne bi bilo nemoguće utjecati na razvoj čitateljskih navika. Zasad ostaje čekati jasna djelovanja nadležnih institucija (počevši od ministarstava) jer Strategija trenutno izgleda kao magla koja ograničava jasan pogled prema 2022., a i dalje.

 

Strategija je Republici Hrvatskoj zasigurno bila potrebna i ne može se reći kako u njoj nije bilo dobrih ideja, ali čekanje realizacije ciljeva koje ona postavlja čini se predugim, a do 2022. će se, bez konkretnog djelovanja na glavne probleme, broj aktivnih čitatelja vjerojatno nastaviti smanjivati. Realnost je da knjiga u digitalnom vremenu nije omiljena niti se čitanjem upražnjava slobodno vrijeme na isti način kako se to činilo prije mobitela, Interneta i ostalih modernih čudesa, ali knjiga, bila ona fizička ili elektronska, još uvijek je prijeko potrebno sredstvo za napredak i razvoj pojedinca u društvu. 

Ne treba očekivati čuda – privoljeti nekoga knjizi dug je i spor proces pa treba biti zadovoljan i ako se, ovisno o dobi, krene od slikovnice ili običnog krimića. Jer kako drugačije do Dostojevskog, Kafke ili Marinkovića?