Feminizam, kao : kroj, kriterij, kritika

Esej An. Fazekaš objavljen je u zborniku Između otpora i trenda: tendencije u suvremenoj regionalnoj književnosti (Booksa i Kurziv, 2023.).

Što, kome i koliko feminizam danas znači? Tko su arbitri i modeli feminističnosti u domaćim književnim krugovima? Ili riječima jedne od najutjecajnijih feministkinja tekućeg stoljeća: Who run the world?... u ovom slučaju književni svijet feministički naklonjene post-yu regije. Kako god ih artikulirale i usmjerile, pitanja koja orbitiraju oko definicije, značaja, dosega i diskriminatornih kriterija feminizma kao kritičke političke prakse uvijek su iznova aktualna, u suštini naizgled jasna i bitno nepromjenjiva. Ipak se u življenoj stvarnosti, i govorenoj refleksiji te stvarnosti, teren pokazuje daleko manje sigurnim, a orijentacija u njemu zahtjevnijom nego što je ugodno priznati, osobito kada je riječ o umjetnosti i umjetničkoj fikciji koja problematiku dalje i dublje komplicira. A razvojnim angažmanom feminističkih organizacija na razini regije, osobito u projektu nagrade „Štefica Cvek“ koji predvode beogradske Pobunjene čitateljke, a koji okuplja sve širi raster regionalnih književno zainteresiranih feminist/kinja, važnost razgovora o tome što konstituira feministički relevantnu, afirmativnu i afirmirajuću književnost akutnija je nego što je bila dugo vremena.

Getting in formation

Na stranu moja privatna neironična ljubav prema pop aristokraciji, da bismo uopće započele suvisli razgovor, važno je da nam je polazište za diskusiju feminizam koji razumije premreženost različitih diskriminatornih praksi kao strukturalnu osnovu patrijarhata, i načine na koje su patrijarhalni principi odraženi u obrascima neoliberalnog kapitalizma i njegovih aktualnih i mogućih derivacija. A s obzirom na to da sam ove godine i sama pozvana u backstage Štefice, koja raste proporcionalno s ambicijama i potrebom da scena ima protutežu svojoj tragičnoj patrijarhalnoj tromosti, preispitivanje kriterija koji propuštaju neke naslove u posvećene krugove feministički progresivne književnosti, dok druge ostavljaju izvan toga okvira, nameće mi se akutnije i preciznije nego što bih po prirodi stvari voljela. Jer mi se već pri ulasku u problematiku čini da zalazim u područje puno zamki i aporija, koje će završiti u neodređenom izostanku zaključka jer je jedini zaključak kontinuirana diskusija. S druge me strane i mimo Štefice intrigiraju načini na koje se feminizam u književnom polju komodificira i koristi u svrhe koje su mu bitno kontradiktorne, poput instrumentalizacije feminizma kao marketinške ili PR strategije, i kako to povratno djeluje na njegovu bit.

Načelno, grupirati i pakirati književna djela u niše ima svoje evidentne praktične dimenzije, i dokle god razumijemo granice ovih kategorija kao temeljno porozne, pomične i provizorne, nema ništa osobito problematično u tome da se knjige slažu u ladice i na police po ovoj ili onoj privremenoj logici. Kada je riječ o feminističkoj književnosti, regionalna scena gotovo da nije još ni počela iskorištavati potencijal feminizma kao suvremenog buzzworda, i pitam se bih li htjela i trebala navijati da se to dogodi, čak i ako to znači eksplozivnu multiplikaciju varijacija na, primjerice, Lanu Bastašić, Rumenu Bužarovsku i Milicu Vučković. Bi li to teoretski bila vizija moje privatne distopije ili ne bi je irelevantno, daleko je važnije da sudeći po popularnosti spomenutih autorica postoji realni interes za književnost čija tematika okvirno nalikuje na feminizam, barem ako ne gledamo jako pozorno u konačni proizvod (sic). Štoviše, realni interes postoji čak i kada ta književnost kao književnost nije osobito ambiciozna, a njezin feminizam kao feminizam osobito informiran i promišljen.

Među najslađim primjerima malobrojnih šire vidljivih inicijativa za otvaranje feminističkog književnog terena bio je Frakturin mali feministički festival „Feminizam je za sve” koji se održao u (dakako) ožujku 2020. godine. U povodu ukoričenja proširene kolekcije najboljega od neprežaljenog Mufa, portala koji je balansirao inspiraciju iz pop univerzuma kao izvora materijala i strategija s politički kritičnim i relevantnim feminističkim promišljanjem, Fraktura je spotlight podebljala tako što je promocije knjige uvezala u višednevno događanje. A festivalski je lineup bio doista impresivan, uključujući sve od mufovskog odreda, Maše Grdešić, Lane Pukanić, Lee Horvat, Asje Bakić, Barbare Pleić Tomić, preko Jasne Jasne Žmak, do domaćeg klasika Slavenke Drakulić i mađarske teoretičarke Zsófije Lóránd, pa još dalje do Mime Simić, Lade Čale Feldman, Sonje Hranjec, Kristine Tešije, Jelene Veljače… Štoviše, impresivnost prisutnih postala je gotovo karikaturalnom, i u konačnici je bilo nemoguće išta suvislo razabrati u polifoniji za koju zapravo nije bilo dovoljno prostora i vremena da svaki od glasova dođe do daha.

Bitna manjkavost manifestacije dojam je da su oni koji su donosili najnepobitnije izvršne odluke o tijeku i sadržaju festivala naizgled polazili od vrlo široke ideje o tome što bi jedan mali književno-feministički festival mogao biti. Tako su teme okvirno bile „žene i donekle književnost“, a govornice po prilici „sve relevantne žene kojih se ovaj čas možemo sjetiti“. Jedan je panel uključivao toliko različitih perspektiva da je bilo nemoguće načeti ijednu temu na smisleni način, a kamoli joj pristupiti supstancijalno, iako je apsolutno svaka perspektiva bila već sama po sebi vrijedna nepodijeljene pažnje. Ovako je dojam bio da se govornicama pristupa kao pokemonima pa treba skupiti po jednu predstavnicu svake podvrste ženskosti. Pitala sam se koliko je taj pristup imao veze s onime što sam zamišljala kao moguću paniku da će interes za festival biti nedostatan jer je trendy kvaliteta feminizma ipak relativna ako key speakerica nije Queen Bey. Po svemu sudeći, Frakturina je izdavačka (a)politika krajnje pragmatična i tržišno usmjerena pa je teško imati romantične predodžbe o rezoniranju koje je prethodilo organizaciji festivala. No jest, bilo je značajno da se nekakva feministička književna stvar desila, što ipak neće reći da joj ne vrijedi dobaciti kritiku. Jednostavno rečeno, ovakve nas pojave stavljaju u stupidnu poziciju u kojoj se, kako god se okrenemo, feministički šutiramo nogom u vlastitu feminističku stražnjicu.

Možda sam nezasluženo bezobrazna prema najjačoj hrvatskoj izdavačkoj kući i svakako je činjenica da Fraktura u portfoliju ima visoku zastupljenost ženskih imena, objavljujući doista najrazličitija izdanja, birajući zasigurno po nekoj logici koju je, doduše, teško slijediti ili rekonstruirati, ali svakako postoji ozbiljan trud da svaka autorica dobije svoju publiku, i svaka publika svoju autorica. Tako je primjerice među najpopularnije knjige godine vox populi smjestio prijevod autobiografije Mire Furlan Voli me više od svega na svijetu, objavljenu nedugo nakon autoričine smrti (Fraktura 2022; prijevod potpisuje Iva Karabaić). Pomama koju je knjiga izazvala bila bi komična, da nije pomalo morbidna i licemjerna, a pozicija za kritiku knjige bila bi zahvalnija da ju nesretni tajming i priroda knjige nisu učinili neprimjerenom i neukusnom. Sklona patetici, u promišljanju kratkosežna, a u instrumentalizaciji afektivnih resursa individualne i kolektivne traume neizbježno manipulativna, knjiga je problematična, ali samo ako je se shvaća ozbiljno, što teško da se mnogima omakne. No trebamo li s nedužnom ozbiljnošću pristupiti feministički neozbiljnoj književnosti, i kako se onda postaviti s dužnim poštovanjem prema feminističkim postavkama koje duboko poštujemo?

Studija slučaja ili slučaj studije

Smrtni ishod atletskih povreda Milice Vučković (Booka 2021; Fraktura 2022) klizavi je slučaj u sferi feminističke književnosti i pripadajuće kritike, koliko god sukobljeni stavovi u odnosu na njegovu romanesknu feminističnost svoju poziciju podjednako držali bjelodano ispravnom. Zarazno čitka, književno relativno zamorna u monotonom ritmu i plitkoj problematizaciji, a politički nedomišljena, knjiga o zlostavljačkom odnosu iz perspektive emocionalno i fizički izmaltretirane pripovjedačice kao knjiga nije zaslužila ni približno onoliko prostora koliko je unutar i oko književnih krugova dobila, uključujući i ovih mojih pet centi. Jer iako je više tržišni nego književni uspjeh, Smrtni ishod ipak je postao tema o kojoj svatko mora artikulirati stav, a kako zapravo marketing pomaže oblikovati bad place u kojem živimo nije da nije, ali nije posve tema ovoga razgovora. Znatno zanimljiviji se zaokret dogodio kada se Milica Vučković pojavila na regionalnom književnom radaru, a ne i na popisu romana ovjenčanih prvom ikada nagradom za feministički osviještenu prozu na bhs jeziku/jezicima „Štefica Cvek“. Pitanje je li i zašto nije riječ o knjizi koja prolazi feminističku selekciju rastvorilo je zanimljiv niz potpitanja u promišljanju toga što konstituira kriterij feminističnosti kada je riječ o suvremenoj književnoj produkciji. I radije nego se ukopati u samozadovoljnoj pozi s bilo koje strane diskusije, koja se zasad nije pokazala osobito produktivnom, vrijedi raspakirati nešto od ovih pozadinskih uvjetovanja kojih je Smrtni ishod samo simptom, poput primjerice osipa.

Smrtni ishod je knjiga čiji je osnovni zaplet selektivni prikaz autobiografije naratorice cca u njezinim tridesetim godinama, s fokusom na ljubavne peripetije, a osobito vezu s muškarcem koji je primarno emocionalni, a onda i fizički zlostavljač. S obzirom na momentum pokreta posvećenih osvještavanju rasprostranjenosti različitih formi, osobito rodovanog nasilja i zlostavljanja, u svijetu i regiji posljednjih sedam godina, Smrtni ishod dobro je tempirana knjiga. Vučković pritom progovara o iskustvu koje nije izravno prikazano u književnosti ni približno onoliko često koliko se događa u življenom životu, što je značajno i budući da je književnost još uvijek notorno maskulini i patrijarhalno nakrivljeni teren. Međutim, ondje gdje se lome koplja sa Smrtnim ishodom, problematika je fokalizirane perspektive koja je toliko skicozna da ju već malo pažljiviji pogled rasipa, a ne pomaže niti nagli rez na samome kraju koji djeluje kao da je autorica u nekom trenu naprosto ostala bez papira. Vrlo je moguće da je Smrtni ishod mogao sretnije završiti da je imao ozbiljniju uredničku podršku i da regionalna scena kao kriterij objave nema nerijetko samo dostatnu količinu natipkanog materijala, nego i kakav-takav obzir prema ljudima koji će taj materijal (morati) čitati. Ruku na srce, dio razloga zašto je roman odjeknuo tom silinom u domaćem književnom kontekstu jednostavna je žudnja i žednja za dinamičnim i čitljivim knjigama koje reflektiraju žive preokupacije, jer generalni presjek aktualne ponude ne nudi puno toga. Smrtni ishod ima donekle senzibilitet (i domišljenost) prosječnog lifestyle časopisa, i da se kao takav razmatra, bilo bi lakše s njime supostojati u miru, čak i ako urla na nas s plakata i naslovnica. Ali kada djelo ovako precizno pogađa medijski pejzaž i tržišni potencijal, razlučiti njegov vremenski specifičan fenomenološki značaj od inherentnih kvaliteta samog teksta nužno je za njegovo smještanje unutar polja, kao i za dijagnostiku književnog, društvenog i recepcijskog momenta.

O romanu je za Booksu.hr sjajno pisala Maja Abadžija, za Strane.ba ga se nešto nježnije uhvatila Lamija Milišić, no osobito je zanimljiva pozicija Saše Ćirića u tekstu za Kritiku HDP jer istodobno torpedira roman, i s jednakim zadovoljstvom sapliće optužbom za elitizam odluku da roman ne bude oštefičen[1]. Definitivno imam aktivne simpatije za old school kritičare s neprikrivenim fetišem za konflikt i bezobrazluk, i književni bi svijet izgubio velik dio ovo malo boje što još ima bez njih, a u ovom mi se slučaju čini da je Ćirić na zanimljive načine u krivu, iako je malo i u pravu. Najevidentnija manjkavost njegove kritike knjige besmislena je argumentacija o motivaciji pripovjedačice i pasivnosti koju joj predbacuje kao žrtvi „koja ne ume da pomogne sama sebi“. Da čak i inteligentan čovjek tako lako promaršira kroz čitavu knjigu i izađe iz narativa s tako malo razumijevanja za psihologiju koja zadržava osobe u zlostavljačkim odnosima, kao i za ono što bi trebao biti fokus nagrade za feministički relevantni rad onkraj okvirnog tematskog fokusa, signalizira jednako da je značajno da je Smrtni ishod dio književne ponude, i da bi nam trebala daleko bolja knjiga da probije sustavnu trivijalizaciju teme o kojoj je riječ.

Također vrijedi podcrtati: „Štefica Cvek“ nosi ime naslovne protagonistkinje kultnog romana Dubravke Ugrešić, od kojega povremeno kao da se i sama autorica ovlaš ograđivala, frustrirana prezrivim odnosom više-književnih i akademskih krugova prema pop kvaliteti patchwork romana. Slijedeći taj implicitni rukavac, jasno je da Štefica kao nagrada ima složen odnos prema pop kvaliteti književnosti koju uzima u obzir, kao i prema tradiciji koju nasljeđuje, upravo kroz književnost, a ne nužno figure i persone autorica koje književnost potpisuju. A činjenica da je nagrada Štefica, a ne primjerice Sonnenschein, daje naslutiti da u svojoj namjeri Pobunjene čitateljke nemaju elitističke hijerarhije, što neće reći da selekciju prolazi sve i bilo što. No kako objasniti književnim dečkima što tražimo kad tražimo feministički relevantnu književnost?

The Rule

Vjerojatno najjasnije pravilo za elementarno feminističko razgraničenje artikulirala je Alison Bechdel, inspirirana razgovorom s prijateljicom Liz Wallace, u kultnom stripu Dykes to Watch Out For iz 1985. godine. U epizodi DTWOF naslovljenoj Pravilo (The Rule) jedna od junakinja objašnjava da ne gleda film ako se u njemu 1) ne pojavljuju barem dva ženska lika koja 2) međusobno razgovaraju 3) o nečemu što nisu muškarci[2]. Prelaskom u opću popkulturnu svijest, stripovsko je pravilo postalo poznato kao Bechdel-Wallace test koji jednostavnom provjerom osvještava podzastupljenost ženskih perspektiva u dominantnim kulturnim reprezentacijama.

No kidding, the last movie I was able to see was Alien…

Iako je niknuo u nišnom području queer tiskanog medija, Bechdel-Wallace test postao je dijelom opće kulture i modelom za slična pravila osobito početkom ranih dvijetisućitih, s eksplozijom internetske kulture i širenjem feminističkih i rodnih studija. Tako se na Tumblru pojavio Mako Mori test u odnosu na akcijski film Pacific Rim[3], stripašica Kelly Sue DeConnick predložila je test „seksi lampe“ (je li moguće ženski lik u filmu zamijeniti seksi lampom, a da priča i dalje funkcionira?)[4], queer aktivizam je iznjedrio Vito Russo test (postoji li u narativu lik koji je prepoznatljivo LGBTQ+, a da njihov rodni ili seksualni identitet nisu njihova jedina karakteristika bitno utkana u narativ?)[5], a Nadia i Leila Latif u članku za Guardian predlažu pet pitanja kada je riječ o zastupljenosti POC: postoje li dva imenovana lika, koji međusobno razgovaraju, a pritom nisu u romantičnoj vezi, niti posvećeni isključivo tome da tješe ili podržavaju bijeli lik, i nijedno od njih definitivno nije „magical negro“[6]?

Vjerojatno ne treba upozoravati da nijedan od ovih setova kriterija nije ultimativan niti namijenjen ozbiljnijem analitičkom pristupu umjetničkoj ili popkulturnoj produkciji, ali funkcionalnost koju ipak pokazuje njihova karikaturalna jednostavnost u razmatranju perspektiva od kojih je satkana većina popularne kulture jasno komunicira ogromna područja u slijepim kutovima visoke ili niske kulture podjednako. No kada je riječ o književnosti ili općenito umjetnosti mimo narativne kinematografije, svi ovi obrasci djeluju znatno manje operativno.

Kad se kriterij reprezentacije smješta u središte politički angažirane kritike, nastaje problem redukcije na samo jednu, koliko god važnu, dimenziju djela i njegova značaja u političkom smislu. Važno je tko se pojavljuje, tko govori, koliko, o čemu, i kako. A svaki od tih elemenata povlači niz dodatnih pitanja i raslojavanja koja je nemoguće shematski prikazati, ako djelo doista vrijedi i pritom nije politički manifest. S druge strane, ako se kriterij definira kao politički angažman (unutar) samoga djela, to podrazumijeva određenu autorsku samosvijest, ugrađenu u knjigu. U praksi rijetko koje djelo koje se baš jako trsi biti politički angažirano u konačnici bude išta više od deklamatornog i tendencioznog poziranja s malo umjetničke zanimljivosti. S druge strane, podjednako politički i umjetnički interesantni radovi slojeviti su i zahvaćaju živu i življenu ambivalenciju društvenih iskustava koje prikazuju. Čak i najpedantnije naratološko trančiranje neće nam pomoći kad je riječ o umjetnički složenijem djelu koje reflektira svu neurednu istovremenost društvene stvarnosti i njezinih odjeka u emotivnom univerzumu osobe. Trebat će nam malo mekši pristup, i manevarski prostor za griješenje i diskusiju, daljnju diskusiju i daljnje pogreške.

Meki kriteriji

Besmisleno je klizati se između nefunkcionalnih binarizama: je li bolje da Smrtni ishod tematizira problematiku zlostavljačkih odnosa, ili bi bilo bolje da se tema posve zaobišla u suvremenoj književnoj produkciji? Je li ikakav feminizam bolji od nikakvog? Je li važnije artikulirati kritiku unutar feminističkih redova, ili držati ujedinjenu frontu? Kako se točno ti binarizmi važu? Je li borbeni poklič za utopijske gradnje onda „bolje išta nego ništa“? Instrumentalizirati slične formulacije u suštini je tendenciozna demagogija ili, u najboljem slučaju, naivna manipulacija onih kojima se ne da misliti dalje od površine.

Ako feminizam kalcificira u normativni sustav (koliko god eventualno ispravno) ideološki postavljenih vrijednosti, u toj transformaciji gubi ono što ga čini bitno antipatrijarhalnim i aktivno progresivnim, a to je porozna fluidnost i mekoća koja njegovo tkivo savija, ali ne lomi. No ako dopustimo da se suviše razvodni, kako da nam njegov značaj posve ne iscuri kroz prste? Koje su zapravo implikacije toga da se feminizam personalizira do granice da svatko slaže propozicije osobne inačice u individualiziranu hijerarhiju, u kojoj je onda svaka feministkinja kraljica svoga svemira? (Svaka run svoj world?) Ako se ravnamo po onome što izražavaju o svome radu i feminizmu popularne književne feministkinje poput Milice Vučković ili Lane Bastašić, stvari se rasklimavaju prilično daleko, a svaka kritika njihova pristupa nepoželjna je, rubno antifeministička, i definitivno se ne uvažava kao nešto što bi im vrijedilo inkorporirati u daljnje promišljanje i rad. A onda, ako ironiziram feminističke eskapade Lane Bastašić, koje su žanr za sebe čak i ako ih kačimo samo koliko je neizbježno dalekom periferijom pažnje, osim što nužno balansiram nekoliko asimetrija naših startnih pozicija, što to odmjeravanje feminističkih snaga može zapravo produktivno izmudriti? Kada je diskusija potrebna i poželjna, koji su joj temeljni željeni ciljevi, a što svrsishodne metode i pravila igre?

Također, ovih mi je dana nemoguće govoriti o feminizmu bez nelagode zbog njegovih bučnih neokonzervativnih rukavaca koji dreče pod egidom „radikalnosti“ u regiji i šire. Pitam se redovito što denotira i konotira termin skovan u prošlosti koja je istodobno blizu i daleko, povijesti koja je bila duboko formativna za mnoge slobode do danas u društvenom bojnom polju, ali i koja je selektivno isključivala i marginalizirala perspektive onkraj heteroseksualnog i cis-rodno binarnog identitetskog sklopa. Čini mi se važno poštivati razvojni put feminističke tradicije sa svim njezinim kratkim spojevima, razilaženjima, slijepim pjegama i naprosto pogreškama. Razumjeti manjkavosti putanje kojoj u suštini i moja vlastita misaona i politička linija pripadaju, na određen ih način priznati kako bi ih bilo moguće nadići i izbjeći spoticanje o istu ili analognu aporiju danas, možda je u svakom smislu bolji potez nego se nominalno odcijepiti od vlastite povijesti. A opet, ponekad je lom nužan kao produktivna točka i gesta koja odbija kompromis ondje gdje kompromis ne bi trebao biti opcija.

Česta racionalizacija u trenucima žestokog trenja unutar feminističkih terena zagovara zaglađivanje pretpostavljeno površinskih ili partikularnih nesuglasica za dobrobit pretpostavljene šire zajednice. Međutim, živa polemika, izazov i ponekad rezolutni otpor prema stavovima koji su duboko neprihvatljivi ne isključuje zajedničku frontu u trenucima kada je ona neophodna. Ali tražiti da se jezik pregrize ondje gdje je potrebno voditi neugodan razgovor ne može biti politički, uostalom niti ljudski prihvatljivo rješenje.

Zaista ne želim zaključiti tekst cirkularnim slijeganjem ramena da zaključka (eto) nema, ali istina koja čovjeka lako dotjera do toga da udari (i nastavi udarati) glavom o zid jest da ovi razgovori imaju smisla samo ako smo ih spremne voditi do iznemoglosti, i onda još. Što pak ne bi trebalo koristiti kao alibi za neprestano vraćanje istoga u smislu besadržajnog loopa općih mjesta i međusobnog predbacivanja u šablonama uvijek istih argumenata. Kad se već profesionalno mlataramo praznom slamom, prostor koji zauzimamo vrijedi iskoristiti za slobodnu imaginaciju i promišljanje otvorenog kraja koje je neophodno da se obnovi pogonsko gorivo za manifestiranje uvijek malo boljeg budućeg svijeta. Pritom ipak postoje početna pitanja koja si vrijedi postaviti ako biramo je li pojedinom naslovu mjesto na feminističkoj polici; pitanja koja će možda za različite perspektive imati malo drugačiji fokus, i ponekad drugačije odgovore, ali u optimističnoj vizuri, to će samo učiniti razgovor zanimljivijim i potentnijim za svaki sljedeći korak.

Potpisuje li djelo autorica i prati li narativ protagonistkinju nisu produktivna pitanja, znatno je važnije kako djelo otvara područje književnosti temama, strategijama i problematikama koje patrijarhalna književna tradicija zaobilazi i omalovažava. Otvara li roman prostor za diskusiju o pozicijama različitih marginaliziranih društvenih skupina, kako te pozicije artikulira, i poseže li dalje od općih mjesta danih tematskih blokova? Proizlaze li prisutnosti likova i problematike organski iz unutar-književne logike djela? Jesu li likovi zaokruženi kao trodimenzionalna bića, a ne samo kao kvazi-reprezentativne predstavnice ove ili one društvene skupine? Je li tendenciozan u svojoj ideološkoj poziciji i koliko prostora otvara za raslojavanje složene problematike kojoj pristupa? Postoji li razlučivo razumijevanje spomenutih toksičnih okvira patrijarhata na razini kostura djela, čak i ako razumijevanje izmiče likovima ili pripovjedačici? Je li moguće razlučiti u kosturu djela afirmativan odnos prema mogućnosti feministički sretnijeg svijeta, čak i ako taj svijet ostaje nedostupan u ograničenom vremenu i prostoru djela?

Pritom je nužno prihvatiti apriorni poraz u većini pokušaja apsolutne argumentacije pri odgovoru na bilo koje od ovih pitanja, osobito kada je riječ o doista zanimljivoj i inovativnoj književnosti, kao i osvijestiti kao bitan nepobitan značaj afektivnog udjela u doživljaju djela. Prožimanje subjektivnih i afektivnih refleksija s racionalnim teorijskim uvidima, a onda i konstruktivni i elegantni načini da se to prožimanje učini transparentnim i nezaobilaznim dijelom diskusije izravno nasljeđuju feminističku praksu u njezinim najboljim aspektima, upravo onima na kojima vrijedi meko graditi dalje.

[1] Maja Abadžija: Lako štivo za težak sadržaj, booksa.hr, 21 lipnja 2022 (https://booksa.hr/kritike/lako-stivo-za-tezak-sadrzaj)

Lamija Milišić: Ženska čitaonica: Sva Evina krivica, strane.ba, 21. prosinca 2021 (https://strane.ba/zenska-citaonica-sva-evina-krivica/)

Saša Ćirić: Kada žrtva ne ume da pomogne sama sebi, kritika-hdp.hr, 28 ožujka 2022 (https://kritika-hdp.hr/kada-zrtva-ne-ume-da-pomogne-sama-sebi/)

[2] V. cijeli strip, između ostaloga, ovdje: https://lithub.com/read-the-1985-comic-strip-that-inspired-the-bechdel-test/

[3] Sve je reference koje slijede moguće lako naći u njihovom prirodnom internetskom habitusu, najviše u sferama koje slobodno kreiraju korisnice, osobito fanice, ali svako se toliko testovi pojave i u novinarskim tekstovima, najviše kako bi se jednostavno i jasno ilustrirao problem reprezentacije podreprezentiranih skupina. Primjerice v. tekst Lene Wilson „Pacific Rim Inspired the “Mako Mori Test.” Uprising Gives the Character a Far Less Inspiring Arc“, Slate, 23 March 2018, https://slate.com/culture/2018/03/pacific-rim-uprisings-disappointing-treatment-of-mako-mori-spoilers.html

[4] V. Forrest Helvie: „The Bechdel Test and a Sexy Lamp: Detecting Gender Bias and Stereotypes in Mainstream Comics“ 21 November 2013, Sequart Organization, http://sequart.org/magazine/34150/the-bechdel-test-and-a-sexy-lamp-detecting-gender-bias-and-stereotypes-in-mainstream-comics/

Upotrebu v. u tekstu Ravishly: „Films that totally fail the sexy lamp test“, Huffington Post, 10 July 2015, https://www.huffpost.com/entry/films-that-totally-fail-t_b_7764262

[5] V. „What Is the Vito Russo Test? A Smart Way to Gauge LGBTQ+ Hollywood Inclusion“, Them, 10 April 2019, https://www.them.us/story/vito-russo-test-glaad

[6] Nadia Latif i Leila Latif: „How to fix Hollywood's race problem?“ Guardian, 18 January 2016, https://www.theguardian.com/film/2016/jan/18/hollywoods-race-problem-film-industry-actors-of-colour