Petšest pitanja za Saru Tvrdić

Razgovarali smo sa splitskom spisateljicom, urednicom i prevoditeljicom Sarom Tvrdić povodom e-izdanja njezine zbirke priča U potrazi za jugom na portalu Besplatne elektroničke knjige. Zbirka priča U potrazi za jugom Sare Tvrdić objavljena je kao prvonagrađena na natječaju Trećeg Trga u Beogradu 2020. godine. Pred nama je elektroničko i ujedno prvo hrvatsko izdanje zbirke koja pripovijeda o životnim putanjama četiriju prijateljica – Laure, Tene, Eme i Rite – od djetinjstva do odrasle dobi, u svijetu u kojem je žensko iskustvo obilježeno napetim odnosima, bolešću, gubicima, majčinstvom i nesigurnošću vlastitih izbora. U nizu međusobno poveznih, ali zasebno zaokruženih priča, njihove se sudbine prepliću, mimoilaze i zrcale, stvarajući osjećaj jedne zajedničke, slojevite biografije. Naslovni Jug funkcionira tako kao metafora trajne potrage za utočištem, toplinom i mjestom pripadanja, ali i kao put prema svjetlu nakon svih razočaravajućih iskustava, gubitaka, bolesti i smrti. Sa Sarom je razgovarao Tihomir Dunđerović.

U tvojim tekstovima često se susreću vrlo intimni i ranjivi trenuci. Kako postavljaš granicu između osobnog iskustva i onoga što pripada književnosti, a ne bi smjelo ostati zaključano u privatnom prostoru? Naime, u tvojim pričama često se pojavljuju teme bolesti, tijela, majčinstva, obiteljskih odnosa; imaš li osjećaj da se o tim iskustvima u suvremenoj književnosti još uvijek govori nedovoljno ili na pogrešan način?

Kažu da se stanice u ljudskom tijelu potpuno obnove svakih sedam godina. Nisam sigurna koliko je to točno, ali ovu knjigu napisala sam prije sedam godina, i osjećam da sam danas drugačija osoba. To mi je dalo novu perspektivu na sve ono proživljeno i fikcionalno u ovoj knjizi, koje se sad u mojim očima do te mjere isprepliću da je i ono što je jednom bilo osobno i privatno sad toliko udaljeno od mene da je na neki način postalo izmišljeno, obojeno prolaskom vremena, pretvoreno u priču, kao što su, uostalom, svi naši životi. Mislim da književnosti pripada sve što je kao književnost pisano, manje je važna tema, iako mislim da je nemoguće potpuno razgraničiti sebe kao osobu koja živi u svijetu i koju svijet dotiče, od sebe kao pisca, koji mora dozvoliti da ga svijet dotakne da bi imao o čemu pisati.

Pitaš me govori li se o nekim temama nedovoljno? Mislim da se o svim temama uvijek govori onoliko koliko ljudi za tim imaju potrebu u određenom trenutku u vremenu, a o ovim konkretnim temama se svakako govori više sad nego prije, i mislim da je to dobra stvar. Neke teme se moraju prvo krčkati koje desetljeće ili stoljeće prije nego što mogu izaći van.

Piše li se o njima pogrešno? Ovo bi podrazumijevalo da postoji jedan ispravan način pisanja o njima, a nisam uvjerena da postoji (ili da treba postojati) određen način pisanja o bilo čemu, pa tako ni o ovome. Ja, eto, pišem, odnosno pisala sam, o tim temama, jer su mi bile bliske i važne u trenutku nastajanja knjige, pa su bile bliske i važne mojim likovima. Svaka angažiranost, da tako kažemo, u mojim knjigama, je sretna slučajnost.

Zbirka U potrazi za jugom snažno je fokusirana na ženske likove i ženska iskustva; koliko su tvoje protagonistkinje povezane s tvojim vlastitim ženskim, majčinskim pa i generacijskim iskustvom. Pišeš li svjesno iz te neke generacijske pozicije?

Ne pišem svjesno iz generacijske pozicije, može se reći da ne pišem svjesno nikako, samo pišem, pa malo svjesnije uređujem ono što završi na papiru. Svi mi u svojim tekstovima, poeziji, pričama, romanima, kažemo više o sebi nego što bismo htjeli, i što nam je ugodno, pa tako i ja. Svaka moja protagonistica nosi dio mene, ali nijedna ne nosi mene cijelu ni moju životnu priču. To tako mora biti, jer priče uvijek pojednostavljuju stvarnost, čak i kad izgleda da je kompliciraju, jer ljudi nikad nisu samo jedan aspekt, samo jedna narativna linija. U pisanju ipak moramo odlučiti na što ćemo staviti naglasak, zbog čega neizbježno žrtvujemo dio slojevitosti ljudskih bića u svrhu jasnoće. Činjenica je da sam ja žena i majka i da pišem o ženama i majčinstvu (između ostalog), i da moja iskustva i perspektiva sigurno na neki način utječu na moje likove, ali to nikada nije preslika mog života. Svoje knjige vidim više kao kolaž svojih iskustva, znatiželje i mašte.

Kakvu ulogu u tvom životu i radu ima Jug – bilo kao geografska, emotivna ili simbolička odrednica? Doživljavaš li ga više kao konkretnu stvarnost ili kao metaforu potrage za nekim drugačijim prostorom?

Ja sam dijete s juga, s mora. Odrasla sam u Splitu, i svako jutro kad bih se probudila gledala bih more. Ono mi je uvijek bilo na putu: do trgovine, do škole, do fakulteta… Možda zbog toga, za mene su more i jug uvijek značili dom. Kad sam negdje sjevernije, osjećam se kao da sam se nasukala na asfalt, nedostaje mi sol u zraku. Za mene je Jug odrednica kojoj se geografija i emocije ne mogu odvojiti. Ali svi naši domovi s vremenom iz stvarnosti postaju metafore, bilo da ih tražimo u svijetu, pokušavamo rekreirati utočište koje smo jednom imali, pa izgubili, bilo da tražimo sve ono što kasnije shvaćamo da nismo dobili, a nismo ni bili svjesni da nam je potrebno.

Kako doživljavaš odnos centra i periferije u književnom polju? Misliš li da je važno odakle autor/ica dolazi i kako to utječe na vidljivost i recepciju književnog rada? Utječe li tvoja fizička izmještenost iz centra konkretno na tvoj književnoumjetnički rad?

Veće sredine daju više prilika u svemu pa tako i u književnosti. Veća je cirkulacija ljudi, više je radionica, izdavačkih kuća, pa tako i vidljivosti, samim zakonom brojeva. Internet pomaže u smanjenju tih razlika. Što se mene konkretno tiče, mislim da bi moje pisanje selidbom u tzv. centar više izgubilo nego dobilo.

Kako izgleda proces rada na jednoj priči od početne slike ili rečenice do konačne verzije; na čemu najviše brusiš tekst (struktura, ritam, dijalog, unutarnji monolog…)? Postoji li neki umjetnik ili umjetnica (ne nužno književnik/ica) koji su bitno utjecali na tvoj senzibilitet i način na koji promišljaš priču, lik, rečenicu?

Odgovor na ovo pitanje je jedva stao između korica jedne knjige, Priručnice koje sam napisala u koautorstvu s Ružicom Gašperov i Lucom Kozinom, upravo o tom iskustvu pretvaranja ideja u skicu i poliranja u konačnu verziju. Zbog toga mi je teško dati odgovor od nekoliko rečenica. Ukratko: ovisi o ideji i o tekstu.

Na moje razmišljanje o priči utjecali su nebrojeni pisci knjiga koje sam oduvijek gutala, kao i svi moji prijatelji – pisci s kojima sam imala priliku razgovarati o prvim (ili desetim) verzijama svojih tekstova (što je piscima ključno), a među bih izdvojila Ružicu Gašperov i Magdalenu Mrčelu.

Na čemu trenutno radiš i u kojem se smjeru vidiš u idućih nekoliko godina; ostaješ li prvenstveno u kratkoj priči ili se vraćaš poeziji? Privlače li te i drugi formati (roman, esej, hibridni oblici, interdisciplinarni projekti)? Koliko ti je važan urednički rad i prevoditeljski rad? Mijenja on tvoj pogled na vlastiti tekst ili nastojiš zadržati određenu distancu u odnosu na drugi tekst?

U životu mi se obično izmjenjuju razdoblja intenzivnog življenja i intenzivnog pisanja. Rekla bih da sam trenutno u prvom – nedavno sam postala mama po drugi put u dvije godine, prošle godine sam pokrenula i vlastiti posao, što su sve, naravno, sjajne stvari, ali otežavajući faktori za književnu produkciju. Sad skupljam iskustva i osluškujem priče koje ću u nekom mirnijem razdoblju prenositi na papir i polirati. U međuvremenu, urednički i prevoditeljski rad na tuđim tekstovima pomaže mi da zadržim kontakt s tim svijetom i načinom razmišljanja, a ne traži toliko veliki dio mene kao vlastito pisanje. U pravom pisanju nema kompromisa. Kad pišete ili uređujete knjigu, trebate je živjeti, disati, razmišljati o njoj ujutro i uvečer. Tu vrstu angažmana trenutno mi je lakše dati tuđim nego vlastitim tekstovima, jer je tu ipak puno manje mene nego kad pišem svoje tekstove. Ta distanca trenutno na mene djeluje jako blagotvorno i prava je granica između prestanka bavljenja književnosti i pokušajem davanja više sebe nego što u ovom trenutku mogu.

Čitaš li knjige u elektroničkom obliku ili si ljubiteljica papirnatih knjiških izdanja? Pratiš li portal Besplatne elektroničke knjige?

Čitam knjige u svim oblicima i zahvalna sam na portalu Besplatne elektroničke knjige koji olakšava dostupnost naslova širem čitateljstvu, mislim da je to sjajno.

Zbirka U potrazi za jugom objavljena je kao prvonagrađena na natječaju Trećeg Trga u Beogradu 2020. godine. Imaš li možda saznanja o recepciji u Hrvatskoj? Što očekuješ od elektroničkog i ujedno prvog hrvatskog izdanje zbirke U potrazi za jugom?

Nadam se da će knjiga pronaći one čitatelje koje treba, koji je trebaju. To mi je važnije od brojki.

Više detalja o novom ženskom proznom bloku potražite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.