Sigrún Pálsdóttir na blic

Ususret Reviji malih književnosti: Island postavili smo nekoliko blic pitanja islandskoj spisateljici, esejistici i povjesničarki Sigrún Pálsdóttir.

Možete li se opisati u 3 riječi?

Sitničava, savjesna, pristojna.

Kako biste bez sažimanja opisali ulomak iz romana Budoir koji je preveden u antologiji Svjetlucaju ledene perle?

Poglavlje iz mog najnovijeg romana Dyngja (tj. Boudoir) govori o islandskoj stjuardesi, iako je sveobuhvatna tema romana bizarna i ponekad jezovita stvarnost ne tako davne prošlosti, tj. 1960-ih.

Kako biste u samo jednoj rečenici opisali književnu scenu na Islandu?

Socrealizam 21. stoljeća i politički moralizam nauštrb pjesničkog i književnog šunda.

Što za vas znači pojam "mala književnost"? Kako biste je objasnili?

Povijesno gledano, to je problematičan koncept pa je bolje razmišljati o njemu u smislu nacionalnog jezika i cirkulacije; odnosi se na mali postotak prevedenih knjiga na glavne ili najmoćnije jezike svijeta. S druge strane, sama marginalnost može biti faktor koji doprinosi kada djelo „male književnosti“ dobije svoj status unutar svjetske književnosti.

Zašto pišete?

Zbog estetskog entuzijazma.

Koji je najbolji spisateljski savjet koji ste ikada dobili?

Da čitam.

A najgori?

Kill your darlings za lagani prijelaz.

Na čemu trenutno radite?

Pišem roman o sviraču flaute koji je prisiljen zadovoljiti se poslom novinara. Jednog dana biva zarobljen u mračnom mjestu doma jednog od svojih sugovornika – bivšeg ministra – gdje očajnički traži izvor svjetla kako bi mogao istražiti ono što misli da je pronašao tamo u tami. Roman se temelji i strukturira oko jedne kontroverzne i dobro poznate političke odluke, a da se samo djelo uopće ne spominje.

Što trenutno čitate?

Saborske papire. Smrtno dosadne sveske političkih biografija. Piranesi Susanne Clarke. Things I don't Want to Know Deborah Levy. Zavjesu Milana Kundere.

Sigrún Pálsdóttir doktorirala je na povijesti ideja na Sveučilištu u Oxfordu 2001., nakon čega je bila znanstvena novakinja na Sveučilištu Islanda i urednica glavnog recenzentskog časopisa za islandsku povijest, Saga. Njezina povijesna djela uključuju biografiju smještenu u 19. stoljeće Þóra biskups (Thora. Biskupova kći, 2010.) i Sigrún og Friðgeir (Nesigurna mora, 2013.), priču o mladom paru i njihovo troje djece koji su ubijeni dok su plovili iz New Yorka za Island na brodu koji je torpedirala njemačka podmornica 1944. Sigrúnin prvi roman Kompa (Povijest. Nered, 2016./2019.) satirična je fikcija o mladoj povjesničarki koja shvaća da su premise za njezinu doktorsku disertaciju neutemeljene. Njezin drugi roman je Delluferðin (Embroidery/Vez, 2019./2023.), tragikomična priča o očuvanju kulturnog blaga na Islandu i u New Yorku u 19. stoljeću. Njena djela nominirana su za Islandsku književnu nagradu, Islandsku žensku književnu nagradu, Nagradu Hagthenkir, DV Kulturnu nagradu.  Knjigu Sigrún og Friðgeir (Nesigurna mora) nakladnici su izabrali za najbolju biografiju 2013. na Islandu, a Embroidery je islandska dobitnica Nagrade Europske unije za književnost 2021. Njezin posljednji roman je Dyngja (Boudoar).