'U tramvaju broj 11.'

Za života Vesna Parun tražila je, kad bude pokopana, da joj se u jednu ruku stavi fotografija prosjakinje Magdice, njene životne učiteljice koju je upoznala u Zagorju 1970-ih, a u drugu Adnana Al-Marzukija, studenta iz Sirije kojeg je upoznala u Zagrebu 1980. godine i koji je postao jedna od najvažnijih osoba u njenom životu. Tako je i bilo kada je 2010. godine, po vlastitoj želji, pokopana u grobnicu svoje majke u Grohotama na Šolti. Zahvaljujući odnosima s Vesnom Parun, i Magdica i Adnan Al-Marzuki pomalo su mitski likovi u imaginariju hrvatske književnosti i kulture. 

U povodu stote obljetnice rođenja Vesne Parun, po prvi put za neki medij iz Hrvatske, razgovaramo s Adnanom Al-Marzukijem. Dr. Al-Marzukija, koji se nakon studija medicine u Zagrebu vratio u Siriju, Vesna Parun posjetila je 1995. godine. Za dvomjesečnog boravka u Damasku napisala je neobjavljenu i kulturnoj javnosti do sad potpuno nepoznatu zbirku pjesama naslovljenu Jedan beskrajan dan u Damasku. Zbirka sadrži 27 pjesama u prozi, a rukopis je posvetila i poklonila Adnanu Al-Marzukiju u čijem je vlasništvu i danas. Razgovor je vodio Saša Šimpraga.

Siriju ste napustili zbog rata. Danas živite u Kairu. Možete li reći nešto o vašem odlasku iz Sirije i novom gradu u kojem ste se naselili? Kakav je Kairo?

Na početku svim čitateljima prenosim pozdrave i ljubav i unaprijed se ispričavam za neke pogreške u hrvatskom jeziku koji nisam govorio skoro 33 godine. Građanski rat je svakako najgori događaj u životima ljudi. I Hrvatska je prošla kroz takvu tragediju. U ratu nema izbora nego biti ubojica ili ubijen. Zato sam otišao krenuti iz početka i emigrirao sa svojim obitelji u Egipat, kao i mnogi drugi stanovnici naše ranjene zemlje.

Živjeti u blizini piramida i velike sfinge u Kairu znači da živite u dubinama povijesti. 

Kako to da ste došli studirati u Jugoslaviju, a onda k tome i u Zagreb? Kakve su bile jugoslavensko-sirijske veze u to vrijeme da se ta mogućnost otvorila?

Jugoslaviju sam odabrao jer mi je jedan rođak savjetovao da studiram u toj prijateljskoj zemlji. On je živio u Beogradu, gdje sam i ja prvo naučio srpskohrvatski jezik. Odabrao sam studij na zagrebačkom Medicinskom fakultetu jer sam znao da je Hrvatska znanstveno najnaprednija u bivšoj Jugoslaviji.

Odnosi Sirije s Jugoslavijom su tada bili dobri zbog jugoslavenske podrške arapskim pitanjima, a i predsjednik Tito je bio na dobrom glasu u našoj zemlji.

Gdje i kako ste se točno vi i Vesna Parun upoznali? Postoje dvije verzije, jedna je u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Preradovićevoj ulici, a druga na okretištu tramvaja u Dubravi. Gdje ste se vidjeli prvi put i kako je to izgledalo?

Moj prvi susret s Vesnom bio je na književnom događaju u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, i to 29. svibnja 1980. No, početak poznanstva dogodio se nakon knjižnice, u tramvaju broj 11 prema Dubravi. Vesna je te noći ušla u tramvaj, i nije mogla naći mjesto za sjedenje pa sam je pozvao da sjedne na moje mjesto. Kratko smo razgovarali o mojoj zemlji i otuđenosti. Rastali smo se na okretištu tramvaja u Dubravi. Ona je krenula prema Studentskom gradu, a ja sam nastavio hodati do svog stana blizu okretišta.

Sve se potvrdilo sutradan kada sam je sreo kod stare zagrebačke džamije na Trgu žrtava fašizma. Tad mi je rekla da postoji velika sličnost između mene i njenog brata, kojeg je izgubila u ratu, i da je osjetila kad me vidjela prvi put da joj se vratio nakon dužeg izbivanja. Vjerovala je da sam reinkarnacija njenog brata kojeg je jednom izgubila i ne želi ga opet izgubiti.

Kakav je bio život s Vesnom Parun?

Naš odnos mogu opisati kao bratsko-sestrinski. I ponovit ću ono što je Vesna rekla o našem zajedničkom životu u jednom od intervjua: "Ovo je draga uspomena na jedinog na svijetu prijatelja do kraja života, najboljeg, najpoštenijeg, najdražeg, najvjernijeg. Adnana kojem posvetih najljepši i zadnji ljubavni sonet Da nema tvojih očiju. Devet godina kod mene je živio, pisao pjesme, slikao, kuhao mi, liječio me u bolesti. Bio mi sve.”

Postoji li neko mjesto u Zagrebu koje je vama i Vesni bilo posebno?

Išli smo svaki tjedan u Loto i na sportske kladionice. Vesna je bila sretna kada bi postigla bolji rezultat od mene u predviđanjima za Loto i utakmice u jugoslavenskoj i talijanskoj ligi, ali nikada nismo osvojili prvu nagradu, Peticu ili Trinaesticu.

Što pamtite iz kulturnog života u Zagrebu?

Pamtim Zagrebački festival zabavne glazbe Zagrebfest, Animafest, program Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog i pop-rock bendove Srebrna Krila i Nove Fosile. Još uvijek se sjećam pjesme Plava ruža zaborava koju je napisao moj prijatelj i umjetnik Arsen Dedić, a otpjevala njegova supruga Gabi Novak.

Kako pamtite Zagreb općenito i osobito kvart Dubravu gdje ste stanovali?

Volio sam Zagreb u kojem sam proveo mladenačke godine. Bila je to moja druga domovina. Volio sam Gornji i Donji grad, pamtim rute zagrebačkih tramvaja koji prolaze Trgom Republike i pored Glavnog kolodvora. Naravno da se još uvijek sjećam svog Medicinskog fakulteta na Šalati. I Studentski centar u Savskoj u kojem sam proveo najbolje dane studija. Često sam bio i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u kojoj sam se pripremao za ispite.

Što se mojih dubravskih uspomena tiče, još uvijek mi nedostaje Taekwondo klub Dubrava i treninzi u školskoj dvorani Osnovne škole Vjenceslava Novaka. S trenerom, pokojnim Draženom Madžarovićem. Još uvijek sam u kontaktu s kolegicom iz kluba i europskom prvakinjom gospođom Ljiljanom Kuhtom.

Čega se sjećate iz sportskog života Zagreba?

Imao sam sreću da sam živio u Zagrebu za vrijeme zlatne generacije Dinama s trenerom Miroslavom Blaževićem, i igračima kao što su Vlak, Zajec, Kranjčar, Mlinarić i drugi, i zlatne generacije Cibone s trenerom Mirkom Novoselom i igračima kao što su Ćosić, Knego, braća Petrović… Redovito sam išao na stadion u Maksimiru i u Dom sportova. Pamtim i stolnotenisača Dragutina Šurbeka kao jednog od istaknutih sportaša tog doba.

Jeste li nastavili pisati poeziju nakon odlaska iz Jugoslavije? 

Da, još uvijek pišem poeziju, romane i kratke priče, čak sam dobitnik nekoliko književnih nagrada. 

Koja pjesma Vesne Parun vam je najdraža?

Da nema tvojih očiju, koju mi je i posvetila kao Adnanu Damaščaninu. 

Možete li se prisjetiti neke male životne epizode s Vesnom Parun? Nešto što samo vi znate?

Vesna je prešla na islam kada je posjetila Damask 1995. godine, a to je htjela objaviti kada je boravila kod moje obitelji u Damasku. Imam puno toga za ispričati o Vesni, a sada pišem posljednje stranice knjige o nama. Objavit ću je u Hrvatskoj ako nađem pravog izdavača.

Autor na pomoći pri realizaciji intervjua zahvaljuje Nikši Božiću, Magdaleni Došen, Liljani Kuhta Jeličić i Ivani Perić.

***

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.