Živio Osmi mart! Žene diljem regije, od Zagreba, Podgorice, Šibenika, Beograda, Rijeke, Ljubljane, Osijeka, Tuzle, Splita ..., danas marširaju protiv nejednakosti i nasilja, za dostojanstven rad, reproduktivna i politička prava i sigurniju budućnost - glasno, hrabro, ustrajno i solidarno.
Suradnice na portalu Booksa.hr kolegice su i drugarice, kritičarke i novinarke, studentice i teoretičarke, kulturne radnice i doktorantkinje, prijateljice, aktivistkinje, feministkinje i žene koje se bave književnošću, književnom i feminističkom kritikom u regiji gdje ljevičari organiziraju men-only festivale, gdje je književna kritika nekritična, progresivni se glasovi ignoriraju, uvjeti rada su teški i nesigurni, a konzervativan diskurz sve je rašireniji. S druge strane, to je i književna scena na kojoj svaki dan vježbamo i svjedočimo o solidarnosti, novim načinima čitanja i zajedništva, otvoreno razgovaramo o svojim nesigurnostima, na kojoj se povezujemo mimo svih granica, osnažujemo i mentoriramo jedne druge.
Stoga, povodom Osmog marta u ovom smo tekstu skupile razmišljanja naših suradnica* o feminističkoj kritici, književnosti i feminizmu te njihovim iskustvima rada u književnom polju, a svaka od njih preporučila je i knjigu, za danas i uvijek.
"Temu feminističke kritike sagledam iz perspektive doktorantkinje koja se bavi post-jugoslovenskom književnošću i iz perspektive književne kritičarke/radnice u kulturi. Iz ove prve perspektive, koja je naravno jako usko fokusirana na određeno područje kojim se bavim, meni se čini da su sve naše književnosti u regionu, ali i post-jugoslovenski autori u dijaspori, i dalje snažno usmerene na suočavanje sa prošlošću, na ispisivanje individualnih i kulturnih sećanja. Ovo je i očekivano, i dešava se u raznim drugim kontekstima u kojima je traumatična prošlost bliska, i zvanične politike sećanja problematične. Ono što je meni tu najzanimljivije jesu neki novi pristupi sećanju, koji pokušavaju da prevaziđu tu ’traumatičnu’ paradigmu, i mislim da je književnost jedno od polja u kojima se ti novi, kompleksni pristupi prošlosti prvo pojavljuju, a naročito je to slučaj kod mladih autorki.
Iz perspektive književne kritičarke, osećam zamor i zasićenost obilnom i lošom produkcijom i, još više, okoštalim jezikom kojim se o književnosti kod nas priča, pogotovo u Srbiji (taj mi je kontekst najbliži). Književna produkcija, a i književna kritika, opisi knjiga na sajtovima, na koricama, da kažem to najprostije, prosto su dosadne većinu vremena. Ako meni koja se bavim književnošću većina proizvedenih tekstova dosađuje, kako da očekujemo od šire čitalačke publike da se zainteresuje – ovde pogotovo mislim na književnu kritiku, čiji niski status je već godinama zabrinjavajući. Zašto je sve ovo važno i iz rodne perspektive – zato što je, po mom mišljenju, otvaranje prema kritičnijim (ne malicioznim, već konstruktivnim) pristupima književnosti, prihvatanje kritičnosti kao neophodnog aspekta u daljem razvoju književnosti, prevazilaženje principa „Ja tebi vojvodo, ti meni serdare“, sve to je u uskoj vezi sa konzervativnošću naše književne scene uopšte i njenim upornim ignorisanjem novih, progresivnih pristupa književnosti i mladih autora i autorki.
Preporuka za Osmi mart: All About Love od bell hooks. Mislim da se prevodi u Srbiji, ne znam da li je negde kod nas već prevedena na BHSC. Preporuka jer je tema ljubavi užasno važna za sve nas, za našu emancipaciju i slobodu, i svaki aspekt života, a kako i sama bell hooks objašnjava svoju želju da napiše knjigu o njoj, o ljubavi se ne priča dovoljno i često ne na pravi način." - Dara Šljukić
"Književnost je od samih početaka feminističkog pokreta bila jedan od njegovih najsnažnijih saveznika, a smatram da je tako i danas. Među različitim licima angažmana u feminističkom polju književno je posebno zanimljivo jer se uvijek odupire jednoznačnosti i jednostavnosti. Feministička kritika kao disciplina pritom je neophodan čitateljski alat – leća koja nam može otkriti nova značenja i nove književne svjetove. Sretna sam što imam priliku voditi čitateljski klub posvećen upravo feminističkim temama te zajedno s polaznicima istraživati što sve magičan spoj književnosti i feminizma može postati.
Knjiga koju bih povodom Osmog marta preporučila svakome – osobito onima koji je nisu čitali (a oni koji jesu, sigurno će joj se rado vratiti) – naslov je kojim smo otvorili prvu sezonu čitaonice: čuvena Vlastita soba Virginije Woolf. Briljantna, duhovita, i analitična i sintetična, ona istom spisateljskom gestom postavlja zahtjev za književnom i ženskom emancipacijom te gotovo stoljeće nakon objave ostaje neiscrpan izvor feminističke inspiracije." - Mirela Dakić
"Feminističku kritiku ne vidim kao ništa manje važnu za književnost, negoli je to bila u samim počecima. Upravo je ona zaslužna za novo sagledavanje ranije zaboravljenih i krivo tumačenih autorica kao što su na primjer Dragojla Jarnević, Marija Jurić Zagorka ili Zofka Kveder. Danas feministička kritika ističe drugu problematiku i postavlja nova pitanja, koja bi se na prvu mogla činiti pomalo trivijalnima, ali to svakako nisu, na primjer, zašto su danas autorice manje nagrađivane od njihovih kolega, i zašto su manje zastupljene u 'skrivenim sferama' književnosti (npr. kao članice žirija). Za čitanje bih preporučila odličan distopijski roman iz našeg susjedstva, Filio ni doma (Filio nije doma), slovenske autorice Berte Bojetu, koji, na žalost, još uvijek čeka na svoj hrvatski prijevod, a koji se nerijetko uspoređuje i s poznatijom Sluškinjinom pričom. Čini mi se kako je u novije vrijeme, kao jedan od najvažnijih slovenskih feminističkih romana, upravo zbog napora feminističke kritike, stekao i kultni status." - Ana Marić
"Odnos feminizma i književnosti za sobom mora ostaviti iskopine ženskog iskustva.
Što to znači? Otprilike to da književni tekst, koji uspostavlja navedeni odnos, pronalazi novu točku gledišta na pitanja ženskog identiteta, oštrim i moćnim alatima jezika. Iako milimetarski, pomaci koje feminizam ostvaruje na području književnosti dragocjeni su jer dokumentiraju vrijeme u kojem su nastali, postavljajući ujedno horizont budućnosti, unutar zanimljivih pripovjednih svjetova.
Na Osmi mart preporučujem knjigu koju bih preporučila i svaki drugi dan – Grad: konstrukcija Martine Vidaić, iznimnu zbirku pjesama čija se junakinja pojavljuje iz vode te zatječe svijet u vatri, koji Vidaić zatim mrvi u fini pepeo i stihovima, kao opomenu, prosipa po čitatelju." - Lucija Butković
"Feministička kritika danas ima pune ruke posla, i to u kontekstu neoliberalnog kapitalizma kad je rad u kulturi finansijski teško, ili čak u potpunosti neodrživ. Većina koleginica radi više poslova, uz to se baveći kritikom. Dakle, na jednom nivou je spona između rada i roda u kulturi. Na drugom, i samo pitanje rada je kompleksno, jer nas je feminizam naučio da pod njim ne podrazumijevamo samo javnu, već i privatnu sferu.
Međutim, u savremenoj regionalnoj feminističkoj produkciji kao da još uvijek vlada izvjestan rascjep. Rod se prikazuje često aistorijski, gotovo isključivo na nivou ličnih odnosa ili porodičnih ženskih geneologija. Uslovi rada su sve češća tema, ali opet na nivou ličnih iskustava, tek se od skorije kreće u pravcu udruživanja i kolektivnog pregoravanja. Poetička spona između rada i roda još uvijek je tek na marginama.
*
Kolektivističke prakse čitanja, kritike, razmjene, čak i koncepcije izbora/nagrada su obilježile godine za nama i rad u Pobunjenima od početka. Jedan od principa je da se stalno radi 'iza' podjela ili ograničenja – jezičkih, identitetskih, individualističkih. U praktikovanju feminističke kritike nastojimo da budemo senzibilni, i da senzibiliziramo, na neodvojivu dimenziju zajedništva i zajedničarenja koje ovaj pristup sadrži i neguje. I to nam je posebno važno kada radimo sa mlađim generacijama koleginica – da prate, i intelektualno i emocionalno, da se književnost može i treba konzumirati na jedan otvoren, kolektivan, solidaran način kroz koji će se stvarati živa jezgra mišljenja i djelovanja. A koji pritom, ipak ne isključuje intimnost i ranjivost u tim odnosima.
Ta društvena dimenzija kritike, zajedničkog čitanja, ima transformativnu energiju u onoj mjeri u kojoj uključuje empatičnost, prihvatanje različitosti, znanje o odnosima i strukturi moći, i spremnosti za zajedničku, intersekcionalnu borbu. Zato feministička kritika izlazi iz okvira teksta – nekada izlazimo na ulice da marširamo, protestujemo, da budemo dio borbi za rodnu jednakost različitih društvenih grupa; drugim prilikama radimo konkretne akcije u podršci transnacionalne solidarnosti i protiv rata.
*
Jedan od akutnijih društvenih fenomena (regionalno i internacinalno) kojem se neposredno suprotstavljamo upravo sa kolektivnim feminističkim praksama čitanja i razmjene znanja jeste konzervativni antirodni diskurs. Istraživanje ove teme nas je povezalo na ovogodišnjem, beogradskom maršu povodom Osmog marta, koji je takođe umrežen i sa regionalnim marševima.
Kad smo se već spletom (feminisitčkih) okolnosti našle na istom mjestu, odlučile smo da i ovaj tekst (koji je Ivana već kolektistički zamislila), dodatno autorski 'zakomplikujemo' pišući naizmjenično uporedo se konsultujući.
*
Čujemo da najbolje preporuke daje Štefica, pa ovog Osmog marta preporučujemо njen prošlogodišnji spisak." - Nađa Bobičić i Frosina Krushkarovska
"U posljednje vrijeme svako razmišljanje o književnosti instinktivno me vodi prema ulozi voditeljice književnog kluba. Intenzivno čitamo domaće i strane spisateljice i strašno me veseli što članice i članovi te knjige doživljaju bliskima i svojima, zainteresirano razgovaraju o njima, donose svoja iskustva, vješto i smisleno tumače mjesta koja su za njih eventualno zaškripala. Priželjkujem da se taj prostor otvoren za raspravu i iskustvo drugoga prelije i na šire književno polje, bez straha i podcjenjivanja za feminističku književnost i kritiku (što je još uvijek slučaj), da smo vođeni budnom znatiželjom za sve što se događa u našoj blizini.
Dok pišem, gledam svojih nekoliko polica koje čekaju neka nova druženja. Kako mi pred očima iskače naslovnica (studij povijesti umjetnosti, što se može), neka moj prijedlog bude Ottessa Moshfegh Moja godina odmora i opuštanja, knjiga koja je baš zapela za mene i koja, kad god me svijet baš jako iritira, objasni zašto je to tako." - Anja Tomljenović
"Ponekad mislim da još ne znam dovoljno i da nisam dovoljno opremljena znanjem da bih jasno artikulirala svoje mišljenje i govorila o tome, iako znam da nema krivih odgovora. Kao studentica komparativne književnosti mislim da je odlično što studij nudi feminističko-književne kolegije, ali imam osjećaj da je razgovor o feminizmu i književnosti uglavnom aktualan samo na tim kolegijima. Također mislim da je, ovako općenito, potrebna bolja upućenost u samu feminističku teoriju (u ovo bih uključila i sebe) jer imam dojam da se često govori o feminizmu na temelju nasumično prikupljenih informacija (govori se o feminizmu, što mislim da je dobro, ali imam dojam da se ponekad izgubi poanta jer nema osnovnih temelja i znanja što feminizam jest). Voljela bih da sam u krivu, ali ne mislim da je feministička književnost ravnopravna s ostatkom književne scene, usprkos tome što ima genijalnih feminističkih djela.
Knjiga koju bih preporučila povodom Osmog marta je klasik Male žene Louise May Alcott. Meni draga, snažna i topla priča koja jako inspirira žene, a rekla bih pogotovo one književnog svijeta." - Maja Vuković
"Iako u svom književnokritičkom radu redovno koristim metodima feminističke književne kritike, svjesno snagu i energiju ulažem, zajedno s kolegicama, u feminističko kritičko povezivanje, osnaživanje, mentorstvo i edukaciju, a odnedavno nastojim na mikroplanu srednjoškolske učionice otvarati prostor za alternativnu lektiru koju pišu žene (i alternativne pristupe 'muškim' klasicima) – javi se, ponekad, sumnja i autokritika, koje su valjda neizbježne u ovom polju rada. Pomislim da je feministička kritika danas konačno mainstream i da je izgubila oštricu, ili da novim generacijama nije neophodna, jer uz tekovine feminizma odrastaju. A onda vidim na mrežama najavu za ljevičarski intoniran antinacionalistički festival u čijem programu nema ama baš niti jedne žene, kao da nijedna nije kompetentna da govori na teme nacionalizma, potlačenosti, postkonfliktnog društva – i shvatim da je, bar ovdje gdje živimo, feministička kritika u najširem smislu i dalje nasušna potreba. Dakako, postoje pomjeranja unaprijed, književnost koju pišu žene je vidljivija, češće se adekvatno vrednuje, nagrađuje, preporučuje, i feministička kritika (možda) učestalija i glasnija. No rekla bih i da borba i dalje traje – borba za jednakost kada su u pitanju vidljivost, prilike, kritički tretman... Tim više što se argumenti protiv feminističke književne kritike i dalje vrte u istom krugu, npr. feminističke kritičarke se krive za tzv. 'cancel' kulturu, površan pristup koji ignorira estetske aspekte književnih djela, i tobože ih svodi na angažman, iako doista kvalitetna feministička kritika nikad ne zaboravljaju poetičko jedinstvo teksta... Sve to ponajmanje u otvorenim polemikama, nerijetko tek u kuloarskim i kafanskim analizama.
Stoga, na ovaj nemjerljivo važan dan, valja prije svega podsjetiti da borba još traje i da ona nije počela jučer, ali i da problemi feminističke kritike često nisu mnogo drugačiji od problema kritike uopšte – ona mora biti prodorna, polemična, problemska radije nego deskriptivno-promotivna, te, i ovo potcrtavam, adekvatno plaćena i vrednovana. Moj prijedlog osmomartovske lektire je knjiga kojoj sam se nedavno, prvi put nakon fakultetskih dana, vratila – u pitanju je Smrt u muzeju moderne umjetnosti književnice Alme Lazarevske. Ova zbirka priča koju smo, čini mi se, neopravdano zaboravili, majstorski ujedinjuje postmodernu zaigranost, atipične ženske likove, te snažan, autoironičan, duhovit ženski naratorski glas sa jasnom antiratnom gestom, koja nas, u ovim danima, kada nam se pred očima odvija jedan od najdestruktivnijih ratova ikada, podsjeća na trajne po-etičke vrijednosti književnosti." - Maja Abadžija
* Transparentnosti radi: traženi je opseg komentara bio 1000 znakova, dio nas se držao toga, dijelu nas taj je opseg bio sputavajući, a sve komentare, bez želje za filtriranjem, uređivanjem i tematskim grupiranjem, jer svaki je jednako bitan i donosi nešto svoje, donosimo redoslijedom kojim su pristizali. Naravno, nisu se sve naše suradnice stigle uključiti, neke su bile spriječene poslom, bolešću, putovanjem, majčinstvom. Ali na portalu se ovim temama svakako ne bavimo samo jednom i samo danas.
Naslovna fotografija: Aleksandra Nina Knežević, “AFŽ: Osmomartovske parole II,” AFŽ Arhiv, pristupljeno 8. ožujka 2024., https://afzarhiv.org/items/show/540.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
