Roman Ognjena Aksentijevića uspostavlja prostor za promišljanje o pitanju što od čovjeka ostaje kada izgubi temeljne oslonce poput prostora, pripadnosti i jezika, a preživljavanje postane jedini preostali oblik smisla.
Marko Gregur ovim romanom uspostavlja kontinuitet s ranijim djelima, potvrđujući svoje pomno, dubinsko i stilski precizno bavljenje lokalnim povijesnim temama u širem kontekstu.