Književni upitnik: 'Razgovori u Prozorima'

Ako ste prethodnih mjeseci načuli odličan razgovor o ilustraciji, gotovo je sigurno da je došao upravo iz zagrebačkih prozora!

Projekt Razgovori u Prozorima: Slikovnica kao medij na razmeđu umjetnosti i učenja u fokus stavlja vizualni aspekt slikovnice i nastao je u suradnji s Galerijom Prozori i portalom Moderna vremena. U razgovoru s autorima u susretima uživo i u formi intervjua, pozornost se skreće upravo na preplitanje vizualnog i tekstualnog i aktiviranje različitih tema i pitanja koje slikovnice otvaraju kroz tekst i sliku bez cenzure. 

Kako bismo saznale više, javile smo se suautorici koncepcije, publici već poznatoj dr. sc. Mariji Ott Franolić, nezavisnoj književnoj kritičarki, urednici i teoretičarki koja na razne načine promovira kvalitetna štiva za djecu. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a teorijski se bavi povezanošću čitanja, mišljenja i empatije. Bila je članica Povjerenstva za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja pri Ministarstvu kulture. Vodi uspješne i rado posjećene književne radionice i kulturne tribine, a već nekoliko godina u knjižari Fraktura vodi književnu radionicu Kabinet čuda. 

Mariju smo priupitale kako je sve počelo, doznale smo ponešto o važnosti kreiranja prostora za ilustratore i ilustratorice, koja bi se autorska i ilustratorska imena našla na njezinom okruglom stolu, a na kraju vas čekaju i super preporuke za čitanje i gledanje.  

Recite nam nešto više o tome kako je nastao ovaj projekt. Otkud ideja i koje su potrebe publike u ovom području? Koliko dugo traje?

Već dugo se bavim poticanjem čitanja i proučavanjem slikovnica. Zanima me kako slikovnice pričaju priče raznolikim kombinacijama slike i teksta. S Andom Bukvić Pažin napisala sam knjigu Velika važnost malih priča: zašto i kako čitati djeci (Naklada Ljevak, 2023.) i u njoj smo, između ostaloga, pisale i o likovnosti slikovnica. Zapravo je paradoksalno da je ilustratorski aspekt slikovnica u kritici dosta zanemaren i da se uvijek u prvi plan stavljaju autori(ce) teksta (ukoliko se kod nas uopće može govoriti o kritici dječje književnosti, a onda osobito slikovnica). Kao književna kritičarka cijeli se život bavim tekstom, pa mi je vizualni aspekt slikovnica bio nov i uzbudljiv. Sama sam puno čitala o vizualnosti i načinu iščitavanja slika, i nakon toga mi se činilo logičnim pozvati ilustratore i razgovarati s njima o njihovom radu.

Prvo sam za portal Moderna vremena intervjuirala ilustratore Svjetlana Junakovića i Vendi Vernić, pa su me pozvali u Galeriju Prozori (koja djeluje u sklopu knjižnice S. S. Kranjčevića) da razgovore s ilustratorima održavam kod njih uživo, kao tribine. I tako je nastao projekt Razgovori u Prozorima: Slikovnica kao medij na razmeđu umjetnosti i učenja za koji osmišljavam sadržaj, a odvija se u suradnji Galerije Prozori s portalom Moderna vremena. U praktičnim aspektima projekta i promišljanju njegove koncepcije puno mi je pomogla povjesničarka umjetnosti i knjižničarka Petra Dolanjski Harni koja vodi Galeriju Prozori. Bilo nam je važno uključiti portal Moderna vremena kako bi razgovori ostali zapisani.

Projekt je počeo u veljači ove godine i do sada sam razgovarala s ilustratori(ca)ma Klasjom Habjan, Hanom Tintor, Manuelom Šumbercem i Majom Kastelic, a u devetom mjesecu ću ugostiti ilustratora Dominika Vukovića, i time će ovaj ciklus projekta biti završen.  

Kako profesionalna, a kako šira čitateljska publika reagira na njega?

Ugodno sam iznenađena odazivom publike, tribine su uglavnom dobro posjećene, intervjui na Modernim vremenima su vrlo čitani, imam osjećaj da sam pokrenula temu koja ljude zanima. A ilustratori se javljaju, prate ove razgovore, drago im je da postoji mjesto na kojem mogu govoriti o svemu onome što se skriva iza crteža.

Koje vam je teme važno otvoriti?

Svijet u kojem živimo postaje sve više vizualan, a unatoč tome vizualna kultura nam je na niskoj razini. Djeca u školi imaju premalo sati likovnog odgoja, u izdavačkim kućama uglavnom nema likovnih urednika, gradovi su nam oblijepljeni ružnim i nepromišljenim plakatima, a svi provodimo previše vremena na društvenim mrežama na kojima itekako treba znati razumjeti i analizirati slike. Važno je osvijestiti da se slike "čitaju" isto kao i tekst, da se mogu interpretirati, da postoje mehanizmi za uočavanje njihove kvalitete, da postoji "pomno gledanje" i sl. Osobito kad govorimo o slikovnicama, tržište je prepuno loših, vizualno neatraktivnih i klišeiziranih sadržaja za djecu, a trebali bismo otpočetka njegovati njihov estetski odgoj – davati im kvalitetne umjetničke sadržaje koji će ih zainteresirati za čitanje i gledanje. Zato mi je bilo važno da ilustratori sami progovore o tome što je to dobra ilustracija, što su za njih dobre slikovnice, kojih se pravila struke pridržavaju dok stvaraju te da nas upute kako ćemo mi kao čitatelji(ce), roditelji, pedagozi, izdavači(ce) prepoznati vizualnu kvalitetu. Zapravo, kako gledati da bismo dugoročno znali vidjeti i uživati u dobrim vizualnim sadržajima.

Koji su dugoročniji ciljevi?

Nadam se da ćemo dobiti sredstva za idući ciklus projekta jer želim ilustratorima otvoriti polje, omogućiti veću vidljivost. Za razliku od prevoditelja koji se posljednjih godina vrlo dobro organiziraju, pišu i govore o važnosti dobrih prijevoda, a izborili su se i zato da se njihova imena sve češće nalaze na koricama knjiga koje su preveli – ilustratori, s druge strane, još su uvijek tihi (kao i dizajneri), pa knjiga često izađe, a da nemamo pojma tko je napravio naslovnicu. Uz to, kad govorimo ili pišemo o slikovnicama, još uvijek često spominjemo samo autore(ice) teksta. Zato mi je bilo važno da ilustratori na ovim tribinama ne govore samo o onome što mene zanima nego da to zaista bude dijalog – da mogu opisati svoj proces rada, svoja iskustva na tržištu rada, probleme s kojima se susreću, težnje i želje kojima se nadaju u budućnosti i sl.

Imate li ilustratora/ilustratoricu ili kojeg autora/autoricu da biste voljeli vidjeti u publici?

Dosta teško pitanje. Bilo bi mi drago da u publici sjedi više studenata likovne akademije, ali i više izdavača dječje književnosti. Dopustite mi i da zamislim jednu utopijsku situaciju u kojoj bi u publici mogli biti ilustratori(ce) i autori(ce) Edmund Dulac, Wolf Erlbruch, Quentin Blake, Tove Jansson, Kvĕta Pacovská, Maurice Sendak, Roald Dahl, Beatrix Potter i Michael Rosen, pa da se ta publika posloži u jedan okrugli stol – e to bi bila zanimljiva tribina!

Budući da su financije gotovo uvijek izazov, kako izlazite na kraj s time? Vide li i donatori potencijale projekta?

Projekt za sada financiraju Grad Zagreb i Ministarstvo kulture, ako potraje, možda potražimo i neke druge izvore financiranja.

Postoje li još neki izazovi s kojima se susrećete?

Samo ono uobičajeno pitanje hoće li biti dovoljno ljudi u publici ako se isti dan u Zagrebu događa više sličnih događaja.

Koji su daljnji koraci i planovi za budućnost?

Ove godine smo prijavili novi ciklus projekta u kojem ću u Prozorima razgovarati s ilustratori(ca)ma Zdenkom Bašićem, Tomislavom Tomićem i Lilom Prap, a da proširimo polje diskusije, pozvala sam i umjetnicu Anu Kuzmanić i teoretičarku Natašu Govedić. U budućnosti bih svakako voljela razgovarati s Tomislavom Torjancem i Danijelom Žeželjem.

Možete li preporučiti jednu slikovnicu/knjigu za koju smatrate da je, iz kojeg god razloga, čitateljima prošla ispod radara?

S obzirom na temu ovog projekta, preporučila bih knjigu Johna Bergera Načini gledanja (preveli Martin Beroš i Karolina Hrga, Školska knjiga, 2021.). To je zbirka eseja o vizualnoj umjetnosti koja je prvi put objavljena još 1972. i vrlo je aktualna. Berger napominje da svijet objašnjavamo riječima, ali uvijek postoji jaz između onoga što vidimo i što znamo, osim toga da vizualno obuhvaća više od riječi. Podsjeća i da na ono što vidimo jako utječe kontekst u kojem gledamo, kao i naše trenutno raspoloženje. Rado bih preporučila i vizualno posebnu i jezično inventivnu slikovnicu Ribalica i druge tajnovite riječi Stanislava Marijanovića (Sipar, 2015.) Ako koga zanima, knjige i slikovnice preporučujem na svome blogu Tekstovnica i na stranici Moderna vremena.  

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.