'Važno je pogledati preko plota.'

Budući da je jedan od fokusa ovogodišnjega Festivala svjetske književnosti u Zagrebu bila upravo slovenska književnost, mnoge je razveselila i činjenica da je jedan od gostiju bio Zoran Predin, regionalno poznati kantautor te odnedavno i prozaist. Nakon što je objavio dvije zbirke priča, predstavio je i svoj roman prvijenac Mongolske pjege (Fraktura, 2021.). O romanu i mnogim drugim temama tim povodom razgovarali smo s autorom.

Zoran Predin, priznaje nam, u cijeloj se regiji osjeća prihvaćeno, a posebnu povezanost ima upravo s Jadranskim morem. Ljetos je tako nakon prisilne pandemijske tišine uspio održati i nekoliko koncerata na obali. Tipično predinovski se morao usput i našaliti te ispričati i svoju teoriju o tome koliko Slovenci, čak i oni koji su proputovali cijeli svijet, vole Jadransko more na kojemu je, prema njemu, neminovno začet svaki četvrti ili čak treći Slovenac. No, kako se Predin doista često šali i pritom gotovo uvijek ostaje smrtno ozbiljnoga lica, djeluje kao da je doista proučio i izradio dijagrame koje će svakoga trena izvući iz džepa pa me nije začudilo da je dosad uspio toliko puta smiješnim i banalnim izjavama iznenaditi, zavarati i zaokupiti užu i širu slovensku javnost. Kod njega je sigurno samo jedno – život je smijeh i zabava i ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo.

Odmah je na početku razgovora istaknuo da uvijek voli doputovati u Zagreb, naime, odmalena je usko vezan uz ovaj grad jer mu je otac tu završio studij farmacije pa su ih u Zoranovome djetinjstvu ovdje uvijek rado dočekivali i obitelj i brojni prijatelji, a potom, kada je počeo svirati, čak je i svoj drugi koncert ikada održao upravo u Zagrebu. Maribor je u to vrijeme za njega bio mješavina urbanoga i ruralnoga, a u Zagrebu se pronašao utopivši se u potpuno urbanu sredinu koja ga je odmah posve osvojila. Atmosfera novoga vala i ovdašnjih kultnih klubova te bendova poput Filma i Haustora, ali i sama publika u njemu su probudili posebnu vrstu ljubavi prema samome gradu i ovdašnjoj sceni. Upravo je sve nabrojeno odmah na početku dalo značajan vjetar u leđa Lačnome Franzu, što ih je pak potom odvelo i do Subotice te naposljetku i do Beograda. Šaljivo sam sebe naziva gastarbajterom u regionu jer ne odlazi u Njemačku, nego iz Slovenije dolazi svirati, a sada i predstavljati knjige u Hrvatsku i Srbiju.

Često se uhvati i da razmišlja na hrvatskom jeziku pa se sam sebi nasmije i kaže ,,Ajde, Zorane, smiri se malo i ne pretjeruj”. No, ipak, ponekad si dopušta i tu slobodu te tako nerijetko napiše i pjesmu na hrvatskom, a tek potom prepjev na slovenskom. Smatra da na taj način postaje nova osoba, novi autor i u sebi budi neke potpuno nove emocije kojima stvara drugačije komade i djela. Kada piše na nematerinskom jeziku, kaže nam, hrabriji je, lakše i otvorenije govori o nekim temama jer stvori distancu prema samome sebi, a što je najvažnije – tada se lakše šali. Tako spominje i rane događaje u karijeri kada se još bojao pjevati na hrvatskom, ali je u Lapidariju imao svojevrsne stand-up komičarske umetke između pjesama na tadašnjem srpskohrvatskom u kojima bi namjerno radio jezične pogreške i koristio lažne prijatelje kako bi nasmijao i pridobio publiku.

U nastavku razgovora odmah smo se dotakli i pitanja jezika i činjenice da sve manje mladih u Sloveniji razumije hrvatski (i obrnuto) te im zbog toga međusobni jezik komunikacije postaje engleski, a upravo je to i jedan od uzroka smanjene protočnosti slovenske književnosti unutar postjugoslavenskoga književnog polja. Pa ipak, Predin i ovdje odabire svoj alternativni put i tako sebi lako nalazi mjesto. Smatra da postoje dva kanala putem kojih se može kretati scenom. Od tih je jedan kanal onaj službeni književni kanal vezan uz društva književnika, ministarstva i razne potpore, a sebe nikako ne vidi među takvim akterima. On se u književnom svijetu kreće po onim neslužbenim linijama, stvara poznanstva, traži srodne duše i radoznale čitatelje. Hijerarhija i prevelika službenost ga ne zanimaju pa se i sam javlja prevoditeljima, a tako se i za prijevod Druge žene u Haremu sam javio Jagni Pogačnik za prijevod na hrvatski.

Priupitala sam ga kako to da neprestano odvaja pisca i kantautora u sebi, bilo u privatnim razgovorima, bilo u javnosti. Neobično skromno i tiho na to odgovara da ovaj pisac polako, ali sve čvršće i suverenije stoji pokraj kantautora, no, kako ga svi znaju prvenstveno kao glazbenika, na neki način se i dalje osjeća kao autsajder u literarnom svijetu. Unatoč tomu što je upoznao mnogo zanimljivih pisaca od kojih i uči, osjeća da ga mnogi pomno promatraju i čekaju svaku njegovu pogrešku. Već sada zna da mu drugi roman – kojega trenutno piše – mora biti još i bolji od ovoga prvog, a to doživljava kao veliki teret. U Mongolskim pjegama je, kaže, stilski namjerno štur kako bi zadržao taj svoj željeni filmski jezik koji je, kako ga sam opisuje – ,,stupanj iznad scenarija”. To je jezik koji čitatelju omogućuje da knjigu čita i doživljava kao film pa zbog toga ne ulazi u preširoke opise te inzistira na dijalozima i ne želi izgubiti brzinu, dinamiku naracije. Najviše voli čitatelju ostaviti praznine koje sam popunjava, istražuje i namiriše. Usto, naglašava da mu se potreba za pisanjem proze pojavila kroz potrebu za jadanjem.

U pjesmama mu je nedostajalo prostora i riječi. Kao kantautor je imao malo prostora, a puno emocija i uvijek mu je nad glavom visjela ideja da se pjesma mora svidjeti publici, a to mu pak može uspjeti samo ako publika osjeća isto što i on. Kaže da to potom nije poezija, već su to samo pjesme, tekstovi koji su robovi ritma i žanra, a kada bi pisao poeziju, ona bi zasigurno bila i morala biti mnogo slobodnija. Tek kada je Bob Dylan dobio Nobela, počeo se i sam oslobađati, a proza mu se nametnula kao najbolja vježba – pogotovo na putu prema romanu. Učio je kako pisati, vraćao se više puta unatrag u tekstu i provjeravao imena, likove i naučio je smjelo ispreplitati povijest sa sadašnjošću, fiktivne elemente s faktivnima, ono moguće i ono nemoguće. Napominje da su mu se i mnoge pjesme gotovo obistinile, da je predosjetio i rat i izbjeglice, a u prozi mu realni i fiktivni likovi smješteni u istoj sobi stvaraju nemoguće, ali vjerojatne situacije i upravo se time voli poigravati, dok istovremeno osjeća da upravo to odgovara i čitateljima i da takvi elementi jednako tako njih zabavljaju pri čitanju kako i njega pri pisanju.

Glavna ideja njegovoga romana Mongolske pjege upravo jest ona o ponavljanju povijesti, ali mu djela ne služe za političko djelovanje ili bilokakav aktivizam te i sam smatra da mu ni književna djela ni pjesme nisu intencionalno angažirani, ali je svjestan da ipak sadrže vrlo jasnu i očito poruku koja je ipak rezultat njega samoga i njegovoga vlastitoga političkog stava. Zbog toga pretpostavlja da potreba za slanjem poruke dolazi negdje spontano iz dubine i tek tada, kada prepozna da se javila, prizove je, oboja i okrene, ali pisanje nikada ne započinje s idejom da prenese određenu ideološku poruku. Budući da mu roman koketira s poviješću i da je doista dugo morao istraživati povijesnu građu, ističe kako mu je sin, koji je također pisac, unaprijed rekao da će s vremenom i sam početi komunicirati sa svojim likovima, što to mu se naposljetku i dogodilo. Neki su se od likova borili da ih ostavi na životu, neki su tražili veće uloge, ali Predin bi tada svaki put ustao i popio čašu vode te se nakratko odmaknuo od pisanja fikcije. Pohvalila sam mu i ono što mi se u njegovim djelima najviše sviđa, a što je posebno istaknuto u već spomenutom romanu – upravo njegovi jaki ženski likovi koji se snažnije bore od svih muškaraca i preživljavaju mnogo teže situacije te iz njih izlaže još jače no što su bile. Na to se nasmije i reče da je oduvijek okružen ženama, lakše mu je s njima surađivati. Na to doda: ,,Znaš što jedino lakše radim s muškarcima? Zaigram košarku.”

No, što je najvažnije, Predin je jedan od onih aktera na ovome skromnom postjugoslavenskom kulturnom polju koji svojim djelovanjem održava cjelinu ovoga prostora i koji se odbija sakriti i zakopati unutar nacionalnih granica i okvira političke podobnosti. Rijetki su takvi, a upravo o takvima i ovisimo. Naime, kako je i sam rekao pred kraj razgovora: ,,Kako bismo u tome uspjeli, potrebno je neprestano gledati preko plota i tražiti druge koji istovremeno gledaju preko svoga plota. Tako se umrežavamo, nalazimo srodne duše, rušimo granice, gradimo nove svjetove.”

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.