Esej: Establišment uzvraća udarac

Literatura:

Sanja Domazet, Ko plače (Biblioteka Albatros, Filip Višnjić, Beograd, 2005.)
Nura Bazdulj Hubijar, Nevjestinski ponor (Buybook, Sarajevo, 2004.)
Fadila Nura Haver, Kijamet via Vranduk (Dobra knjiga, Sarajevo, 2011.)
Vedrana Rudan, Dabogda te majka rodila (V.B.Z., Zagreb, 2010.)

POVRATAK TRIVIJALNOG ŽANRA U ŽENSKOJ PROZI: ESTABLIŠMENT UZVRAĆA UDARAC

Još davne 1981., u kultnom liku neugledne i naivne daktilografkinje Štefice Cvek, Dubravka Ugrešić pronašla je savršenu prizmu kroz koju će preispitati stereotipne kulturne i književne modele koji se ženama nameću kao nužnost i ideal; parodirajući banalnost, klišeje i kič koji ih obično prate, na drugačiji je način predstavila pitanje ženskog identiteta i položaja u društvu, a pogotovo ženskog položaja u književnosti.

Četrnaest godina kasnije Jasmina Lukić analizirala je Ugrešićkin rad u utjecajnom članku 'Ljubić kao arhetipski žanr', zaključivši kako je subverzivna upotreba trivijalnog ljubavnog žanra legitiman književni postupak usporediv s onim korištenja elemenata znanstvene fantastike u visokoj književnosti. Nadalje, Lukić pokazuje kako se u svim tim tekstovima kao pravi objekt zavođenja tretira upravo literatura. Naime, autoričin osnovni interes uvijek jest sama književnost, zbog čega čitateljeva očekivanja, koja su u skladu s konvencijama žanra, često moraju biti iznevjerena. To razračunavanje s nezadovoljavajućim (zamišljenim) čitateljem, preispitivanje marginalnog položaja ženskog pisma i, nadasve,  odlučnost da se rad posveti pronalaženju originalne i prikladne forme izražavanja elementi su koji rad Dubravke Ugrešić čine visokom književnošću.

Trideset godina kasnije, Šteficu Cvek najlakše ćete u knjižarama naći usidrenu u moru ljubića i chick lita koje bi ona zasigurno s užitkom gutala, ali koje bi njena autorica vjerojatno promatrala podijeljenih osjećaja. Neupućenost u vrijednost ovog romana i njegovo izjednačavanje s trivijalnom literaturom, iako iritantno, nije ozbiljan problem; Štefica Cvek je već izborila svoje mjesto u hrvatskom književnom panteonu. Nije problem čak ni procvat trivijalne literature koja puni police brže i od knjiga o samopomoći, kuhanju i duhovnosti. Svima ponekad treba odušak od sumorne stvarnosti; neki će ga naći u akcijskim filmovima, drugi u obećanjima budućih ili otkrivanju prošlih života, treći u sladunjavim pričama o odvažnim curama koje na visokim petama osvajaju nove radne pobjede i potom odlaze na koktel sa svojim prinčevima. Problem je što se elementi takve književnosti danas mogu naći u ozbiljnijim radovima nagrađenih autorica i što ih one tretiraju bez ikakve doze ironije, dapače koriste ih kao realistične i književno značajne konstrukcije. Još ozbiljnije jest da ih književna kritika gleda na isti način, s ozbiljnom slijepom pjegom za upravo one karakteristike banalnosti, klišeja i kiča koje je Dubravka Ugrešić ismijavala u radovima poput Štefice Cvek u raljama života.

Analizirajući nekoliko autorica s područja Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske pokušat ću pokazati koji su to elementi i kako se ispoljavaju u pojedinačnim radovima i tumače u kritikama istih. Nipošto ne želim sugerirati da su ti radovi reprezentativni za žensko pismo regije uopće već ukazati na jedan opasan trend koji može imati negativne posljedice za domaću književnu produkciju. Naime, kao što se može iščitati iz rada Dubravke Ugrešić, ili rada gotovo bilo kojeg velikog svjetskog pisca, književnost se na prvom mjestu bavi sobom i gradi na onome što je do tad napisano; kakav se dakle uzor postavlja trenutnim i budućim generacijama pisaca kad se u književni kanon uvrštavaju sljedeći naslovi?

Simfonija budalaštine: Ko plače, Sanja Domazet (no pun intended)

Objavljen 2005. roman Ko plače autorice Sanje Domazet pozdravljen je od kritike kao ženski osmišljena i ženski napisana knjiga... (Tihomir Brajović) zamišljen koliko kao književno, toliko i kao muzičko delo... (Mihajlo Pantić) podjednako nabijena emocijama, poezijom, muzikom i senzacijama… (V. Roganović) i nagrađen Ženskim perom u Srbiji te regionalnom nagradom Meša Selimović. U njemu se isprepliću sudbine tri žene: Mozartove ljubavnice s kraja osamnaestog stoljeća, tridesettrogodišnje žene s psihičkim problemima, te petnaestogodišnje pijanistice.

Već pri pogledu na popis likova koji uključuje bogove muzike, vremena, ljubavi, žudnje i smrti; čitavu kolekciju zaljubljenika, intelektualaca, sanjara i psihijatara, te na kraju, i samog Mozarta, čitatelju postaje jasno da bi samo Woody Allen tu travestiju mogao spasiti od pogubne patetike i melodrame. Sanja Domazet, međutim, nema nikakvu namjeru šaliti se s ozbiljnim pitanjima ljubavi i smrti, i zapravo o tim pojmovima piše s beskrajnim samopouzdanjem i odlučnošću autorice gotičkih priča iz osamnaestog stoljeća, potpuno nesvjesna dva stoljeća književnosti i intelektualnih i književno-teorijskih previranja koja ju dijele od tog razdoblja. Tri likice značajno različitih životnih dobi, okruženja, životnih situacija pa čak i povijesnih era ponašaju se, govore i razmišljaju gotovo identično te se na kraju mučene nestankom ljubavi i smisla ili ubijaju ili pogibaju od tuđe ruke. Ideja da protagonistice sav smisao života izvlače iz svojih (tipično starijih, nadarenih, čak genijalnih) ljubavnika, te da za sebe ali i svoju autoricu gube funkciju bez odnosa s Drugim poprilično je zastarjela i netipična za žensko pismo kako ga se opisuje u feminističkoj literaturi; mada možda objašnjava oduševljenje knjigom od strane muških kritičara.

Činjenica da su likovi i fabula dati samo u obrisima i svedenim nagovještajima (Goran Lazičić) ne smeta iste kritičare, jer si autorica na taj način daje više prostora da nam pripoveda o onome o čemu je najteže pripovedati, o unutarnjim stanjima ljudske svesti koja su intuitivna i čulna (Mihajlo Pantić; pogledati na koricama knjige). I to se dakle smatra onom pravom domenom ženskog pisma; kakvi likovi, kakvi bakrači, djevojke, pustite se 'tvrde' muške perspektive i utopite u ljepoti vlastitih osjećaja i razglabanja o vječnim i apstraktnim istinama! A s kakvom preciznošću autorica opisuje tankoćutnost i putenost ženske duše (da, jedna je ženska duša, sve smo mi iznutra iste) čitatelj se može uvjeriti u gotovo svakom beskrajnom paragrafu ovog romana. Koja od nas, dakle, nije pomilovala note, pomilovala rukopis... želela, da miluje zidove... poželela da mu pomiluje obrve, ušne školjke,... Prosto, milovala...  ili, recimo, hodala ulicom najednom se zapitavši da li su ovi pločnici u tihoj strasti sa mojim stopalima, da li ovaj sneg luduje za mnom onoliko koliko ja ludujem za njim...

Ako se čitatelj najednom zapita čita li to pitome dijelove Pedeset nijansi sive, može se smiriti siguran u spoznaji da je to ipak djelo visoke književnosti što potvrđuje ne samo činjenica da knjiga ne nudi sretan kraj (iako su patrijarhalni obrasci već potvrđeni na ranije opisani način) te da je očito napisana vrhunskim i inovativnim stilom. Od početka do kraja okupana svjetlošću, mirodijama, biserjem i zlatom, proza Sanje Domazet nudi nam jedinstvena i bogata rješenja poput sljedećeg opisa mladog Mozarta: Gledao je u muzičare sjajnim očima muzikalnog tigra zatvorena u krletku jednog gotovo dečjeg tela. Osim što muzikalni tigar zvuči više kao opis kakvog pjevača turbo-folka razdrljene poliesterske košulje iz koje svjetluca zlatni lanac, autorica pred čitatelja stavlja impozantan zadatak zamišljanja tigra zatvorenog u ptičju krletku koja je ujedno tijelo dječaka. Ako to nije izlet mašte u nepoznato, ne znam što jest.

Teza plus antiteza jednako sinteza: Nevjestinski ponor, Nura Bazdulj Hubijar i Kijamet via Vranduk, Fadila Nura Haver

Ako su za Sanju Domazet ženski likovi anđeli olovnih krila (str. 63) – dakle nekakva gotovo apstraktna, nebeska bića koja teže erotskim i estetskim vrhuncima samo da bi se, poput Ikara, obrušila prema zemlji pred nemogućnošću ostvarenja tih želja – onda su za Nuru Bazdulj Hubijar, najprodavaniju i višestruko nagrađenu bosansku spisateljicu, one pravi viktorijanski model anđela kuće (kojeg se za zapadni književni kanon na opće oduševljenje i zahvalnost budućih generacija Virginia Woolf slavno riješila u Vlastitoj sobi prije gotovo cijelog stoljeća). Tiha, čedna, revna suprugica koja dom svog muža pretvara u mali raj, predstavlja se kao ideal ženstvenosti i u autoričinim radovima obično suprotstavlja ženskim likovima koji bivaju kažnjeni zbog svoje naglašene seksualnosti, manjka majčinske brige, i sl. Pa tako u 'Nevjestinskom ponoru', glavnoj priči iz istoimene zbirke, protagonistica svoju majku opisuje na sljedeći način: Moja je majka bila vitka, visoka, lijepa. Imala je tih i blag glas... Radila je mnogo, lake i teške poslove, i jedne i druge s nevjerojatnom lakoćom, onako kao usput, kao da pravi posao tek slijedi... Vjerovala sam da se ispod širokih bijelih rukava njezinih bluza kriju krila anđela (str. 16). Sama protagonistica pak gubitkom roditeljskog autoriteta (koji se očito prikazuje izrazito opasnim za ženu) klizi u zloću što je najprije iskazano u njenom grotesknom fizičkom izgledu i sadizmu u djetinjstvu, te nekontroliranim i besmislenim seksualnim porivima u kasnijim godinama. Činjenica da je otac pijanac i, sudeći po jednoj sceni, zlostavljač i da majka kćeri uskraćuje ljubav i emocionalnu potporu nakon rađanja sina, autorica koristi ne bi li protagonističinu sudbinu učinila razumljivijom i tužnijom, ali ju sve to ne sprečava da na kraju za njene roditelje ipak ustvrdi da su bili pošteni ljudi. Priča dosljedno prati konvencije ljubavnog žanra: zaplet je zasnovan na zamijenjenim identitetima, a potku tvori zamisao prema kojoj se natprirodno inteligentna, privlačna i (za glazbu) nadarena protagonistica od izolirane, seksualno neispunjene, nepotpune djevojke u susretu sa svojim idealnim partnerom pretvara u zrelu, seksualnu ženu koja ostvaruje svoj potencijal kao partnerica pametnog, hrabrog, karizmatičnog muškarca. Osnovna razlika u odnosu na slične priče jest da je protagonistica ujedno i antagonistica, negativna sila iza većine loših događaja u radnji: Ja nisam pomogla nikome, odmogla sam koliko god i kome god sam mogla... Mrzila sam to isto 'ja' koje je pravilo spletke, razdvajalo zaljubljene, razaralo sretne obitelji, trovalo pse, iz praćke ubijalo ptice... (str. 92) Kako se lista njenih grijeha predugo nastavlja da bi čitatelj mogao biti zadovoljan njenim iskupljenjem u ljubavi, autorica njenu sudbinu razrješava opet u skladu s očekivanjima žanra ali na način koji je i rezerviran za antagonistice. Ona se ubija, oslobodađajući svog ljubavnika da nađe dostojniju partnericu, dok besmisao njene smrti pravednički naglašava traćenje života posvećenog sebičnom udovoljavanju vlastitih potreba umjesto skrbljenja za svoju okolinu:

Metlom ću skinuti snijeg s antene (mora da je visok), a onda će noge kliznuti niz zaleđenu ogradu.
"Kakva nesreća!" govorit će se nekoliko dana, pa će svi zaboraviti. (str. 97)

S obzirom na ovaj veličanstveni koloplet mizoginih motiva posebno čudi kad se Nuru Bazdulj Hubijar predstavlja kao primjer prisutnosti tako potrebnog ženskog glasa na bosanskom književnom tržištu, kao i kad se njeni radovi uključuju u školsku lektiru i čitanke s objašnjenjem da predstavljaju pozitivna i jednostavna djela koja djecu uče pravim vrijednostima. Jednostavna svakako jesu ali pozitivnim bi se smatrala u nekom drugom stoljeću, i to prije u devetnaestom nego ovom netom završenom. Jasmina Bajramović i Jasna Kovo već su 2010. za književni časopis sic! detaljno izanalizirale ovaj problem na temelju drugih autoričinih romana, zaključivši kako: Ne osvještavajući vlastiti 'ženski subjekt' u toposu općeg nametanja patrijarhalnih obrazaca, pristanak na savez obostrane dobiti, ne podriva nego afirmira ono što je svejednako dominantno u plošnoj i šovinistički oblikovanoj kulturi.(1)

Umjesto ponavljanja daljnjih zaključaka dviju spomenutih kritičarki, bilo bi možda zanimljivije supozicionirati rad Nure Bazdulj Hubijar s romanom jedne druge bosanske autorice mlađe generacije koja ju polako sustiže po popularnosti ali istovremeno glasi za ozbiljniju spisateljicu. Radi se, naime, o Fadili Nuri Haver i njenom prvom romanu Kijamet via Vranduk. Iako slično dramatičnog naziva, Kijamet nudi upravo suprotnu perspektivu od Nevjestinskog ponora; on dekonstruira način na koji patrijarhalno društvo stvara obrasce koje je ženama nemoguće poštovati a zatim ih kažnjava zbog navodnih transgresija.

U obiteljskoj sagi ističu se sudbine dviju žena; djevojčice i kasnije odrasle žene Nihade te njene pratetke Behke. Behka je za društvo posrnula žena, donekle legitimizirana brakom s uvaženim članom društva, ali svejedno vječno na meti zlobnih susjeda, sugrađana, pa čak i vlastite obitelji. Otkrivajući postepeno pravu istinu o njenih sramotnih sedam brakova te gotovo nevjerojatnom spektru nanesenih joj nepravdi, od 'prodaje' najpogodnijem proscu, preko prisile da živi s očito izopačenim i neadekvatnim mužem, silovanja od strane njegovog brata nakon bijega, do pola tuceta brakova sklopljenih iz praktičnih, materijalnih ili u najboljem slučaju, etičkih razloga, autorica pokazuje tešku sudbinu žene u tradicionalnom braku u patrijarhalnom društvu. S druge strane, u Behkinom otporu prema zadanoj situaciji i nametnutim normama iščitava se uzor za buduće (današnje) generacije; Nihadu i Behkinu unuku Almasu. Pa tako Nihada poučena Behkinim i majčinim primjerom (majka proživljava vlastite frustracije kao podređeni član bračne zajednice sredinom stoljeća) odlučuje krenuti nekim drugim putem. Ona se oslobađa vlastite ovisnosti o očito manipulativnom i nedostojnom ljubavniku i šokira ga iskazujući otvoreno svoju nezavisnost mišljenja i seksualnih nagona. Time Kijamet ispada uzorno feminističkim, subverzivnim, samosvjesnim djelom ženske proze koje riječima jednog kritičara osvjetljava život žene u izrazito patrijarhalnom društvu i, ono što je i najvažnije, svojom fabularnom stvarnošću nas podsjeća da su žene, u bilo kojem segmentu društva, ne samo drugačije, i ne samo vrijedne pažnje kao muškarci, već naprosto jednako stvarne kao i muškarci.(2) (Edin Pobrić)

Taj komentar možda na prvi pogled nije jasan; čak ni najokorjeliji ženomrsci ne niječu ženama činjenicu fizičkog postojanja u stvarnosti; no razjašnjava način na koji mainstream kritika tumači 'žensko pismo' u regiji: to su dakle knjige koje pričaju o ženama i potvrđuju njihovu vrijednost otkrivajući njihovo osobno, intimno viđenje prošlosti ili eventualno sadašnjosti. Autor istog teksta nastavlja kako se vrijednost ovog romana ogleda u njegovom otporu običnoj imitaciji velikih feminističkih narativa zapadnoevropske književnosti. Ovdje je feministički diskurs upakovan u kulturološki kontekst bosanskohercegovačke stvarnosti koji svojim obilježjima nosi priču.

Počinje se kristalizirati dosta jednostavna formula za pisanje navodno kompleksnog romana. Za početak, treba samo preraditi ono što je već desetljećima uvriježeno kao prikladna tema za progresivne dame (primjećujete li nešto čudno u ovoj rečenici?), recimo poput statusa urbane intelektualke u još uvijek patrijarhalnoj i malograđanskoj sredini, odnosa prema vlastitom tijelu, relacija majka-kćer i uopće obitelji kao institucije, poigravanja ženskim stereotipima, i dr.  Zvuči poznato? Zapravo zvuči kao recept po kojem je pripremljena ova knjiga. Nije problem, naravno, u samim temama, već u činjenici da su prisutne već dovoljno dugo da bi izgubile ikakvu oštricu u slučajevima kad se koriste bez ikakvog ironijskog odmaka, ponovnog premišljanja ili uopće dijaloga s radovima na koje se oslanjaju. One tad postaju ustajale i nezanimljive a kod čitatelja izazivaju prezasićenje i osjećaj da su ukupna tematika i problematika ženskog pisma iscrpljene. Jasmina Lukić govori o potencijalu popularne kulture kao stabilizatora date društvene situacije... što će prepoznati subverzivne potencijale i subverzivne teme što se pojavljuju u društvu, obeležiti ih i potrošiti. Ready-made forma romana poput Kijameta koristi se dakle ciljano da bi umirila ili namirila kritičare ali time gubi funkciju društvenog angažmana koja joj, u njihovim očima, donosi primat pred radovima druge vrste. Da ne spominjemo da je nešto zamišljeno kao proslava drugosti i individualnosti pretvoreno u obrazac u koji se, čini se, može uklopiti cjelokupno žensko iskustvo. Možda odatle potječe određena plošnost ženskih likova u čiju dobrotu, savjest i dobronamjernost ne smijemo posumnjati ni na trenutak, i čije su sudbine u skladu s tim uredno raspetljane i riješene brakom s voljenim muškarcima. Zato su, iako buntovne i nezavisne, i dalje okarakterizirane određenom dozom neracionalnosti nasuprot mudrim očevima i muževima a njihova se priča zadržava na analizi intimnog života bez pokušaja donošenja hrabrijih zaključaka o širem društvenom kontekstu i implicitnim uzrocima njihovih problema. Iz istog razloga roman završava sladunjavim tonom i raspletom koji implicira da su ženske nevolje stvar prošlosti a da pričanje njihovih jedinstvenih pripovijesti čudesno ispravlja nanesenu štetu. Čini se da da smo ipak još uvijek u domeni matrica ljubavnog romana.

Drugi element uspješnog rada, da se vratim na riječi kritičara od maloprije, jest radosna oda vlastitom kulturnom i povijesnom miljeu, koliko god ju teško bilo povezati sa subverzivnim djelom koje preispituje ustaljene društvene vrijednosti. Napisan narodnim govornim jezikom, roman se s nostalgijom prisjeća društvenih i obiteljskih rituala, veliča povijesne i zemljopisne karakteristike regije pa čak i uključuje historiografsku crticu o Vranduku a pri tom mu je krajnji cilj legitimizacija bosanske nacionalne ideje a ne produbljivanje priče ili likova. Upravo se tu, u jeziku i stilu, najbolje vidi koliko su zapravo slične Nura Bazdulj i Nura Haver iako se na početku ideološki čine suprotnim polovima. Obje koriste govorni jezik, moglo bi se čak tvrditi, govorni jezik nekih prošlih vremena, mada ne uspijevaju pronaći onu zaigranost koju takav jezik može postići u boljim romanima, od Andrićevih do Irwine Welshovih. Osim njega, autorice dijele i često melodramatičan i uzvišen stil koji lako klizi u patetiku, recimo kad protagonistica Nevjestinskog ponora opisuje svoje psihičko stanje na sljedeći način:

Ispunjena nemirom stojim uz prozor. Ni tableta ga nije odagnala, ni sjećanje na dane bolne vezanosti uz Vas, ni votka, piće Vašeg naroda koji sam prvi put kušala s Vama i zavoljela ga. Noćas me od njega ništa ne može zaštiti. Stojimo tako, vreli nemir i ja, u zagrljaju... (Nevjestinski ponor, str. 12)

A ruku pod ruku s melodramom ide i sklonost prosipanju banalnosti, pardon, malih životnih mudrosti koje će se češće naći na magnetima za frižider nego u vrhunskim djelima književnosti. Pred čitatelja se stavlja izazov određivanja koji biser pripada kojoj autorici:

Ali život nije umjetnost, mada je umjetnost živjeti. (Nevjestinski ponor, str. 12)

I s druge strane:

Kažu da svatko svoju istinu nosi u srcu. Može li onda iko pričati o tuđem životu, a da ne zaluta u gustiš naklapanja, besmislenih pretpostavki i izmišljotina? (Kijamet, str. 159)

Takav jezik, krajnje jednostavan, sastavljen od prostih ili prosto proširenih rečenica, pun uzrečica, poslovica, usklika, ponavljanja – pretpostavlja i jednostavnu publiku; publiku koja ne želi biti izazvana, koja nema potrebu ništa novo naučiti ili naučeno preispitati, publiku koja samo hoće prikratiti vrijeme uz razglednice iz svoje (književne i lingvističke) prošlosti. Dakle, istu publiku koju pretpostavljaju i Dnevnici Carrie Bradshaw i Da Vincijev kod.

Egzorcizam anđela: Dabogda te majka rodila, Vedrana Rudan

Hrvatska književnost upravo se guši u sličnim radovima; od erotskih i ljubavnih romana, preko 'urbanih priča' novinarki na visokim petama, pa sve do pretresanja ženske intime i umjetničkog senzibiliteta u dvadeset tomova. Na takvom tržištu teško se istaknuti ali doista je jedinstvena pojava Vedrane Rudan. Javnosti poznata najviše po broju otkaza od raznih televizijskih i novinskih kuća i istupima koji su im prethodili, Vedrana Rudan objavila je do sad pet romana i tri zbirke kolumni. Iako prevedena na brojne svjetske jezike i s radovima prilagođenim za pozornicu u nekoliko zemalja, u hrvatskoj kritici rijetko se spominje, a kad se koristi, njeno ime služi kao primjer trivijalne književnosti koja nepošteno otima veliki dio publike kvalitetnim radovima legitimnih autorica. Tako Jagna Pogačar zaključuje da su u Rudaničinom radu tragovi feminizma svedeni na pojednostavljene stereotipe, crno-bijelu rodnu karakterizaciju i tako hematizirani i zaoštreni, bez kvalitetnije analize i senzibiliteta, dovedeni do granica trivijalnog.

Autoricu čiji se svaki javni nastup približava performansu i često služi skandaliziranju javnosti ljudi ili obožavaju ili mrze, ali nitko ne počinje čitati njene knjige zbog njihove potencijalne književne kvalitete. Uzima se zdravo za gotovo da se radi o posebnoj vrsti angažirane proze koja ne pretendira na nešto više od ljudsko-pravaškog manifesta koji diže malu šakicu za žensku pravdu.

Netko tko s takvim očekivanjima dakle uđe u roman poput Dabogda te majka rodila može biti samo jako ugodno iznenađen osim ako mu osobna antipatija prema autorici potpuno ne iskrivi doživljaj čitanja. Radi se (opet) o preispitivanju odnosa kćeri i majke, ali ovaj put s radikalnog stajališta bivše žrtve zlostavljanja kojoj majka predstavlja čudovišnu i izdajničku pojavu jer je tolerirala muževo nasilje. Prisiljena da se za nju brine u starosti, protagonistica predstavlja dilemu ljubavi prema majci kao prirodne činjenice ili društvenog konstrukta; dolazi li ona automatski ili je nešto što svaki roditelj mora zaslužiti. Rudan odbija dati izravan odgovor; protagonistica ne prepoznaje svoje emocije kao ljubav ali nije ih se u stanju ni osloboditi i s vremenom one postaju najsnažniji element njene stvarnosti. Postavljen je dakle izazov klasičnim rodnim ulogama i lik koji ih odbija poštovati, ali u isto vrijeme pokazana je i visoka osobna i psihološka cijena za nekoga tko odbija igrati po pravilima.

Neprekidna bujica staričinih zahtjeva i žalbi i samog čitatelja gura u ponor iritacije i prijezira i stavlja ga u poziciju suosjećanja s protagonisticom, samo da bi im oboma (čitatelju i protagonistici) autorica izvukla tlo pod nogama kad se na kraju ispostavi da staričine žalbe na bol ipak nisu bile umišljene već da su posljedica bolesti koja joj doslovno proždire tijelo iznutra. Majčino ponašanje nadalje je objašnjeno (mada ne i opravdano) činjenicom da i sama dolazi iz surove sredine i tragične obiteljske situacije čime se pokazuje način na koji se nasilje uči i prenosi s generacije na generaciju. Ni protagonistica ne odgovara čestom stereotipu žrtve kojoj je to jedini element identiteta; njen lik usložnjava se sitničavošću kojom majci zbraja svaki potrošeni novčić (tako ljudski i tako sramotan čin koji bi lošiji pisac preskočio ne bi li osigurao više suosjećanja za svog lika) i proračunatošću s kojom se ophodi s ljudima koji u njenoj trgovini skulpturama anđela traže suosjećanje i nekakav ispuh za vlastite traume. U ovoj priči jedini anđeli su oni drveni koji se prodaju naivnim i očajnim ljudima kao kič ili talisman bez ikakve stvarne vrijednosti i moći.

Očito je da su Rudaničini likovi sve samo ne plošni. Ona ne nudi nikakva jeftina rješenja, ljekovite veze i duhovna preobraženja već s morbidnom fascinacijom prati smrtonosni klinč u kojem se dvije stare žene kotrljaju prema smrti, nesposobne prijeći neoprostive i nepremostive prepreke koje su im odredile život. U tom nemilosrdnom interesu za ljudsku okrutnost i ograničenja ovaj roman više nalikuje prozi Margaret Atwood ili Muriel Spark nego ičemu što se može čitati na ovim prostorima. Naravno, nema govora o usporedbi njihovih stilova i književne vrijednosti njihovih radova; Rudan se ipak češće oslanja na vrijednost šoka i generalizacije nego na suptilnu karakterizaciju likova i elegantna strukturalna riješenja.

No autorica šok koristi svjesno i vješto, a ista nonšalantnost prema zakonima logike, realnosti i društvenih pravila koja čitatelje njenih društvenih komentara ponekad dovodi do ruba ludila (recimo kad dokazuje da su homofobi smiješni jer uživaju u nogometu koji je i sam eto jedva prikriveno homoseksualna aktivnost) jest ono što čini njene romane zanimljivim i koherentnim. Na okupu ih, naime, drži autoričina opsesivna želja da neku ideju istjera do kraja i dovede do njenog ultimativnog zaključka. Pri tom nosi obilježje dobrog pisca jer svog čitatelja britkim smislom za humor, odličnim komičnim tajmingom, te konciznim i odmjerenim stilom, uspijeva zadržati nesvjesnim činjenice da za vrijeme čitanja pristaje na tuđu logiku i zaključke koje inače možda ne bi prihvatio. Tako recimo, promišljajući uzroke nasilja nad ženama i ulogu drugih žena u njemu autorica piše:

Ali, frustrirane smo jer nam muškarci, gospodari svijeta i naših života, prodaju priču kako to nije normalno i kako to nije naša sudbina. Treba samo pozvati socijalne radnike, policiju, reći mami. Mami? Kojoj mami?... Mama je samo prebijena, silovana žena. Ona nam ne može pomoći. A zašto i bi? (str. 139)

No tome umjetnost i služi; da nas natjera da na trenutak iz tuđih očiju promotrimo svijet ali ne i da nam, poput učiteljice ili odgajateljice, kaže kako ga mi trebamo vidjeti.

Važno je odvojiti medijsku osobnost Vedrane Rudan koja u habitu časne sestre psuje papu, crkvu i državu, i njenu autorsku pojavu koju puno manje zanimaju prave zlostavljane žene i mišljenje javnosti nego njeni vlastiti likovi i priča. Možda baš zato čitatelj od Rudaničine knjige nikad ne odlazi sretan, raspoložen i toplo ušuškan u uvjerenja s kojima je započeo priču, i možda već samim time, ako ne i činjenicom da nudi životne likove, pažljivo ispletenu priču napisanu reduciranim i funkcionalnim stilom bez patetike i melodrame, stoji kilometrima ispred rada drugih, respektabilnijih, autorica iz ovog eseja.

Zaključak

Žanr nije što je nekad bio. Stripovi, pardon, grafički romani dobivaju Pulitzere; povijesni romani su se pokazali jednako utopističkim i naivnim kakvim su ranije smatrani SF romani, a gotovo je nemoguće govoriti o ozbiljnoj suvremenoj američkoj ili britanskoj književnosti bez elemenata te iste fantastike. Kritičari postavljaju pitanje postojanja ozbiljne literature; je li postmodernizam potpuno ukinuo razliku između visoke i popularne književnosti i kulture? No možda je to krivo pitanje, možda je postmodernizam samo akademskoj zajednici pokazao put do onoga što su pisci i čitatelji puno ranije instinktivno naslutili, a to je činjenica da svaki žanr može proizvesti vrhunski rad i umjetničko djelo, čija vrijednost ne proizlazi iz teme kojom se bavi nego načina na koji se njome bavi. Pravo pitanje je onda kako razlikovati umjetničko djelo od trivijalnog ako se ne može osloniti na staru vrijednosnu podjelu? Ako trivijalnost nije problem žanra, nego problem autora (3), po kojim kriterijima prosuditi rad nekog autora? U teoriji je na to pitanje teško odgovoriti jer većina teoretičara i kritičara daju različite odgovore ili ih jednostavno odbijaju dati, ali u praksi se ne pokazuje tako problematičnim odgonetnuti koji radovi koriste prežvakane ideje zasnovane na konvenciji a ne inovaciji i usmjerene prema masovnoj publici a ne budnom i mislećem čitatelju. Autorica ovog članka možda je preoštra, no mišljenja je da svijetu još jedna priča o 'ćudljivoj ženskoj prirodi' i 'zdravoj ženskoj intuiciji' treba otprilike koliko i još jedan roman o tajanstvenim i zamamnim vampirima; a spisateljicu koja je u stanju slične klišeje izreći ozbiljnog lica najradije bi na neodređeni broj godina iskrcala na stijenu oko koje kruže morski psi, bez ičega osim vlastitih rukopisa, dok konačno slomljena ne počne vikati: Zašto? Gdje sam pogriješila?

Jasmina Lukić piše da kič nije opasan dok ne pretenduje da sebe stavi na mesto vrhunske vrednosti, dajući kao primjer knjigu jedne autorice koja koristi interesovanje savremene publike za ženske teme da bi zapravo podmetnula lepo kukavičje jaje, knjigu koja je antiženska knjiga. Dok je to svakako ozbiljan problem vrijedan kritičke pažnje, primjenjiv na prve tri autorice u ovom eseju, nije nužno jedini koji se pojavljuje u svezi sa spomenutim vrednovanjem. Naime, karakterizacija inferiornih radova kao najvišeg postignuća ženskih autorica pokazuje ozbiljno podcjenjivanje njihovih intelektualnih i kreativnih mogućnosti, a čitateljskoj publici šalje signal što da očekuju od ženske proze općenito. Jasmina Bajramović primijetila je kako bosanskohercegovački književni obrasci podsjećaju na koncept dječjih igara podijeljenih na muške i ženske – zna se koje su knjige orijentirane na ženski čitalački auditorij, a također se zna o kojim se pozitivno i afirmativno etiketiranim životnim potezima govori u tim knjigama (4). Išla bih korak dalje i rekla da se u regiji stvara podjela na književnost i ženske knjige. Svi čitaju Jergovića, Dežulovića, Perišića, itd. ali knjige ženskih autorica rezervirane su valjda samo za utučene domaćice i umorne karijeristice. Povrh toga, današnjim i budućim autoricama se zbog tržišne isplativosti i kritičke pažnje za određeni tip radova, knjige poput onih navedenih ranije u eseju predstavljaju kao model za vlastiti rad čime se srozava kvaliteta književne produkcije a kanon pada u more besmisla i banalnosti.

Uspavana književna kritika možda je glavni negativac u ovoj priči, svi ostali rade svoj posao. Autorice (kao uostalom i autori) trivijalnih romana pišu trivijalne romane; kulturalni studiji proučavaju njihovu funkciju u društvu; pisci ozbiljnijih romana se žale na tržišnu dominaciju takvih radova i sveopći pad inteligencije i morala. Zadnja karika u ovome lancu trebali bi biti kritičari koji donose neki sud o vrijednosti tih romana i pomažu oblikovati diskurs koji će odrediti daljnje razvijanje književnog toka. Na žalost, trenutno nisu tu. Nazovite poslije.

Motivi kritičkog establišmenta u sramotnoj promociji mediokriteta na uštrb zanimljivijih i bolje napisanih djela zacijelo su šaroliki i zavijeni u misterij. Bilo da se radi o priklanjanju dominantnim književnim klanovima; veličanju nacionalističkih ideja; nekritičkoj solidarnosti za žensko pismo, ili jednostavno, oportunizmu i estetičkoj otupjelosti, krajnje ironičnim potezom velikodušna kritika zadaje smrtni udarac ženskom pismu. Kritika jedan, žene nula.

Ostala literatura:

(1) Kovo, Jasna: 'Zavodljivost trivijalnoga, ili vrijedi li to čemu?' u sic! časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, br.4, Sarajevo, 2010, 22. str.
(2) Pobrić, Edin: 'Šta li se sve čuje kada više nema šta da se vidi' u Oslobođenje, Sarajevo, 02.08.2012., br.23.575. 34 – 35 str.
(3) Nada Gašić, preneseno iz članka Bajramović, Jasmina: 'Jalovost plodne autorice: kako trivijalno izmiče žanru i ostaje dominantna vrijednost' u sic! časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, br.4, Sarajevo, 2010, 24 str.
(4) Bajramović, Jasmina: 'Jalovost plodne autorice: kako trivijalno izmiče žanru i ostaje dominantna vrijednost' u sic! časopis za po-etička istraživanja i djelovanja, br.4, Sarajevo, 2010, 25 str.

Piše: Ivana Ančić

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.