'Trebamo biti svjesni granica da bismo ih prešli.'

Marija Skočibušić do sada je najmlađa dobitnica Nagrade Na vrh jezika, za poeziju autora do 35 godina starosti. Isti rukopis, naslova Kraćenje razlomaka bio je pohvaljen na Goranovom proljeću. Karlovačka maturantica, uskoro zagrebačka studentica, već je (pre)poznato ime koje se pojavilo na mnogim portalima i u književnim časopisima. U njezinom tematskom fokusu su tijelo, njegove promjene i složeni odnosi spram njega, te jezik na sve načine, jezik kao drugo tijelo, o čemu je s njom porazgovarala Sandra Pocrnić Mlakar.

Dlakavi crvi, nesrazmjeri, radijusi brojeva, krastavac… – pojmovi u zbirci poezije Kraćenje razlomaka odaju suvremenu neurozu, ali i ženski rukopis. Obraćate li se ženskoj publici? Kako muškarci doživljavaju vašu poeziju?

Pjesme u zbirci svakako proizlaze iz iskustva djevojčice koja postepeno odrasta u ženu, ali osim toga što je pisanje iskustvo, ono je isto tako vještina služenja jezikom, strukturiranja sadržaja i stvaranja odnosa među temama ili motivima. S obzirom na to, mislim da je moja poezija namijenjena za čitanje svima.

"Daj budi // normalna, (…) daj više budi // žensko…" stihovi u pjesmi Tjelovježba imperativi su usmjereni na doživljaj ženstvenosti. Odakle izvire potreba za osvještavanjem i objavljivanjem sputanosti? Gdje je u toj potrebi svijest o mogućnosti osvajanja slobode unutarnjim rastom?

Prvenstveno zbog tema o kojima sam pisala i načinu na koji sam ih htjela predstaviti. Naravno da postoje različiti pristupi temama, ali ne želim forsirati načine koje ne doživljavam iskrenima. Trebamo biti svjesni granica da bismo ih prešli, a i zanimljivije je pisati unutar postavljenih ograničenja. Pisanje jest sloboda, ali baš zbog toga što je ostvarena unutar onih pravila koje mi sami uspostavimo u procesu.

"Nisam dorasla / tvojem zbrajanju razlomaka // Ja sam samo em-brij mogućnosti" stih je u pjesmi s naslovom Drugi prvi dvije tisuće treće, koja se obraća muškarcu. Opisana je sveobuhvatnost ženstvenosti i utočište u nevinosti, ali ton je ipak anksiozan. Zašto su negativne emocije snažnija inspiracija od pozitivnih?

To je jedan od mogućih načina čitanja i shvaćanja pjesme, ali mi je svakako bilo bitno "ukočiti" je, oblikovati tako da ostavi dojam grča. Tijekom pisanja zbirke, jedan od ciljeva bio mi je istražiti i poigrati se s osjećajima straha, srama, tjeskobe. Oni često potiču na osamljivanje, propitkivanje i traženje komadića odgovora pa služe kao vrijedan poticaj na pisanje i fitilj za otvaranje, širenje prostora.

Zadnja pjesma Svi mamini rođendani upućuje na obiteljsku patologiju, a utjeha je na kraju: "Mi/Nismo/Naši/Roditelji". Koliko je vaša generacija ograničena tradicionalnim ulogama koje primjećujete kod svojih roditelja?

Teško mi je govoriti u ime cijele generacije, ali rekla bih da su djevojke sve svjesnije štetnih obrazaca koje usvajaju u obiteljskim domovima. Više se trude zauzimati za sebe i druge djevojke, što je stvarno sjajan pomak. Dečki se dosta razlikuju po tome pitanju s obzirom na to da i dalje većina nastoji njegovati ideju kako bi trebali izgledati, razmišljati i ponašati se. Čini mi se da se boje dopustiti si da omekšaju jer bi ih društvo onda moglo osuđivati.

Naslov vaše nagrađene zbirke je Kraćenje razlomaka. Nedavno je i Monika Herceg objavila Početne koordinate. Koji je razlog za matematičke pojmove u suvremenoj poeziji? Koji je vaš razlog za matematičke pojmove u poeziji? Jesu li argumenti jači kad su matematički potkrijepljeni?

Monika Herceg zasigurno je autorica čijem sam radu pridavala veliki dio pažnje pa je u tome smislu vjerojatno bitno utjecala na mene i način na koji pišem. Matematički pojmovi, u mojem slučaju, prisutni su zbog postizanja dojma ograničenosti, zgrčenosti, računanja i traženja nametnutog ideala, predstavljanja svijeta u kojem se uči prešućivati, gutati riječi, kažnjavati. Prvi su se pojavili razlomci, i to sasvim spontano. Jedan mi je poznanik u razgovoru rekao, kako bi naglasio našu razliku, da je on već znao kratiti razlomke kad sam ja tek krenula učiti brojeve. Rečenica mi je zapela u uhu pa sam odlučila istražiti to mjesto "kraćenja razlomaka", vidjeti što će se dogoditi.

U sedamnaestoj godini osvojili ste "Na vrh jezika" i pohvalu na natječaju za nagradu Goran za mlade pjesnike. Koliko takva rana priznanja obvezuju? Pišete li i dalje? Kako danas doživljavate pjesme iz nagrađene zbirke Kraćenje razlomaka?

Iskreno, nije mi bilo ni na kraj pameti da ću stvarno uspjeti zaslužiti tako velika priznanja, ali trud je bio presudan i itekako se isplatio. Želim ostati vjerna sebi, ne uspoređivati se s drugima i očekivati od sebe savršenstvo. Nakon nagrade nisam nešto puno pisala, većinom sam se bavila uređivanjem zbirke i mislim da sam u nju uložila koliko sam mogla. Ona je rezultat posvećenosti, upornosti i prkosa, ukoričeni dokaz da je granice moguće izbrisati.

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskim portalima Strane i Kritična masa te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnim tribinama (Učitavanje, Rani radovi), a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji. Za varijantu rukopisa Kraćenje razlomaka bila je među pohvaljenima na natječaju za nagradu Goran za mlade pjesnike (2020.). Rukopis Kraćenje razlomaka dobio je nagradu Na vrh jezika za godinu 2019. godinu.