S obzirom da je ovdašnja čitateljska publika slabo upoznata sa suvremenom albanskom književnošću, izuzev ponekog pisca starije generacije, možete li nam reći kako izgleda trenutačno biti književnikom u Albaniji.
Tanini: U Albaniji postoji scena mladih pisaca. Imamo svoj časopis koji se zove Poeteka, u kojem se posljednjih deset godina objavljuju pisci ne samo iz Albanije, već i Hrvatske, BiH, Srbije, zapravo čitavog Balkana. Postoji kontakt između mladih albanskih autora i autora s prostora bivše Jugoslavije. Ja sam, primjerice, ovoga ljeta sudjelovao na festivalu kratke priče u Kikindi gdje sam upoznao neke sjajne balkanske pisce, pa i iz Hrvatske, poput Roberta Perišića.
No mlađim autorima nije lako objaviti knjigu. Moja prva knjiga Tržnica Ničega napisana je prije pet godina. Nakon te proze, nakon kratkih priča, počeo sam pisati i poeziju. Na proljeće ću, nadam se, objaviti zbirku pjesama pod nazivom Bez točke (Pa pik). Zbirka je gotova, no pitanje objavljivanja je drugi par rukava.
Koliko se poezija objavljuje u Albaniji?
Veizaj: Izdavačke kuće općenito imaju veliki problem s poezijom, a da ne govorimo o situaciji kada su u pitanju mlađi i ne toliko etablirani pjesnici. Kada im pošaljete zbirku pjesama, često će vam vratiti neotvoren rukopis. Doduše, čini mi se da se takva situacija i ne razlikuje previše od onih u drugim zemaljama, posebice kada je riječ o poeziji.
To navodi na zaključak da se poezija vrlo slabo čita. S druge strane, izdavačke kuće više nisu jedini most između pjesnika i čitatelja. Postoji li publika koja čita poeziju, izvan same zajednice pjesnika, kritičara i ljudi s književne scene?
Tanini: Fenomen koji se može primijetiti danas, posebice među autorima mlađe generacije, jest želja da se bude piscem samo zato da bi se bilo upravo to - pisac. Biti piscem u tom smislu postaje nešto poput fasade. Mladim autorima je posebno važno naći svoj glas, svoje riječi. Nužno je ne biti samo intelektualac koji želi pisati knjige. Kada pišete poeziju, vi morate pisati pjesmu, osjećati kao da nemate izbora. Baš zbog tog lažnog produciranja je i problem publike sve veći. Zbog pisaca koji nisu pisci, i čitatelji prestaju biti čitatelji.
Veizaj: Ovdje je važan i fenomen virtualnoga. Naime, zbog odbijanja izdavača, pisci, posebno pjesnici, objavljuju mnogo na Internetu, na društvenim mrežama i blogovima. To je zapravo i logično, svakako s ekonomskog aspekta, jer je čitateljima sigurno lakše, brže i jeftinije doći do pjesme i pročitati je na Internetu nego kupiti knjigu. No i to je zapravo više-manje globalni fenomen. Postoje razni forumi, kao i Facebook grupe i slično, gdje mlađi albanski pisci objavljuju svoje tekstove. To je u biti zajednica pisaca koji su i čitatelji. Pisci također međusobno komentiraju svoje tekstove.
Na Kadareu uglavnom staje znanje ovdašnjih čitatelja o albanskoj književnosti. Koliko mlađi naraštaj uopće ima veze s generacijama pisaca koji su pisali prije svršetka blokovske podjele u Europi? Je li došlo do velikog reza u književnosti ili postoji nekakav kontinuitet?
Tanini: Priča je u tom smislu zapravo slična s obje strane. Ja osobno od hrvatskih pisaca znam samo Ivu Andrića. Primjerice, Kadare je meni zanimljiv, no samo s povijesnog aspekta. On nije pisac kojeg mogu osjećati kao sebi bliskog. No, to je posve individualno pitanje, kao i problem stila, ukusa i onoga što želite od književnosti. Ja želim biti razumljiv autor, što ne znači da želim pisati banalne i jednostavne pjesmice.
Veizaj: Starija književnost ima veze s nama, mlađim piscima, samo utoliko što smo svi odrasli uz tu književnost. Svakako je došlo do velike promjene u albanskoj književnosti s velikim društvenim promjenama, no rekla bih da je u pitanju organska promjena, a ne drastičan rez. Dakle, većina mladih pisaca ipak nosi u sebi tradiciju albanske književnosti, iako pišemo potpuno drukčije. To mora biti tako naprosto zbog činjenice da su problemi s kojima se mi danas suočavamo potpuno drukčiji od onoga s čime su se oni morali nositi.
Tanini: Mlađim autorima je izuzetno važno kako pišu njihovi kolege, što oni rade i kako pišu, bez obzira koliko se međusobno razlikovali. No jednako tako je nama jako važno što se zbiva i u Srbiji, Crnoj Gori, Hrvatskoj i susjednim zemljama. To nam je možda i važnije od starije albanske književnosti. Zato su manifestacije poput Revije malih književnosti izuzetno značajne, jer dolazi do književne razmjene kakve prije nije bilo.
Govoriti o nekim imenima koji su utjecali na čitav književni naraštaj možda nije uputno, no čini se da je talijanska književnost veoma važna albanskim piscima. Sabina, koji su pjesnici posebno utjecali na vas kao autoricu?
Veizaj: Pišem slobodnim stihom kao i većina mlađih pjesnika, i to nešto se uglavnom može nazvati misaonom poezijom. Strana književnost je izuzetno važna, no nije u pitanju fenomen 'utjecanja' jer, kada mnogo čitate, pa tako i inozemnu književnost, ona postaje vaša književnost, dijelom vašeg identiteta.
No činjenica je da je talijanska književnost, posebice poezija, izvršila velik utjecaj na mene kao pjesnikinju, i tu možemo govoriti o cijelom nizu autora. Alda Merini je pjesnikinja čiji mi je opus izuzetno važan. Značajna mi je i poezija nekih bliskoistočnih pjesnika, poput Adonisa, ili velikog Nizara Qabbanija, sjajnog pjesnika iz Damaska koji je živio i umro u Londonu, gdje je imao izdavačku kuću.
Eljane, vi živite i radite u Tirani. Iz pogleda izvana čini se da je Albanija jako centralizirana i to ne samo kada je riječ o književnosti. Je li to zaista slučaj?
Tanini: To je zaista dobro pitanje, odnosno važno pitanje, o kojem malo tko zaista razmišlja. Tirana je centar Abanije posljednjih stotinjak godina. Nekada je Albanija bila potpuno okrenuta moru, no sada se to promijenilo. Kada sam objavio Tržnicu ničega prije nekoliko godina, ljudi iz nekih albanskih gradova, recimo Elbasana i Korče, koji su južno od Tirane, odnosno iz Škodre, grada koji se nalazi na sjeveru, pisali su mi ne bi li došli do moje knjige, jer drukčije do nje nisu mogli doći.
Često knjige mlađih pisaca uopće ne šalju u knjižnice u drugim albanskim gradovima. Kada je riječ o prevođenju, u Albaniji se dosta prevodi zadnjih godina, no onaj rez koji ste spomenuli je i ovdje jako prisutan. Nedostaje nam jako puno toga iz perioda prije 1991. godine, i to ne samo kada je riječ o književnosti, već kulturi općenito: bilo da je u pitanju filozifija, ekonomija, povijest itd. To se ukazuje kao velik problem i u tom smislu se Albanija dosta razlikuje od Kosova, jer se u Albaniji nije puno toga dopuštalo i nije se moglo doći do mnogo stvari. No, situacija se ipak polako mijenja.
Razgovarao Neven Svilar.
