Espi Tomičić, Your Love Is King, Multimedijalni institut, 2020.
Guglajući Espija Tomičića, mladog pisca koji uzima sve više prostora u medijima i plijeni pažnju čitatelja, većina linkova me usmjeravala na stranice gdje se elaborira njegov transrodni identitet, često prikazan boldanim slovima, naglašavajući transrodnost kao njegovo osnovno obilježje. Mada se u nastavku teksta uglavnom nižu afirmativni osvrti, taj prvi susret s piscem gotovo me pretvorio u voajera, koji kroz ključanicu proviruje u tekst.
Tko je zapravo Espi Tomičić? Mladi književnik rođen 1995., student dramaturgije na Akademiji dramskih umjetnosti čiji se tekstovi počinju izvoditi već u njegovim studentskim danima. Njegov rad je rano uočen i prepoznat, tako da je ovjenčan s nekoliko nagrada. Sudjelovao je na festivalima, dobio je Dekanovu nagradu, zatim 3. mjesto nagrade Vladimir Nazor. On je ujedno i aktivista koji o svojoj transrodnosti javno progovara, nastojeći senzibilizirati javnost, koja još uvijek tavori unutar homofobije i transfobije.
Knjiga Your Love Is King je pisana za audio ili scensku izvedbu i komad je prvi put izveden u kazalištu kao monodrama. Ova drama nije pisana u standardu klasičnog dramskog teksta, već pripada dramskom obliku poznatom i kao postdramski tekst, u kojem nestaju principi naracije i figuracije te poretka i fabule. Jezik se ne pojavljuje kao govor likova već postaje autonomni kazališni element koji se izjednačuje s ostalim elementima inscenacijskog postupka.
Ovo je intimna ispovijest o nadolazećoj smrti vlastite majke ispričana kroz život u jednoj disfunkcionalnoj obitelji s društvene margine. Jednim dijelom se iščitava biografski vezano uz transrodnost, dok je drugi dio fikcija jer toliko različitih tema, od bolnog i teškog odrastanja, samohrane majke sinova narkomana, dilera, alkohola i droge, kriminala, zatvora, ubojstva, bolesti i na kraju umiranja, složeni je mozaik života društva u kojem ova obitelj živi. Tekst sveden na SMS poruke, kratke telefonske razgovore, očišćen od svake suvišne riječi, pisan bez interpunkcija i velikih slova, potpuno ogoljen da bi u tom pročišćenom obliku pokazao svu snagu koja čitatelja lako uvlači u emocionalni vrtlog. Govor je to ulice, internet generacije, puno anglizama koji su se već potpuno etablirali u naš jezični korpus.
U drami se istovremeno odvijaju dvije radnje u paralelnim vremenima, ispremiješane naracijom autora koji se pretače iz jednog rodnog identiteta u drugi. Trenutak kad saznaje za majčinu bolest odvija se u pripovjednom vremenu, u kojem komunicira kao ON, zreo muškarac koji je prošao proces tranzicije, i vraćanje u prošlost s reminiscencijama na djetinjstvo, u kojem je ONA, koja pokušava iz sjećanja iščeprkati barem jedan trenutak sreće proveden s majkom. Radnja se odvija u jednom kafiću u Splitu gdje ON saznaje za majčinu bolest u trenutku kada pokušava pisati o njoj iz vlastite perspektive, dok je ona u Njemačkoj, gdje živi sa starijim bratom.
Knjiga je podijeljena u tri dijela u kojima se radnja trajno isprepliće, gotovo kao san i java, sadašnjost i prošlost. Borba sa samim sobom radi pomanjkanja empatije prema majci i istovremeno traženje uzroka zašto je došlo do toga, traženje krivca, gdje kaže: „stvaram uspomene / jer su oca izrešetali kalašem / bez da sam imao išta / osim sjećanja / jedne košulje / i novinskih članaka.“ Pri spomenu na brata narkomana, čiji spid se suši na radijatoru da može sutra bolje povući, kaže: „zadnji put si u stanu htio udariti mog kolegu / s faksa / zadnji put si htio udariti osobu za koju si / pretpostavljao da je peder / zatvorio sam se u kupaonu za svoj rođendan / plakao.“ Majka je ostala zarobljena u sjećanju na telefonski razgovor gdje na pitanje: „gdje si?“, sama odgovara: „mislila sam da si otišla u sarajevo / vidjela sam da je netko krvav /.....pride / pomislim u sebi // mislila si na sarajevo pride / ali ne možeš to ni izgovoriti / ne možeš izgovoriti to / jer sam zbog toga otišao prije punoljetnosti iz / obiteljskog doma."
Krivnju za otuđenost u obitelji čas pronalazi u sebi, čas prebacuje na majku. Ispremiješani osjećaji od ljubomore, preko ljutnje pa sve do mržnje, ostaju u sferi pojačanih emocija. U unakrsnom osuđivanju pokušava se opravdati: „nisi ti sebičan / znala je da bez nje imaš veće šanse / sam/ bez njih / to ti je bila jedina šansa / ponavljam si.“ Očajan koliko slabo poznaje vlastitu majku, a vrijeme i mogućnost da ju bolje upozna su nepovratno iscurili, autor ju sam, po vlastitom izboru, smješta u stihove Sade koja pjeva o ljubavi, o vapaju i čežnji, o želji da ljubav vječno traje, o svemu onome što majka nikad nije imala i za čim je mogla samo čeznuti. Ove stihove pjesme je uzeo s debitantskog albuma engleskog benda Sade iz 1984. Your Love Is King. Sam naslov pjesme stavlja i za naslov svoje drame, iza kojeg se krije majka onakva kakvu ju on na kraju doživljava.
Glavni junak priče u trenutku spoznaje izostanka podrške obitelji o njegovoj rodnoj identifikaciji s bremenom i fizičkih i psihičkih trauma, u sedamnaestoj godini odlazi. Bila je to kap koja je prelila čašu i dovela do odluke da napusti dom. Put kojim prolazi transrodna osoba nije niti lagan, niti jednostavan. Najprije je to susret sa vlastitom različitošću u trenutku sazrijevanja kada je najvažnije da si isti kao vršnjaci, zatim slijedi proces procesuiranja te različitosti i na kraju vlastitog prihvaćanja. Sljedeća stepenica su roditelji koji u početku ne žele prepoznati, a kasnije teško prihvaćaju samu ideju o tranziciji, što iz osobnih emocionalnih relacija u odnosu prema kćeri ili sinu, što radi konzervativnih stavova utemeljenih na tradicionalno patrijarhalnom društvu. Na kraju tu se pojavljuje i problem ne prihvaćanja šire društvene zajednice, čije mišljenje i stavovi se ne mogu zaobići jer su ti isti stavovi najčešće vezani uz egzistenciju „drugačijeg“ ili „drugačije“, od škole do zaposlenja. Cijeli ovaj put podsjeća na trku s preponama u kojoj je svaka sljedeća postavljena više od prethodne, a na svakoj se može lako spotaknuti. Obitelj je taj pozitivni vjetar u leđa čijim izostajanjem, samo najjači pojedinci, uspijevaju izaći netaknuti.
O sličnim problemima odrastanja i traženja rodnog identiteta progovara i Olja Savičević Ivančević u svojoj zbirci pjesama Puzzlerojc, koju objavljuje pod heteronimom Saška Rojc. Sam izbor imena, Saška, daje mogućnost za razne rodne varijacije (ON, ONA, ONO), a iza autorskog identiteta krije se kompilacija raznih identiteta, stvarajući novi, fikcionalni. I Ivana Bodrožić u romanu Sinovi, kćeri progovara o problemu transrodne osobe i neshvaćanja unutar najuže obitelji. Antonela Marušić, pod pseudonimom Nora Verde u romanu Moja dota isto tako progovara o temama koje se najčešće prešućuju u društvu. Sve spomenute knjige na svoj način daju naznake nekog novog trenda u suvremenoj hrvatskoj literaturi.
Na kraju ne mogu a da si ne postavim nekoliko pitanja. Koliko je važno u ovom tekstu naglasiti da je glavni lik transrodna osoba i koliko je to značajno za sam tekst? Isto tako je pitanje bi li radnja bila drugačija da se ne radi o trans osobi. Je li pisac stavljen u žižu literarnih događanja zbog svoje knjige ili svoga transrodnog identiteta.
Smatram da je Your Love Is King tako sjajno napisana knjiga da uvođenje transrodne osobe u priču samo ju čini intrigantnijom, ali ne i boljom. I bez toga bi bila jednako uspješna. Taj potresan, poetično ispisan tekst o odnosu majke i djeteta „kojima je tišina uništila život“ ne ovisi niti o spolu niti o rodu.
Ovo je drama o odnosu majke i djeteta u trenutku majčinog umiranja, kada više nije ostalo vremena da dvoje stranaca premosti ponor koji se stvorio u njihovim životima, počev od najranijeg djetinjstva. Sva težina gubitka protkana osjećajem grižnje savjesti i pokušaja pravdanja sebe pred samim sobom, teret je koji nosi na leđima. Autor se dotiče društvenih tema što tekst čini slojevitim, od odnosa unutar obitelji, o strahu i sramu, o samohranoj majci, o problemima marginalnih društvenih skupina, o ovisnostima i kriminalu, o ekonomskoj nezaštićenosti, o siromaštvu, o rodnom identitetu, o bolesti i na kraju o umiranju. Ovakve priče su svuda oko nas. Dovoljno se okrenuti oko sebe i vidjeti, a možda ne htjeti vidjeti, slične ljudske sudbine. Tekst plijeni svojom životnošću, lakoćom čitanja, rječnikom koji je kompatibilan sa sredinom iz koje izvire, koji mu daje novu vrijednost.
Sam kraj teksta me duboko ganuo i ponukao da ga još jednom uzmem u ruke i iz početka pročitam. Zbog svega navedenog sigurna sam da je tekst jednako dirljiv i u audio formi i uprizoren u kazalištu.
Mira Lončar Dušek
O projektu Čitaj i pričaj i druge kritike pronađite na linku.
