Petšest pitanja za Matka Abramića

S pjesnikom, performerom i književnim urednikom Matkom Abramićem, povodom e-izdanja njegovog pjesničkog prvijenca ono je samo olujne boje na portalu Besplatne elektroničke knjige, razgovarao je Tihomir Dunđerović.

Ono je samo olujne boje zrela je i zaigrana zbirka, svježa u izrazu, s prepoznatljivim jezičnim senzibilitetom i poetikom mladog čovjeka koji još traga za odgovorima, ne prestaje propitkivati, osjećati i preispitivati svijet oko sebe i u sebi. Zbirka hrabro ulazi u dijalog s tradicijom i govori autentičnim, suvremenim glasom, nudeći čitatelju i mekoću i oštrinu, ironiju i nježnost te istinsku ljepotu poetske nesavršenosti.

Široj javnosti poznat si po svom poetskom performansu Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu koji izvodiš već godinama. Zanimljivo je da u tom performansu čitatelje, odnosno publiku, stavljaš u inicijalnu i partnersku, stvaralačku ulogu. Koliko je i kako takav stvaralački čin utjecao na tvoju poetiku u smislu montaže, ritma same pjesme pa, u konačnici, i samih pjesničkih zbirki?

On je podosta utjecao na mene kao osobu, na mene kao biće koje ima dušu, ali ne sjećam se da je išta od ljudi izvana utjecalo na pjesme koje su nastale u datom trenutku. Osjetio sam uvijek, i sad osjećam, i mislit ćete da sam lud, dah neke više sile koja me spašava od katastrofe neumješne stihotvorine, svaki put kad sam zapravo osjetio da je neki vjetar sa mnom nikad se nisam bojao da sam razočarao, ovo je skroz čudna iskrena opaska jer shvaćam da ovo zvuči kao „bullshit“ ili kao neki voodoo. Zapravo ja ne znam koje su sve sile tu prisutne, ali znam da one utječu na mene i da ih prihvaćam i da od srca volim svakog čovjeka koji mi priđe i kaže neku riječ, na primjer, „želja“ ili recimo „češnjak“. Osjetim taj češnjak i moja buzara ima svoje zakonitosti i zahvalan sam na toj začudnoj povezanosti svijeta i dajem ono što međusobno možemo zajedno dati, da stvorimo trenutak u kojemu se možemo nasmijati. Hvala svakom tko to razumije.

Kako tvoji gotovi tekstovi nakon poetskog čina komuniciraju s čitateljem, zahtijevaju li i oni aktivnu recepciju? Što smatraš najvećim izazovima u povezivanju poetskog i izvedbenog izraza?

Ne znam kako odgovoriti na to pitanje. Ali cijenim svako pitanje pa eto kažem, sam čin da jesmo postoji, mi komuniciramo i zato se možemo nasmijati svemu tome. Moram priznati da zbog javnog nastupanja više nisam isti, lišen sam teatralnosti objave i lišen sam želje za velikom pjesmom. Ne želim pisati velike pjesme, nemam pretenzija prema promjeni, znam samo da duboko u meni i ovo je rezultat, da pišem iz srca i da želim da se nasmijemo svijetu i da ga učinimo u našoj gluposti i svijesti na trenutak boljim mjestom. Pretenzija mi zvuči kao neki vikler, ili kao Boldrick koji prdne usred epizode Crne guje pa nas to zapravo spašava. Izazovno je da su poezija i izvedba kao gitara i pojačalo, oni supostoje i to je to. Poezija je početak i kraj svijeta, zašto to treba ponavljati, čovječe! Hvala od srca!

Vizualni, grafički i prostorni elementi naglašeni su u tvojoj poeziji. Ostvaruješ li sinergiju i s drugim medijima? Koliko je intertekstualnost prisutna u tvojoj poeziji? Koji tekstovi, autori ili žanrovi su ti najbitniji u tom procesu?

DA. DA. Bitno je sve. Bitna je suradnja, mi smo sveprisutni suradnici kozmosa poezije produžene muzikom, slikom, skladbom, performansom, sjećanjem i budućnošću. Da sad nekog posebno nabrojim to bi bilo teatralno i posebno. Mogu ja to. Klavir je pijan a ne ja, ali zašto smo mi tu? Jesmo li zaboravili da je sve povezano? Da zajedno skladamo simfonije ljubavi? Je li bitno da kažem Nick Cave? Vojo Šindolić? Tom Waits? Fakin Neil Young? Mogu ovako nabrojati 55 minimalno ljubavi, ljubavi nabrajati 55! Hvala! David Bowie?

U zbirci ono je samo olujne boje česti su elementi prirode poput sunca, mora i kiše. Funkcioniraju li ti prirodni motivi kao univerzalne poetske slike ili kao stvarni iskustveni referenti?

Sve to funkcionira, obje su premise istinite, volim te pjesme, ali one više ne vole mene, život je u međuvremenu postao krvav, direktan i autofikcijski. Htio sam pisati u tom nekom inspirativnom matoševskom tonu, na kraju sam se okrenuo nadrkanom stilu bukwe! A oboje, i sve ostalo, ludo volim, to su svete stvari, kaže moj stariji brat Vojo. No, spreman sam da me život i ljubav prema postojanju odvede do toga da ništa ne razumijem i da me treba po glavi lupiti tavom i reći: sve si zajebo, Stihomašino, život je u plesu!

Kako vidiš odnos lirskog subjekta prema jeziku? Je li tvoja poezija više iskustvena ili metajezična, odnosno nastoji li tematizirati vlastite izražajne mogućnosti?

Lirski subjekt prema jeziku je živo tkivo, on je stari Aboridžin koji uvijek zanovijeta i kaže, a gdje sam ja, zašto nema više mene. Tko je taj lirski subjekt iza kojeg se skriva pjesnik, zašto ga ne bi otkrili, on je lice koje urliče za pjesnika, ja sam taj, skrivam se iza imena i adrese, a imam moć da promijenim svijest i da porušim sve lončiće kojima ste vjerovali. Ali eto, ja sam nepostojeće lice, ja sam lirski unezvijereni lik koji ne postoji, ja sam lice koje se lakše podnosi kao fikcija. Moja poezija je i iskustvena i metajezična, ona grize ako grize, ako ne grize ona, jebiga, onda ide na živce. Nekad zaglibim u pokoji ritmičan stih 19. stoljeća, onda mi taj stih proglase najboljim, a ja se pitam zašto nitko zapravo ne pita ništa o krvi, suzi, smijehu i ritmu izvan vremena zadanih očekivanih obrazaca sreća i stihova naučenih u Slamnigovim nategnutim ciglama, crvenim ciglama? Imam i ja cigle ludila, i što ćemo s mojim ciglama i metaforama moje sulude poezije? Zanima li ikog metafora cigle? Slamnig? Abramić? Rima?

Nastojim li tematizirati vlastite izražajne mogućnosti? Sjetim se dijelova genijalne predstave Kauboji i pitam se što to dovraga znači? I kažem hvala, nema ne može, idemo dalje, izražavam se tematski i nastojim da volim, da volim od srca, i jebem ti sve, hvala vam, od srca vam hvala.

Kako percipiraš vlastitu poziciju u suvremenim pjesničkim strujanjima, lokalno i šire? Koje poetičke tendencije smatraš bliskima?

Vlastitu poeziju ne shvaćam teatralno, ali sanjam veliko. Iskreno, stilski, s obzirom da pišem i objavljujem raznorodnu i netematski ušablonjenu poeziju, ali što se tiče načina i splačina, osjećam taj Beat, beat of a heart. Tu smo se našli, mi neki ljudi čudni i nerazdvojni, tu sam urlikovski prisutan, i primjećujem da se uvijek vraćam Kerouacu, tako da postoji ta veza, ali postoji li ona stilski ili samo citatno?

I imamo li mi ikoga tko to poslaguje? Ne znam, ali sanjam veliko, i grandiozno sam i istovremeno skromno pretenciozno lud. I sad kad sebe ističem, jebeš ti pjesnika koji sebe ističe, neka se zna da je Nikola Šerventić veliki pjesnik i da ćemo zajedno raditi neke lude stvari. On me ne zna, ali znat ćemo se, ako Bog da. Amen.

Radiš kao književni urednik u izdavačkoj kući Sandorf. Koji su ti najvažniji kriteriji pri odabiru tekstova za uređivanje i objavu? Kako vidiš ulogu urednika u suvremenom književnom polju? Kako balansiraš autorsku i uredničku perspektivu kada radiš s tuđim tekstualnim materijalom? Transformira li urednički rad autora?

Zapravo sam Slobodni umjetnik, a i dalje radim za Sandorf kao urednik poezije i drugih vrsta. Kriteriji su instinktivni, a ovo što sad kažem je moj krimen, ali kao mladi urednik shvatio sam da često ne razumijem šire perspektive izdavaštva. Tako da u suradnju s Ivanom Sršenom polako shvaćam tu ravnotežu. No kad je meni nešto dobro i izvan svake pameti, mislim da me ne bi ništa moglo zaustaviti, a to često nije prodavana knjiga. Svjestan sam da imam čudan ukus, borim se za svoje na svoje lude poetske načine. Moram vam reći da će vas knjiga Ivana Zrinušića To se zove puls razasuti po svim osjećajima. No to je zapravo samo moje mišljenje, možda vas uopće ne raspe. Javite mi, jer vjerujem da bi moglo biti tako, toliko sam uvjeren u te neke svoje premise. Da. Hvala! Transformiram se svakoga dana, moj rad je nebitan, bitan je život, život pjesme, autora, knjige, život je sve. Ja sam samo promatrač u procesu života i sretan sam jer jesam. Hvala! I da, transformira.

Svoje stihove ispisuješ na pisaćoj mašini, znači li to da preferiraš papirnate knjiške oblike? Čitaš li knjige u elektroničkom obliku?

Da. Ispisujem ja stihove na mašini, ispisujem ih i elektronički, ispisujem ih i u mislima, ispisujem ih i na poleđini računa, to su samo načini za poeziju, svaki način je dobar način! Naravno da volim knjigu držati u rukama, ona je nešto sveto. No te ne znači da imati je u elektroničkom obliku nije čudo samo za sebe. Pa to je divno, kad može netko na drugom kraju svijeta odmah pročitati to što ti imaš za reći, pa to je fantastično. Iako preferiram fizičke knjige, često čitam u elektroničkom obliku i blagoslovljen sam da do mene dođu knjige elektroničkim putem koje inače ne bih imao mogućnosti vidjeti. I zato bitno je naglasiti, halo ljudi, kao ono kad se pravite kul u avionu, da zapravo mi letiimoooo, tako i ovo, vi možete čitati knjigu na drugom kraju svijeta, to je divno, pa ću da ne duljim citirati Bad Seedse i Cavea:

Push the sky away
And some people say it’s just rock and roll
Oh but it gets you right down to your soul
You’ve gotta just keep on pushing
Push the sky away

Pratiš li portal Besplatne elektroničke knjige? Što očekuješ od elektroničkog izdanja svog pjesničkog prvijenca ono je samo olujne boje na portalu Besplatne elektroničke knjige?

Da. Što se tiče objavljivanja, odustao sam bio od svega. Jedino što sam htio u zadnjih 20 godina je da objavim nešto na BEK-u i na stranici PCVC na dijelu Almoust Famous. Pipsi su to ugasili, vi ste tu. Zaiskrio sam zbog vas. Ovo je zapravo ostvarenje mojih snova. Ne očekujem ništa. Snovi nisu za zajebanciju pa da išta od njih očekuješ.

Sad moram vidjeti hoće li ovaj ovakav intervju postojati kod vas. Bit ću zahvalan iz dubine srca dok slušam Mercy Seat. Hvala, od srca!

Matko Stihomašina

Više detalja o novom muškom pjesničkom bloku pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.