Nora Verde, Moja dota, Oceanmore, 2021.
Novinarka i jedna od osnivačica feminističkog portala Vox Feminae Antonela Marušić na književnoj sceni djeluje pod pseudonimom Nora Verde. Autorica je knjige pjesama Sezona bjegova te proznih knjiga Posudi mi smajl, Do isteka zaliha i O ljubavi, batinama i revoluciji.
Radnja njenog autofikcijskog romana Moja dota započinje 1981. godine kad glavna junakinja ima sedam godina i tek treba poći u prvi razred. Djevojčica živi u Splitu s majkom, a ljeta provodi kod babe u Veloj Luci na Korčuli. Saznajemo da je baba udovica, najstariji sin Kuzma živi s obitelji u korčulanskome mjestu Smokvici, mlađi sin u Australiji, a kći je konobarica u Splitu. Padretovići su odvajkada siromašni težaci, baba živi u niskoj kamenoj jednokatnici, obrađuje vrt, maslinik i lozu, a od životinja ima magaricu Šokicu, pijetla i nekoliko kokoši.
Okosnicu romana čini nježan i prisan odnos babe i unuke Nele. Djevojčica je osjetljiva i tankoćutna, „perikuloza“, kako potiho povjerava baba susjedi. Velolučka djeca su prema njoj okrutna jer je dijete rastavljenih roditelja. Kad se igraju graničara, gađaju je loptom iz sve snage ili joj ubace žohara u majicu. Nelica, kako je od milja zove baba, najviše voli njezino društvo i slušati njezine priče, baba je za nju mudra poput knjige. Djevojčica s njom spava u istoj postelji, ide u polje, pjevaju dalmatinske pjesme, zajedno pripravljaju objed. Polako saznajemo da je djevojčica drukčija. Odlazeći s babom na rad u polje, vidimo da nosi šešir široka oboda, dječji opasač s pištoljem, šerifsku zvijezdu i ponaša se kao rendžer s Divljeg zapada koji traži odbjegle pljačkaše diližanse. Čita romane Zanea Greya. Voli igrati nogomet s vršnjacima, pucati na gol, braniti, u tome je vrlo vješta. Dosadne su joj igre s ostalim djevojčicama, preskakanje lastike ili igra s lutkama. Već s jedanaest godina zna da neće nikada imati djecu. Ne želi nositi haljine koje joj je majka kupila. Kosu šiša na kratko, a i lutkama je odrezala kosu. Taj postupni opis djevojčice koja se ne uklapa u stereotipna očekivanja okoline, smatram posebnom kvalitetom ovoga romana.
Djevojčičino rodno kolebanje prikazano je i s jezične strane nenametljivo i vješto je dvaput utkano u tekst. Osjeća se dječakom, sretnim što je pomogao babi. „Kad govorim sa sobom, onda sam muški.“ (str. 124.) Njezinu ambivalentnost naslućujemo i kad Nela iz babine kartonske kutije izvlači fotografije i kad ju posebno privuče fotografija mlade djevojke, crne kratke kose, u hlačama i s francuskom kapom. Od babe saznaje da je to „drugarica Bruna“, partizanka prvoborkinja, koja se nikad nije udavala. Osim babe, drugarica Bruna za nju je najljepša žena, želi joj sličiti, isprobavajući krišom djedovu staru crnu kapu francuzicu.
Djevojčica osjeća, osim ljubavi prema babi, koja i nju voli i ugađa joj pekući hrstule ili pogače, prebirući joj po kosi i pričajući priče, snažnu ljutnju i gađenje prema barbi, nasilnom ujaku koji ju često tuče remenom. Autorica je uvjerljivo prikazala barbinu netrpeljivost i nasilje prema djevojčici te Nelin strah, nemoć i, kasnije, otvoreni prkos.
Neli se gadi kad mu pomaže pri umivanju i kad kapljice prljave vode prskaju po njoj. On je ne voli vidjeti kad čita, smatra to gubitkom vremena, te se ona pravi da nešto radi samo da ga ne bi razgnjevila. Barba ne tuče svoju djecu, a Nela se pita zašto nju toliko mrzi. Poslije bježi u sobu, sklupča se u postelji, a srce joj u ljutnji snažno lupa. Smišlja osvetu, a pisanje će biti njezino moćno oružje. Odrastajući, postaje svjesnija neobrazovanosti svoje okoline i čudi se kako se uopće mogla među njima roditi. Zapaža majčinu neukost u rješavanju križaljki te babina grbava slova kad piše pismo sinu u Australiju. Neobrazovanošću objašnjava i barbinu netrpeljivost prema njoj. On cijeli dan govori samo o poslu. Nela mu počinje prkositi te kad on prolazi, počinje čitati debele knjige. Barbina stara kuća smrdi po znoju, a djevojčici se gadi tamo popiti i čašu vode.
U barbinu opisu izmjenjuje se dječja perspektiva i perspektiva odrasle pripovjedačice. Djevojčica zapaža da se barba ponaša poput boga, mora biti ispunjena njegova volja. „Ako je barba stvarno taj bog, onda ja više neću molit, samo ću činit fintu. Ka da će baba skužit.“ (str. 46.) Dvadeset i pet godina kasnije pripovjedačica razmišlja o tome koliko bi joj kilograma krumpira, boba i koliko litara maslinova ulja barba trebao dati da se iskupi za batine koje je od njega dobila. U studentskoj sobi osjeća sram igrajući igru „boca istine“ jer će opet lagati o dobivenim batinama u djetinjstvu.
Nela osjeća i snažan klasni sram zbog oca, socijalnog slučaja, koji vrijeme provodi u gostionici i u mjesnoj zajednici sjedeći u iznošenoj odjeći na kartonima. Otac dolazi po nju svaki utorak i subotu u četiri popodne, odvede ju u park, a on u obližnjoj gostionici pije. Djevojčica s majkom živi u malom stanu, njezine prijateljice u dnevnom boravku imaju puno knjiga, djevojčica bi htjela biti poput njih. Baba joj odgovara: “Johi meni, oli si u koga ode u Luci vidila libre po kući?“ (str. 91.) Nela u školi u Splitu vidi raslojavanje društva. Bogatija se djeca igraju zajedno, siromašnija su izdvojena, oni koji imaju skuplju odjeću uvijek su glavni, određuju kamo će se ići poslije nastave.
U drugom dijelu knjige, puno kraćem, Nela ima četrnaest godina i na jesen će u srednju školu. Udaljava se od babe i želi se što prije vratiti u Split, izlaziti i zabavljati se.
Darujući društvu ranije izronjeni nakit, postaje u splitskom društvu zanimljiva čudakinja. Glas pripovjedačice sazrijeva, osjećamo Nelinu hladnoću prema babi. „Što me više traži, ja više bježim.“ (str. 160.) Jedino ih smrt magarice Šokice nakratko opet zbližava.
Poslije babine smrti i sprovoda Nela se vraća u Split. Godinama izbjegava odlazak na otok.
Knjiga Moja dota slojevit je roman pisan kombinacijom standarda i dijalekta, što daje romanu posebnu uvjerljivost i kolorit. Na kraju knjige priložen je glosar koji olakšava razumijevanje, ali bi ga trebalo proširiti, što radi kontinentalnih čitatelja koji značenja nepoznatih riječi mogu, doduše, shvatiti iz konteksta, ali ako žele pomno čitati i razumjeti pročitano, morat će značenja potražiti i na internetu. To se pogotovo odnosi na čitatelje u regiji kojima to može osjetno umanjiti užitak čitanja ovog, inače odličnog romana.
Autorica vješto isprepliće otočke vjerske običaje, na primjer, preskakanje ognja za blagdan svetog Ante, kad gotovo možemo osjetiti miris ružmarina, lavande i smilja, babine priče o zbjegu u El Shattu i prisjećanje na antifašističku borbu otočana. „U Luci ni bilo ostalo puno muških: ili su već prin išli ća s partizanima ili su ih Talijanci striljali.“ (str. 34.)
Podjela knjige na dva dijela ne doprinosi boljem razumijevanju romana jer u samome tekstu vidimo sazrijevanje glasa glavne junakinje, od privrženosti baki sedmogodišnje djevojčice do hladnoće i udaljavanja tinejdžerice. Drugi dio romana doima se nedovršenim, nerazrađenim, osjećamo prebrzo prolaženje kroz junakinjinu adolescenciju. Premda je mladost po Nelinu dušu došla bahato, nedostaju nam detalji koji bi to potvrđivali, pogotovo opisi njezina srednjoškolskog razdoblja u Splitu, prikaz daljnjeg rasplitanja odnosa nje i babe. Roman naprasno završava babinom smrću 1999. godine.
To smatram jedinim nedostatkom ovog, inače znalački napisanog romana. Možda je autorica namjerno ostavila takav završetak jer namjerava napisati nastavak sazrijevanja glavne junakinje u nekom eventualnom budućem djelu.
Autorica Nora Verde pomno je brusila stil svoga pisanja, rješavala se svega suvišnog, tako da je ostao zgusnuti tekst uvjerljivo prikazanih likova, otočke sredine, osude nasilja i patrijarhata, teškoga života žena, kako babe, tako i majke glavne junakinje. Spisateljičino je pisanje poput kuhanja šalše, niti jedno ne smije ostati vodenasto jer onda nastane „paštroć“ (bućkuriš). Premda nam autorica dojmljivo dočarava otočki život, njegove mirise i okuse, idiličnu povezanost s babom, ljutnja i pobuna glavne junakinje protiv sredine koja ne razumije i ne prihvaća njezinu drukčijost, najveće su vrijednosti ovoga romana, ne pretjerujem kad kažem da su oslobađajuće i osnažujuće. Vjerno prikazujući težak život svoje babe, snažne, poštene i radišne žene, kojoj je u mladosti bilo uskraćeno umjetničko školovanje za pjevačicu, ali i ono za krojačicu, čitatelji i čitateljice lako se mogu prisjetiti sličnih sudbina svojih snažnih i darovitih pretkinja matrilinearne loze. I osjetit će opravdanu ljutnju prema nemilosrdnoj sredini koja je, ne samo školovanje, već i nasljeđivanje zemlje omogućavala samo muškim potomcima.
Unoseći rodno i klasno pitanje, ljutnju, prkos i pobunu, Nora Verde napisala je inovativan roman koji će biti rado čitan i koji svesrdno preporučujem.
Mirjana Miljković
O projektu Čitaj i pričaj i druge kritike pronađite na linku.
