'Dječak pred žetvu': Rascjepi, nepripadanja i nada

Pulsiranje sitnih tjelesnosti, strepnja zbog zle kobi, drhtanje pred nepredvidivosti, i odjednom „bikovi ga nalaze već preznojenog, / bikovi ga raznose svojim rogovima“ (str. 35). Pjesnička zbirka mladog autora Josipa Čekolja dosad je doživjela nekoliko pozitivnih kritičarskih čitanja te je nagrađena nagradom Na vrh jezika za najbolje rukopise autora do 35 godina, nagradom „Zvonko Milković“ te „Malim Kvirinom“, a uz to je i pohvaljena na Goranovu proljeću. Već naslovnica Duške Bukvić gotovo programatski donosi dramatičan kontrast crvenokrvavog drveta i crne noći, u koju se kapilare neobuzdano šire. Knjiga i atmosferom, i doslovno u jednoj od pjesama, odiše borbom Velesa i Peruna, borbom dažda i plamena, blaga i razaranja.

Pjesme su podijeljene u tri vrlo jasna ciklusa koji su u zbirci nazvani pismima. Upućena su nepoznatom adresatu, a potpisuju ih Josip, Jožek i Joško, vjerojatno tri pola istoga lirskog subjekta, u različitoj mjeri otuđena, užasnuta i ganuta tustom zbiljom. Dok prvi i treći dio zaokružuju zbirku progovarajući o mitologiji, običajima i zaziranju od njih, središnji ciklus (II. pismo: Piši mi kad se zaželiš priče, tvoj Jožek) kataloški predstavlja jedanaest suseljana, jedanaest portreta redom prokletih, i u smrti nemirnih, jedanaest potresnih kajkavskih sudbina.

Naravno da je stvaranje lirike svjestan i promišljen čin, no Čekolj lokalni idiom ne uvodi fingirano, ne egzotizira njime jezik. Da, kajkavštinom na leksičkoj, fonološkoj i morfološkoj razini očuđuje pojedine stihove (npr. miješanjem kajkavskog i štokavskog unutar iste pjesme, iznenadnom uporabom tek ponekih nestandardnih množinskih oblika „lučenjaki se šuljaju brvnima“ (str. 13)…), no mišljenja sam da ju lirski glas doživljava kao dio svoga identiteta, i to ne nekog identiteta koji je ostao zarobljen u prošlosti, u djedovini, već kao jedan od ravnopravnih i naravnih komunikacijskih kodova.

Lirski subjekt bojama ocrtava svoj doživljaj vibrantnosti jezika — sintetizirajući misli, mirise, opipe i strahe u simboličan, sustavan koloplet tonova. Premda bi nijansiranja mjestimično mogla biti raznolikija, svakako su pjesnikova osobitost plave ptice, narančasti oblaci, crveno dijete, vino, rubac, crvene ruke, črlena pesma, crna mačka, črni cucek i grm, ljubičaste ruke, glas, a pogotovo tinta. Svaki od pridjeva otvara simboličke obrasce i proširuje metaforiku, nadograđujući pritom primarnu, bjelodanu narativnost samih pjesama.

Velikim književnim temama kao što su smrt i ljubav, ali i onim manjima — poput tradicije, vjerovanja i sjećanja — osim izgradnjom malene fabule, pristupa se i raznolikim lirskim postupcima. Čekolj u uz kroatistiku studira etnologiju i kulturnu antropologiju — što se ogleda i u njegovu u pisanju: autor uspješno barata slavenskom baštinom, a uz to njegov rukopis obiluje i alatima kao što su asonance, aliteracije i etimološke figure „ti blago pitaš naš nemilostiviv Straše, zašto strašno strašiš kao duša iz naših guša“ (str. 47), anafore „i zašto se susjeda jučer okitila užadi / i zašto krave više ne daju mlijeko / i zašto psi vole svoje lance“ (str. 16), oksimorini „nisam dovoljno glasno šutio“ (str. 52) i personifikacije „kišno proljeće na svojim plećima nosi stanovitu tugu“ (str. 47).

I općenito generacijski, i uže — samim pozicioniranjem unutar zbirke, neobična je i neočekivana uporaba rime. Tako, primjerice, u pjesmi Crna mačka cestom jizdi zatiču nas stihovi „u središte šume na kraju puta / sad kad čovjek iza prozora luta“ (str. 43), a u pjesmi Ljubica tu su „tatari-ratari, ratari-tatari“ (str. 30). Rimu rabi rijetko i njome razigrava turobnu atmosferu koja generalno karakterizira knjigu. I prema ranijim djelima (zbirka pjesama Junaci i zmajevi u zalasku) može se zamijetiti da, između ostalog, upravo tim tipom glasovnog podudaranja Čekolj izmiče ostalim suvremenim autorima slične poetike. Atmosfera opasnosti i motivi folklora, smrti i straha zbirku dovode u finu vezu s Početnim koordinatama Monike Herceg, dok narječje i tematiziranje učestalih, polurazriješenih samoubojstava podsjećaju na Črnu mati zemlu Kristiana Novaka.

Nasuprot vrlo zanimljivom vladanju kulturološkim temama ipak stoji ne toliko pomno i kreativno obrađen ljubavni diskurz, npr. „želim te obuhvatiti oko struka, / tako čvrsto da mi prsti prsnu, / držati te dok nam prijete veslima galije, / reći ti da je sve dobro“ (str. 48). Gdjegdje propuštena pretjerivanja i pregrube reference na stvarnost („trbuh joj se napunio suzama, / bara bez školjki i riba, valovita od ponoćnog grcaja“ (str. 39), „dok je mjesni radio redao osmrtnice nepoznatih sumještana, vijesti o pakosnoj politici, sušnoj zemlji, harajućim bolestima i sušnoj zemlji“ (str. 11), „teška je crnina koju donose mlade smrti / djedova i očeva, mladi odlasci u njemačke i kanade“ (str. 19)) ipak, kao Perun pobjeđuje ono dobro: neposredni opisi interijera u koje se smještaju pripadajući objekti opisivanja „ima (…) drven kvrgav štap na koji se oslanja i hižicu obraslu trnjem“ (str. 41). Također, inovativnost je prisutna i u izgradnji odnosa prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, npr. u pjesmi Gorući pijevac, kao i cjelovite pjesme od kojih bih posebno izdvojila nježni omaž majkama u Velesovim potočnicama, oprimjeravanje zazornog u narodnim predajama unutar Jagice te apokaliptičnost ublaženu uspomenom iz djetinjstva u Vjesniku jeseni.

U brojnim se pjesmama pojavljuje biblijska intertekstualnost i ona dobro korespondira s osjećajima nesigurnosti protagonistā do kojih je doveo nedostatak bojazni pred višim silama. Svjestan zla koje ljudi čine ljudima, svjestan mehanizama kojima se nemoćni žele zaštititi, naturalistički, do užasa, lirski subjekt kao svakodnevicu angažirano predstavlja izvitoperene vrijednosti i morbidne zvuke jeze, klanja i kolinja. Teme smrti, ubojstava i samoubojstava mjestimično prožima tradicijskim, usmenim književnim oblicima (kao što je brojalica u pjesmi Kratak sadržaj), koji evociraju prošlost, mir i djetinjstvo — kakvo bi trebalo biti.

Problematiziranje identiteta („od čega si sačinjen, od kojeg lišća, od kojeg korijenja, / ti koji stojiš uvijek između gradova i jezika“ [str. 24]), osvjetljivanje nevidljivih nesretnih sudbina ukorijenjenih u patrijarhatu, strepnji i crnoj zemlji, pomalo pesimistično dovode do zaključka da „hudno je vreme, dete drago“ (str. 25). Lirski glas na vrlo autentičan, tradicijski pomno promišljen način kanalizira tmurne dane usječene u vlastito odrastanje, ali i u sjećanja svojih sumještana. Nerazriješene osjećaje ispisuje dramaturški pozorno obrađeno, pitkim pjesničkim slogom, uspješno prenoseći atmosferu rascjepa, nepripadanja i izvitoperenih vrijednosti. Ipak, kako sam kraj nadovito kaže, „ni vlakovi ni noge neće voziti zauvijek / i bjegovi dolaze pred provalije i djeca pred slobode“ (str. 54).

Nika Pulig

Kritika je objavljena u sklopu projekta Kritika - danas za sutra koji financiraju Grad Zagreb i Ministarstvo kulture i medija.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.