Budoar (ulomak)

Donosimo ulomak iz romana Budoar islandske spisateljice Sigrún Pálsdóttir u prijevodu s islandskog Darije Lazić. Ulomak se nalazi u antologiji Svjetlucaju ledene perle koja je objavljena u sklopu Revije malih književnosti: Island održane u rujnu 2022. u Booksi.

Budoar, ulomak iz 5. poglavlja

Posve je nevjerojatno da je ta veličanstvena gozba stala na tako malen pladanj. U oko prvo upada izrezbaren krastavac na salati od kupusa, na njemu je hrpica peršina. Na sredini pladnja stoji četvrtasta posuda u kojoj se nalaze pečeni pileći bataci okruženi ploškama krumpira i graškom, a pored nje je još jedna, u kojoj se krije rep jastoga na listu zelene salate i kriška limuna. No to nije sve, ondje je i sjajno pecivo, sićušan paketić maslaca i komad sira, a pokraj prazne šalice za kavu čeka desert: okrugao kolač od maslaca preliven kremom od jarkožuta pudinga. 

Stjuardesa s bijelim rukavicama na rukama prebaci pladanj na putnikov stolić. Potom uzme bocu pjenušca iz vode ohlađene kockama leda, omota je bijelim lanenim ubrusom i natoči vino u čašu koju joj je putnik pružio. On je muškarac u tridesetima, visok i vitak. Kratko je ošišan, a kosa mu je oko sljepoočnica prošarana sjedinama. Ima izražene crte lica, izgleda pomalo strogo, zapravo malo podsjeća na vuka. No kad mu stjuardesa napuni čašu vinom, mrk izraz zamijeni lijep osmijeh koji nije osobito širok, no svejedno doseže do plavih očiju. Muškarac ne otpivši odloži čašu na stolić, uzme batak i stane žvakati meso dok se zbog turbulencije ledeni napitak što se nalazi u veoma širokoj čaši prolijeva po njegovim svečanim hlačama.

Put zrakoplovom Icelandic Airlinesa do zračne luke u Keflavíku traje oko pet sati. Muškarac putuje iz SAD-a i kad sleti na Island, očekuje ga još jedno dugo putovanje: na sjever do Akureyrija i odatle na visočje. On je vojni pilot. Testni pilot. Astronaut koji je došao na Island kako bi hodao kroz polja lave i pijeska. Kako bi skupljao kamenje i proučavao povijest Zemlje. Za slučaj da ga jednog dana pošalju na Mjesec.

Bilo je jutro kad je njegova družina, dvadesetak astronauta i znanstvenika u odijelima, stigla na sjever. Otamo su odletjeli na istok do oaze Grafarlönd, a potom su terenskim vozilima prevezeni do izvorišta Herðubreiðarlindir. Ondje je bilo živo, okupio se velik broj ljudi, a uskoro je pristigao i američki veleposlanik na Islandu, u gojzericama i vjetrovci, i islandski premijer. Za razliku od Amerikanaca islandski premijer bio je svečano odjeven, s kravatom i ulaštenim cipelama. Bio je prilično niska rasta i na glavi je nosio beretku. Obratio se okupljenima i iako nije bio osobito dobar govornik, zahvaljujući njegovu vedrom držanju i karizmi, svi su počeli pozorno slušati kad im je zaželio dobrodošlicu. Nisu svi shvaćali na što cilja kad ih je krenuo uspoređivati s predcima današnjih Islanđana koji su u desetom stoljeću plovili preko Atlantika kako bi otkrili nove zemlje i proširili horizont cijelog čovječanstva. I jedno i drugo, rekao je premijer, svjedoči o odvažnosti i neukrotivoj ljudskoj želji kad je riječ o potrazi za novim spoznajama. Stoga im s ponosom, uime islandskog naroda, želi dobrodošlicu na rad na islandskom visočju.

Nakon što je to malo okupljanje završilo, skupina je ponovno utovarena u terenske autobuse te ih je čekao put do vulkana Askje. U klancu Drekagil muškarci su odslušali predavanje islandskih geologa, a uvečer je podignut logor na obližnjoj pješčari. U kuhinjskom šatoru dežurao je glavni kuhar Hotela Iceland Airlinesa i služio delicije u skladu s očekivanjima Amerikanaca.

Nakon nogometne utakmice na pijesku legao je na počinak. Ugurao se u vreću za spavanje i navukao štitnik crvene kape preko lica. No nije mogao zaspati. Svjetlost izvan šatora mamila ga je van. Ispuzao je iz šatora s vrećom za spavanje oko ramena te se otputio na pijesak u potrazi za zgodnim mjestom za spavanje. Pod vedrim nebom. 

Hodao je neko vrijeme u smjeru niskog brda sjeverno od logora. Nije osjećao ni najmanji umor, upravo suprotno, bio je pun neke neobične energije. Stoga se uputio prema dnu brda kako bi vidio može li se popeti padinom sve do vrha i odatle promotriti zemlju. Vidljivost zapravo nije bila osobito dobra: podno brda skupila se niska magla.

Prevalio je dobar dio puta uz padinu kad je primijetio da se magla zgušnjava. Stao je na izbočinu litice, no nije mogao vidjeti koliko mu je preostalo do vrha. Stoga se odučio okrenuti i početi spuštati.

Ubrzo je ponovno bio dolje na pijesku i krenuo je prema logoru. Neko je vrijeme hodao kroz polje lave dok u jednom trenutku nije počeo slutiti da s brda nije sišao na istom mjestu s kojeg je krenuo. No onda je vidio kako se šatori ocrtavaju u magli. Nastavio je ustrajno hodati. U smjeru logora.

No koliko god da je koračao, šatori se nisu približavali. Zapravo su se cijelo vrijeme udaljavali. I na kraju je imao osjećaj da ih više nema.

Krivio je nesanicu za tu iluziju, ali istodobno je postao siguran da s brda nije sišao istim putem kojim se popeo. No nije znao kreće li se u posve suprotnom smjeru, više nije vidio brdo. Povukao je vreću za spavanje i bolje je namjestio na ramenima. Dobro je znao da bi najpametnije bilo sjesti i čekati, ali znao je i da se toliko udaljio od logora da je izgubljen, čak i ako se magla povuče. Najmanje od svega želio je da sutra ujutro krenu u potragu za njim.

Nastavio je hodati ne znajući prema čemu bi se trebao orijentirati, samo je grabio naprijed preko stijena i hrptova i pomislio je da će ga zemlja progutati kad je jednom nogom upao u pukotinu. Sjeo je na tlo i psovao u maglu. Legao je i nagnuo lice nad malo uleknuće te srknuo vode. No to nije bilo gotovo ništa.

Neko je vrijeme mirno sjedio. Uto je začuo zvuk ravno ispred sebe. Nešto poput tihog plača. Bio je to meket. Ovca je stajala ravno pred njim, no dala se u bijeg kad se osovio na noge. Je li to značilo da je stigao blizu naselja? Trčao je za životinjom uvjeren da bi mu ona mogla pokazati put do najbližeg imanja.

I tako su njih dvoje dugo pješačili preko neravnog polja lave. Ovca i astronaut. Vjera u imanje s druge strane magle činila je svaki korak vrijednim činjenja iako je njega, taj snažni um i čvrsto tijelo, sad počela napuštati snaga jer je izgubljen bio mnogo duže no što je toga bio svjestan. Naposljetku je koraka bilo previše, ovca je nestala u magli, a on se ponovno našao sam. Koliko je ta zemlja velika? Nije imao pojma da je islandsko visočje takva beskrajna pustoš.

Sad je do njega dolepršala ptičica. Pjevala je tako prekrasno da je u sebi pomislio kako nikad nije čuo tako lijep ptičji pjev. Muškarac je stajao nepomično kao stijena i promatrao pticu obavijenu maglom. Tada se u daljini začuo drugi zvuk i ptičica je smjesta odletjela.

Zvuk se jednolično približavao i u jednom trenutku učinilo mu se da ga čuje iza sebe. Međutim, ondje nije bilo ničega na vidiku, a kad se ponovno okrenuo, čuo je još jedan zvuk. Uto mu se izvor zvuka jasno prikazao pred očima. Prizor takav da mu se činilo da je mogao nastati samo u njegovoj glavi:

Divovski i kao ugljen crn pastuh bijele glave propinjao se, a na leđima mu se nalazio jahač, mlada viteškinja u svijetloj haljini, duge i bujne kose koja se vijorila u zraku dok je pokušavala zauzdati životinju. Muškarac je stajao skamenjen pred tom borbom, a kad se konj umirio, djevojka mu je nekoliko trenutaka ležala naslonjena na vrat, potom je oprezno podigla pogled. U očima joj se vidjelo čuđenje i strah, a on je bio na rubu sloma. U najmanju ruku, nije se mogao pomaknuti ni prozboriti riječ.

Teddý je sjahala. Sad je vidjela da to nije ni sablast ni islandski kradljivac ovaca. Bilo je očito da muškarac nije iz ovog kraja. 

„Odakle si?”

Odgovorio je kao da je razumio pitanje: „I don’t know. A big canyon. Near Askja. Got lost in the fog.”

Muškarčev glas bio je dubok i hrapav: „Koliko sam daleko?”

„Veoma daleko.”

„Tko si ti?”

„Ja sam Teddý.”

„U redu, a jesam li blizu naselja?” 

Rekla mu je da nije te je ispružila dlan ne bi li osjetila kišu. 

Muškarac je uzdahnuo: „A kamo ti ideš?”

Teddý nije odgovorila na njegovo pitanje, nego mu je suzdržano i pristojno rukom pokazala da se popne na konja. No on se nije ni pomaknuo, samo je stajao zureći u tlo i palcem i srednjim prstom gladio obrve. Je li ga to djevojče naumilo voditi na konju? Kauboja. Ili su oboje trebali jahati? A ona bi držala uzde?

 Polako su jahali preko polja lave koje je bilo neravno i teško prohodno pa ju je morao čvrsto držati oko struka pazeći da joj se pritom previše ne približi kako je ne bi uhvatio u svoju vreću za spavanje. Ništa nije pitao, odjednom se osjećao ugodno dok je puštao da ga prevoze preko te zastrašujuće zemlje i osjećao miris s vrata šutljive djevojke. Ona nije bila sigurna kamo treba ići, morala je slijediti intuiciju i pronaći zaklon. Inače će oboje umrijeti od hladnoće jer je počelo kišiti i podigao se oštar vjetar.

Počela je gubiti nadu kad je ugledala obrise malenog uzvišenja nekoliko metara ispred sebe. Skočila je s konja i dala muškarcu znak da je slijedi. Vodila je konja prema humku. Strani Crvenkapić bio joj je za petama.

Budoar. Prenoćište sagrađeno od treseta i napola ukopano u vulkanske stijene. Okruglo i tako nisko da se u njemu gotovo nije moglo uspravno stajati. No unutra je bilo toplo jer koliba je bila dobro građena i izolirana osim trule drvene ploče na ulazu koju je Teddý pokušavala pomaknuti. Zavezala je Höttura za šarke i stupila u tamu.

Nakon nekoliko trenutaka pružila je ruku kroz otvor vrata i pokretom ruke pozvala muškarca da uđe. Oklijevao je trenutak, iscrpljen i zbunjen, no kad mu je hladan nalet vjetra skoro strgnuo kapu s glave, spustio se na koljena i četveronoške uvukao u njezino skrovište.

Našao se u mrklom mraku, tako da mu je prva reakcija bila da posegne za metalnim predmetom u džepu košulje i upali svjetlo. Tada je mogao vidjeti djevojku kako puže po zemlji u bijeloj haljini tražeći nešto u mraku u dubini kolibe. Bacila je preko leđa nekoliko ovčjih krzna, a zatim se vratila s udubljenom limenom posudom koju je pričvrstila vani uz otvor vrata, gdje je Höttur bio zavezan. Potom se okrenula ravno prema velikom plamenu.

Sad su se bolje vidjeli. Ona njegovo mršavo i koščato lice, a on tamne oči, snažni pogled, jedno oko koje sasvim malo bježi u smjeru nosa iako nije u punom smislu razroka. Trebalo im je neko vrijeme da se snađu se u tome neobičnom trenutku koji je odjednom završio kad je on stresao glavom i pitao je smijuljeći se i s primjesom bahatosti je li to njezin dom! No ona nije razaznala te fine nijanse u njegovu glasu, prvo je i sama počela hihotati, a potom mu je pokušala objasniti da je to staro planinarsko sklonište te da moraju tu kratko pričekati dok se magla ne raziđe i dok se konj dovoljno ne odmori, potom mogu nastaviti put do njezina imanja. Odatle će ga njezin otac odvesti do Askje.

„Slušaj me sad, mlada damo, imam ovdje važnog posla i vrlo mi je bitno da što prije dođem do svojih kolega. Koliko ima do vašeg imanja?” 

„Oko dva sata. Jahanja.”

„A otamo do Askje?”

„Našim automobilom tri sata.”

Preplavila ga je nelagoda. Ugasio je upaljač i lagano potonuo na jedno krzno: Što ako se ne uspije vratiti prije svitanja? To ne samo da bi moglo izazvati probleme i zabrinutost nego bi ga moglo i skupo stajati. To što je dopustio da ga radoznalost i osjećaji odvuku na polje lave i nije se znao vratiti. Magla nije bila opravdanje za osobu na njegovu položaju. U sebi je proklinjao samog sebe, zurio je u tamu koja je malo-pomalo postajala svjetlija zbog slabe svjetlosti koja se probijala kroz bezbroj pukotina u zidu i padala na bijelu haljinu djevojke koja je sjedila pokraj njega, udaljena svega pola hvata. Rukama je čvrsto obgrlila noge i koljena položila na prsa. Gledao je kako joj se tijelo trese kao šiba na vodi jer, iako je i Teddý bila uznemirena zbog toga što se dovela u opasnost i drugima zadala brige, u prvom se redu smrzavala odjevena samo u maturalnu haljinu.

Muškarac je ustao, uzeo vreću za spavanje i pažljivo je položio preko njezinih ramena. Zatim ju je ispod glasa pitao što radi usred noći na polju lave.

„Samo sam isprobavala svog novog konja. I izgubila se u magli. Kao i ti. A ti? Što ti radiš ovdje?”

„Istražujem lavu.”

Teddý je kimnula glavom iznad svojih koljena: „Kartograf?“ 

„No, I’m a test pilot”, odgovorio je, no čim je to izustio, shvatio je da bi bilo bolje da je to zadržao za sebe. No nije pokazivala želju za daljnjim ispitivanjem o njegovu zadatku i poslu, samo je legla na krzno i preko sebe raširila vreću. Dugo su tako ležali i slušali kako olujni vjetar i kiša šibaju vanjsku stranu Budoara. Udaljeni samo za dužinu ruke. 

No on je morao ostati budan, nije smio zaspati, stoga je pokušao nastaviti razgovor. Pitao ju je zašto je svečano odjevena. Odgovorila je da je ujutro imala dodjelu maturalnih svjedodžbi. Okrenuo se prema njoj i osmjehnuo, pitao ju je ne očekujući odgovor je li konja dobila kao poklon za maturu.

Ponovno je na neko vrijeme nastupila tišina u kolibi. S vremena na vrijeme skrenula bi pogled u njegovu smjeru. Vidjela je kako pada u san, no stalno se bori protiv toga: „Što namjeravaš poslije mature?”

Trgnula se jer je tad ona bila sklopila oči. Nije bila sigurna što bi mu odgovorila. Ni samoj sebi nije još postavila to pitanje, a kamoli da bi imala odgovor na njega: „Ništa posebno. Pomagati roditeljima na imanju.”

Potom ju je u polusnu pitao što joj je bilo najzanimljivije u školi.

No Teddý nije željela razgovarati o gimnaziji, htjela ju je samo zaboraviti i to joj je odlično polazilo za rukom na osami usred polja lave. A još bolje ovdje među kamenjem i zemljom s nepoznatim strancem. Najveća joj je želja bila malo odspavati prije no što nastave s povratkom.

„Što ti najbolje ide?” upitao ju je potom vedro pokušavajući se na taj način razbuditi.

„Ne znam. Dobila sam nagradu iz matematike. I fizike. I astronomije.”

Muškarac je iskrivio usne i kimnuo glavom u mrak. Potom je odjednom ustao. Zakoračio je prema otvoru i gurnuo glavu van. Magla je i dalje držala stražu pa je zatvorio kolibu i ponovno legao. Primijetio je kako ispod vreće za spavanje izviruje djevojčina noga, čizma i velika rupa na svijetlim najlonskim čarapama u području bedra. Počeo je razmišljati o tome koliko je bilo izgledno da naiđe na ljudsko biće u toj golemoj pustoši usred noći. I tko izjaše na polje lave u bijeloj svečanoj haljini? Zašto je bila toliko nezainteresirana? Astronomija? Zar mladi u ovoj maloj zemlji uopće to uče? Da nije bila špijunka? Ili pak novinarka koju su poslali da ga spasi? Da otkrije njegovu slabost i ranjivost?

Naravno da ništa od tih muškarčevih teorija nije moglo biti točno, bio je zbunjen i tako ljut na sebe da je morao to iskaliti na svojem spasitelju, toj dražesnoj djevojci koja, kao što je pomislio i kad ju je prvi put ugledao, nije pripadala ovom svijetu. No nije zapravo bila stvar u crnom konju s bijelom glavom, bijeloj haljini i dugoj tamnoj kosi, nego je njezina egzotičnost proizlazila iz neobične kombinacije snage i nevinosti. Imao je osjećaj da žene u stvarnosti uglavnom nisu tako sazdane.

Pokušao se sjetiti neke bajke iz svojeg djetinjstva, neke junakinje na koju ga je podsjećala kad se odjednom našao na odveć poznatom mjestu. Strelovitom brzinom padao je prema Zemlji i pokušavao koračati u bestežinskom stanju obučen u odijelo koje je bilo jednako podatno kao i hrđavi oklop. Pred očima nije vidio ništa, srce mu je divljački tuklo i bio je na rubu da izgubi svijest dok je pokušavao uhvatiti crijevo što se izvijalo pred njim i stalno mu izmicalo. U isto vrijeme Teddý je bila na ne tako poznatom mjestu – očito je sudjelovala u pravljenju krvavica – no kao što to obično biva u snovima, sve je bilo zbrkano. Magnússon je nosio veliku pregaču i miješao je krv, a majstor je šivao želuce. Ona je pak stajala na kuhinjskim vratima s pištoljem u ruci. No kad je htjela opaliti, netko ju je zgrabio za rame. Uto je pištolj pao na pod.

Putovanje do stvarnog svijeta malo je potrajalo, no kad je sletjela, osjetila je kako joj je muškarčeva ruka položena preko bedra, a njegova velika šaka bila je čvrsto stegnuta oko njezina ramena. Znala je što se zbiva i okrenula je glavu prema muškarcu, no slabo je vidjela. Njegova ruka sad ju još više pritiskala i ona ju je pokušala podići, ali držao ju je tako čvrsto da je to bilo nemoguće. Stoga ju je pustila i počela je sasvim lagano gladiti snažnu i dlakavu šaku. Nastavila je gledati prema muškarčevu licu koje je malo-pomalo poprimilo oblik. Ispružila je ruku prema njemu i pažljivo mu dodirnula lice i kratku, oštru bradu. Zatvorila je oči i osjetila kako popušta stisak oko njezina ramena. Potom je osjetila kako joj velika šaka gladi kosu. Dlanom joj je gotovo mogao obujmiti glavu. Zatvorila je oči, primaknula mu se u zagrljaj i osjetila kako mu srce tuče. Položila je kažiprst i srednji prst na muškarčev vrat. No umjesto da počne brojiti kao obično, učinila je nešto drugo.

Sigrún Pálsdóttir doktorirala je na povijesti ideja na Sveučilištu u Oxfordu 2001., nakon čega je bila znanstvena novakinja na Sveučilištu Islanda i urednica glavnog recenzentskog časopisa za islandsku povijest, Saga. Njezina povijesna djela uključuju biografiju smještenu u 19. stoljeće Þóra biskups (Thora. Biskupova kći, 2010.) i Sigrún og Friðgeir (Nesigurna mora, 2013.), priču o mladom paru i njihovo troje djece koji su ubijeni dok su plovili iz New Yorka za Island na brodu koji je torpedirala njemačka podmornica 1944. Sigrúnin prvi roman Kompa (Povijest. Nered, 2016./2019.) satirična je fikcija o mladoj povjesničarki koja shvaća da su premise za njezinu doktorsku disertaciju neutemeljene. Njezin drugi roman je Delluferðin (Embroidery/Vez, 2019./2023.), tragikomična priča o očuvanju kulturnog blaga na Islandu i u New Yorku u 19. stoljeću. Njena djela nominirana su za Islandsku književnu nagradu, Islandsku žensku književnu nagradu, Nagradu Hagthenkir, DV Kulturnu nagradu.  Knjigu Sigrún og Friðgeir (Nesigurna mora) nakladnici su izabrali za najbolju biografiju 2013. na Islandu, a Embroidery je islandska dobitnica Nagrade Europske unije za književnost 2021. Njezin posljednji roman je Dyngja (Boudoar).