Jučer se na Zagreb Book Festivalu u 15:00 održala tribina u organizaciji Tele2 na temu Rodna ravnopravnost u dječjoj književnosti. Tribinu je moderirala teatrologinja Nataša Govedić, a sudjelovale su Kristina Ohlsson, Malin Holmberg, Annika Rembe i Sanja Polak.
Govedić je razgovor započela kratkim govorom o borbi protiv rodnih stereotipa za koju smatra da je u konačnici stvar borbe za ekonomska prava žena. Iako u stvarnosti postoje moćne žene (daje primjer Margaret Thatcher i Kolinde Grabar-Kitarović), one uglavnom ne predstavljaju dobar feministički uzor. Nasuprot njima, koje su u jakoj poziciji moći, stoje dječje spisateljice koje su često mnogo više u stanju o rodu razmišljati 'izvan kutije'.
Diskusija se vodila oko ideje da je književnost važan dio formativnog iskustva djeteta, što je povuklo pitanje kakvi moraju biti likovi koji će se djeci nuditi kao uzori. Annika Rembe, direktorica Švedskog instituta, potakla je raspravu i tezom da djeca nemaju 'kutiju' unutar ili izvan koje bi razmišljali, pa im se stoga može svašta predstaviti kao prihvatljivo.
Rembe je ovom prilikom slavnoj Pipi Dugoj Čarapi čestitala 70. rođendan, čime je ova junakinja postala centar žestoke rasprave. Švedska književnica i politologinja Kristina Ohlsson, koja je na ZBF-u predstavila svoj roman Pepeljuge, rekla je kako joj se Pipi kao lik ne sviđa jer prenosi djeci ideju da moraju, primjerice, biti nadljudski snažna, umjesto da im se sugerira kako su dobra onakva kakva jesu. Tome se Govedić suprotstavila stavom da ona pak ne voli 'dragu djecu' iz Ohlssoninih romana, te kako bi "umrla bez Pipi i Alise iz zemlje čudesa."
Malin Holmberg, predsjednica uprave Tele2 Hrvatska, smirila je svađu tvrdnjom kako su nam potrebni različiti tipovi likova. Holmberg zastupa tipičnu liberalnu ideju kako su pojedinci u mogućnosti postati što god žele, a tome ih, dok su djeca, književnost mora podučiti.
Komentirajući sveprisutnost različitih politika usmjerenih postizanju rodne ravnopravnosti u švedskom društvu, Ohlsson je naglasila kako ne voli kad je feministička 'agenda' očigledna u književnom tekstu: u književnosti se ne treba propovijedati o toleranciji, već pisati na način da se ona podrazumijeva. Dala je primjer jednog svojeg romana u kojem se pojavljuje lik s dvoje očeva, pri čemu ona ne opisuje njih kao gej par, već tek kao dvije osobe koje se vole i zajednički odgajaju dijete.
Tijekom rasprave u nekoliko se navrata postavilo i pitanje koliko danas djeca uopće čitaju, s obzirom na izloženost raznim medijima i tehnologiji, no bez nekog konačnog konsenzusa. Rembe je posebice izrazila zabrinutost oko toga što dječaci čitaju manje od djevojčica. Naša književnica i učiteljica Sanja Polak pozitivno je zaključila kako djeca ipak čitaju! Govedić je pritom strane gošće upoznala s idejom ovogodišnjeg
Prijedloga Nacionalne strategije poticanja čitanja Ministarstva kulture RH.
Pitanja iz publike su izostala, što ne čudi s obzirom na relativnu besadržajnost rasprave. Zanimljivo je kako nitko nije prokomentirao da su sve sudionice tribine žene. Iako je tema bila rodna ravnopravnost u! književnosti, a bilo bi također zanimljivo čuti primjerice podatak o tome koliko ima muških autora knjiga za djecu. Zar nije činjenica da baš nijedan muškarac ovdje nije pričao o djeci i kakvi su im književni uzori potrebni, indikativna za pitanje rodnih stereotipa protiv kojih smo se borili na početku rasprave?
Kako i neće žene pisati o djeci kad su one u konačnici te koje se najviše skrbe za njih, bilo kao majke, učiteljice, odgajateljice ili pak bebisiterice. Tvrdnje kojima je Govedić započela obećavale su da će biti prokomentirano pitanje ženskog kućanskog rada i ukorijenjene predrasude o prirodnosti ženske vezanosti uz djecu. Međutim, uglavnom se sve svelo na raspravu oko toga da li je problematično što je fiktivna djevojčica u stanju podignuti konja.
Lina Gonan
foto:
Facebook ZBF ***
Ovaj tekst nastao je u sklopu Booksine prakse za mlade novinare. 
