Preslika životnih prilika i neprilika

Roman Mongolske pjege slovenskoga prozaista, kantautora te frontmena grupe Lačni Franc Zorana Predina u još jednom sjajnom prijevodu Jagne Pogačnik jest roman o sreći i nesreći, slučajnostima, nenadanim sudbinskim preobratima, obiteljskim odnosima, ideologiji, ali svojevrstan vremeplov – kronika o nekoliko stoljeća povijesti i o svjedocima toga vremena. Lišen bilokakve lažne idile, sentimentalnosti ili pretjerane romantike, ovaj vješto istkan tekst Predina doista predstavlja kao ozbiljnoga pripovjedača. Iako je u prethodno izašloj zbirci Glavom kroz zid svoje kratke priče nimalo pretenciozno, štoviše, vrlo opušteno i bez zadrške nazvao lakom književnošću za plažu i time osvojio simpatije i čitatelja, ali i kritičara, ovim je romanom prvijencom neminovno dokazao da itekako može i zna čvrsto stajati bok uz bok s nekima od najvećih suvremenih slovenskih romanopisaca poput Šarotara, Lainščeka i Simonišeka s kojima svakako možemo povući i brojne paralele, a da se nije odrekao svojstvenoga mu crnoga humora i ironije. Pritom je, opetovano, uspio u nevjerojatno lako prohodan i zanimljiv narativ uplesti i kritiku društva.

Autor ideju za radnju ovoga romana vrlo promišljeno i suvereno izvlači iz vremena kada su Turci zauzimali ovdašnje prostore i razvlači je sve do slovenske sadašnjosti. Zapravo je u romanu prepleo dva komplementarna fabularna sklopa od kojih jedan započinje pričom o neobičnom susretu siromašne Duše s turskim konjanikom, dok nam je drugi predstavljen u bliskoj nam sadašnjosti u kojoj je jedan od protagonista politički vrlo aktivan filistar Gorazd, a između njih dvoje – bujica obrata, prevrata i kulminacija popraćena nevjerojatnom poplavom likova. Pa ipak, svatko tko još na početku čitanja sanja o velikim junačkim djelima, najkasnije na polovici romana nasluti da – iako neće izostati veliki pripovjedni trenutci i vrhunci – neće se pojaviti ni mnogo heroja, a neće se voditi niti mnogo bitaka, barem ne na bojištima.

Predin se opire bilokakvoj melodramatičnosti, ali zato dramatičnosti zasigurno ne nedostaje pa tako čak i smrti likova za koje se čitatelj vrlo lako veže dospiju samo na margine romana. Nagli preobrati se događaju čim likovi ispune svoju svrhu, čim dodirnu sudbinski lanac kojemu preostaje da dalje plete radnju. Unatoč tomu, oni nikako nisu plošni. Autor uspijeva iznenađujuće vješto i naizgled bez imalo napora i onu stvarnu povijest koja čini okvir romana, ali i fikciju te osobne životne i svakodnevne priče likova kondenzirati u slojeviti atmosferski kolaž. Usredotočen je na individualne sudbine malih ljudi, a upravo nam izmjenom personalne pripovjedne perspektive kroz cijeli niz poprilično neuobičajenih, ponekad bizarnih i zasigurno netipičnih likova oslikava neočekivano skladnu cjelinu i na samome kraju romana otkriva posljednje kamenčiće velebnoga mozaika.

Vjerni član novoosnovane desničarske stranke Slovenija Slovencima (čija je kratica – zasigurno nimalo slučajno – upravo SS), osim što ima oca koji se smatra Indijancem i naziva Vinetu, također prezire sve što nije slovensko ispada potomak Turaka, dok je pak njegova supruga Kočevska Nijemica i ujedno unuka partizanskoga generala. U pozadini jedne samo naizgled savršene obitelji skrivaju se brojne ruševine, prijevare i zlostavljanja, ali i hrabri turski vojnik, za kojega možemo naslutiti da je homoseksualac. Povijest je to Slovenije obasjana ironijom i zelenom bojom, ali uz povremeno prosijavanje crvene te na kraju snažan otklon od tumačenja svijeta kroz crno-bijelu prizmu. Činjenica da je autor priču začinio mnogim elementima poput seksualnih avantura i preljuba važnih osoba iz slovenske javnosti, pitanjima tko stoji iza neobičnoga ubojstva potencijalnoga stranačkog prvaka svakako ne odmažu radnji, nego baš takvi elementi ne dopuštaju čitatelju da knjigu ispusti iz ruku. Pa ipak, sve takve i slične ekscese autor elegantno upisuje u svoju pripovijest na umjereno suzdržan način koji nikako ne remeti njegov jedinstven stil i kroz cijeli roman suveren te jak pripovjedački glas.

Višeslojna pripovijest strukturirana je kao niz od šesnaest kratkih, u početku naizgled nepovezanih tekstnih fragmenata koji tek postupno otkrivaju međusobne – implicitne, ali i neke eksplicitne – unutarnje reference, a potom se posve nenadano djelomično i nadopunjuju kroz krajnje neobične slučajnosti. Iako ovaj roman nije smješten isključivo u prošlosti, nego se u njemu s poviješću samo koketira i ona kao alat služi tomu da se dopuni, relativizira, objasni i ironizira sadašnjica, roman strukturom podsjeća na romane Uoči slavlja Saše Stanišića i Biljar u Dobrayu Dušana Šarotara. Sva tri djela povezuje fragmentarnost, otklon od linearnosti te pojava više likova u službi protagonista od kojih su svi opisani kroz svakodnevne događaje – male individualne sudbine naizgled neobičnih i nesvakodnevnih ljudi, u sva tri romana međusobno na prvi pogled nespojivih, ali zapravo neraskidivih životnih priča.

Iako takvo pripovijedanje u epizodama i fokalizacija kroz više likova razbija pripovjednu strukturu, sačinjava fragmente koji ruše tradicionalne, linearne pripovjedne cjeline, takvim se postupcima ponekad stvara i opasnost od iritiranja nekoncentriranoga čitatelja. No, Predin to vješto i dosljedno izvodi, s lakoćom zadržava interes te navodi čitatelja na daljnju potragu za crvenom niti koja bi spojila fragmente iako u ovome romanu čitatelj doista mora strpljivo čekati i da poveže likove, i otkrije simboliku naslova romana te sazna što su zapravo mongolske pjege. Riječ je o narativu povezivanja, spajanju pripovjednih figura, razina, radnji i sudbina u jednu veliku cjelinu. Takva vrsta pripovijedanja tjera nas da propitkujemo, ostavlja brojna otvorena pitanja, otvorena mjesta u tekstu, tzv. mjesta neodređenosti kako ih naziva Ingarden. Tek kada pripovjedač dobaci posljednji kamenčić mozaika, otkriva i nevjerojatno veliko obiteljsko stablo čime se krug simbolički zatvara prstenom koji se kao lajtmotiv uz svoju zelenu boju te oči iste boje proteže od prvih do zadnjih stranica romana.

Roman Mongolske pjege djeluje kao palimpsest koji objedinjuje događaje od 16. stoljeća pa sve do danas. Ispresijecan je uvodnim izvještajima iz novina, zakona ili pak internetskih stranica koje nas upućuju na vrijeme o kojemu se u tomu fragmentu pripovijeda, čime se pak dodiruje realnost koja pridonosi uvjerljivosti. Zanimljivi su to uvodi u pojedina poglavlja koji nam daju naslutiti i činjenice o razdoblju, ali i običaje. Autor naravno nije mogao na sebi svojstven način ne odati počast i Arsenu Dediću, Majstor i Margarita jasna su mu inspiracija, a sve nam vrijeme u pozadini svira Predinov Praslovan. Politički je to upućen, ali istovremeno i neopterećen stilski podvig.

Ovo je djelo posvećeno ljudima kao kolektivu, ogoljeno od iluzija i usprkos možebitnom pretjerivanju  te činjenici da je nesumnjivo riječ o fikciji – potpuno je istinito. Preslika je svih naših životnih prilika i neprilika, prikaz zarobljenih sudbina – onih zarobljenih zbog okoline im, ali i onih zarobljenih u potrazi za vlastitim jastvom. U romanu su kroz povijest opisane vrlo slične sudbine likovima u posve različitim i vremenski vrlo udaljenim razdobljima. Time je prikazano na koji se način povijest ponavlja i na osobnoj razini svakoga pojedinca. Ljudske se sudbine ponavljaju bez obzira na tehnološki razvoj ili političku stvarnost u kojoj žive pojedini likovi romana. Ovo djelo svakako pobuđuje i poziva na promišljanje o bilokakvoj ideologiji i ekstremno orijentiranim pogledima na svijet, a – iako to možebitno zvučalo pomalo naivno – mnoge koji se u tomu pronađu nagna upravo na promišljanje o pitanjima tko su, odakle su, određuje li to njihovo postojanje i jastvo te, naposljetku, koliko smisla uopće ima brojanje krvnih zrnaca i opsjednutost istim.