Kada su me kao dječaka odveli u crkvu, po prvi put sam vidio ikone. Osjetio sam strah. Hm, što želiš? Tko te zvao? Zašto me gledaš? Opsjednut, trebalo mi je dugo vremena da se oslobodim. Tragovi njihovih urokljivih pogleda ostali su dugo u meni. Kada sam u djedovu kuću odveo jednu od svojih djevojaka, sve sam ikone bio izvrnuo s naličja da ne bi vidjele što radimo u spavaćoj sobi. Za crno-bijele fotografije nisam mario, one nisu govorile; dočim sam za ikone bio uvjeren da me možda mogu potkazati.
Uvijek su mi se dopadali anđeli u mojoj crkvi u 'Kavajskoj ulici'. Za razliku od ikona kojih sam se plašio, ovi su anđeli bili moja sloboda. Njih sam volio. Ljubio sam ih onakve kakvi su bili, naslikani. Kasnije ću shvatiti zašto. Tajna je bila u tome da su bili slični jednom živom anđelu: mojoj baki! Ona je sličila svetome Naumu na ikoni koju mi je bila poklonila susjeda sa drugog kata, Vasilika, prije nego što nas je napustila preobrazivši se u cvijeće. Možda sam sličnost bio umislio zato što je i prezime susjede bilo Naumi.
Svaki put kada bi baka došla u goste, ormari u našoj kući mirisali su na barbarosu. Moj djed je pak mirisao na kombinaciju parfema. Prije mnogo godina djed se bio zaljubio u hašiš. Kultivirao ga je na terasi još od vremena kada je u Tirani svršio studij medicine. Kada je djed otišao na svoju najdužu šetnju, tegle na terasi su se osušile.
Moja nona ima okus jagoda i dinja. Tako se bar meni čini. Često sam razmišljao o tome da djedovi i bake odlaze kada se više ne posjećujemo. Jer, onamo, u nepoznato, odlazi se samo nedragovoljno. Ne vrijedi mnogo ni ako se trudimo da ih prizivamo izblijedjelom ljubavlju; kao, sjećamo ih se; ili, još uvijek mislimo na njih.
A ja sam doista mnogo puta spavao s bakom u onom njenom krevetu s kovrčastim oprugama, koji je ona bila donijela u kuću kao dio svog miraza! Te opruge, kao i baka, još uvijek su u odličnom stanju! Želio bih opet spavati s njom, razgovarati cijelu noć. Koja sreća! Živo se sjećam dana kada mi je baka postala prva ljubav. Imala je glatku kožu na petama, najljepšu koju sam ikada vidio. Vjerujem da je to razlog zašto su mi se kod žena uvijek dopadale pete. One koje bih zavolio, izabirao sam najprije zbog njihovih peta. Štoviše, mnoge bi se postidjele kada sam ih ljubio u petu, kada su mislile da su tvrđe nego što bi trebale biti!
S malenog prozora u mojoj kupaonici vidi se lijepo šesti kat zgrade preko puta. Tako sam mogao vidjeti da je Olimbia na sušenje objesila 14 korzeta u obliku kutljača ili lonaca. Možda su neki bili od njene nevjeste. Tada sam se, bez jasnog povoda, sjetio Ade. Vidio sam Adinu ribicu kada smo oboje bili u uzrastu od pet godina. Desilo se u dubini vrta, u istoj toj ulici 'Kavaja'. Želio sam se sakriti iza stabla i izdrkati svoju zvjerčicu, kada se ona pojavila iza jedne zahrđale bačve, gdje je bila čučnula da se popiški. Ada je prosiktala podrugljivo hihihihihhihi kada je vidjela mog pužića. Ja sam pak, vidjevši njenu kornjačicu, posramljeno zagrizao usnu i uzviknuo uuuuueeeee! Adu sam sreo posle mnogo godina kod Rodonskog rta. S grupom dragovoljaca čistio sam smeće na plaži; Ada je lješkarila i sunčala se na pijesku. Prepoznao sam je. Prvo što sam primijetio bilo je da joj je kornjača porasla. Mogla me sada lijepo primiti. Svisnuo sam. Prodrmao sam lagano svoj ponos preko gaća.
- Draga nona, gdje si krenula?
U mojem je pitanju bilo začuđenosti. Htio sam s njom popiti kavu.
- Idem u crkvu. Zatim kod Uranije, na limunadu, i vraćam se. Njena je kći rodila kćerku.
Točno je tako rekla: kći rodila kćerku. Jedna kornjačica više. Kao Adina. Još jedna koju možeš zavoljeti.
- Molim te, nona, hoćeš li mi reći nešto?
Stao sam kod zrcala u hodniku.
- Što je za tebe ljubav, Nona?
- Nema za nas ljubavi, sine moj! Mi se rađamo i umiremo u strahu. Ali, ovo što ću ti reći, neka ti služi kao naušnica. Evo ti, stavi je ovdje. Ljubav je… Ženi koju zavoliš nemoj nikada govoriti iste riječi koje si ranije rekao nekoj drugoj ženi.
Gdje sam mogao udjenuti taj njen savjet. U glavu? Ili je možda sigurniji džep? Spopao me je smijeh. Odjekivao je, pratio me po hodniku. Nisam prepoznavao svoju baku. Ona nikada nije govorila na taj način! Poljubio sam je u obraz. Ona je potom izašla. I ja sam izašao nakon nje. Hodao sam brojeći neprekidno cijelih 4897 koraka. Na ulazu u Hemingway bar dvije moje bivše ljubavi su se faćkale! Što, zar i one?! Pozdravljamo se, mada one nisu jako ushićene što me vide. Mene i nije briga! A i da je, čemu!
Vidim doktora planinara i nudim mu njegovu omiljenu cigaretu:
- Jedna doza za smirenje, je li to OK?
On se nasmije i daje mi znak da ćemo razgovarati kasnije. Nalazim se ispod oblaka duhanskoga dima u kojemu sijevaju samo iskre očnih zjenica. Hemingwayov portret je naslikan tako da može vidjeti sve goste u kavani, ali i da djevojke mogu uzdahnuti: "Uuuuueeeee, kakav pogled!”.
Sjedam u svoj kut ne bih li se malo sredio. U ovim okolnostima uvijek sretneš spodobe koje ne oklijevaju da ti pokvare ugođaj. Par koji se žestoko ljubi počeo je da balavi. Doktor mi šalje Pećko pivo. Zavaljene, po uzrastu zrele, dvije butine što se preda mnom dodiruju i stiskaju najsretnija su stvar koju mogu vidjeti. Vrućina je. I žar od cigareta me opako grije. Ne dopada mi se ženski lik koji vidim sučelice. Ima izgled djevojčurka, a valjda je koka od svojih četrdeset i pet godina. A nije lijepo od nje i to što me podsjeća na ljubav kojoj je uskoro rođendan. Razmišljam o tome jesam li je volio toliko da uopće zasluži sjećanje? Mnogi datumi imaju svoj poseban miris, a onda svi postanu isti. Kako god okreneš, isti su. Teško izlazim na kraj sa ovom svojom pameću, koja zapravo i nije moja.
Kraj je kišnog ljeta. Kome pisati? Jako bih volio nekome pisati. Ali, nemam namjeru ikome poslati ovaj sms. Doktor me poziva sa šanka. Uspio je pribaviti tri Cuba Libre. Nisam mu odgovorio. Niti spominjao lijepe razgovore sa bakom. Uopće nisam.
On mi poručuje:
- Elano, poželio sam voljeti. Poželio sam i da budem voljen. Umoran sam. Ne znam da li sam ikada volio. Poželio sam da zaplačem od ljubavi. Ne znam da li me itko uopće voli? A i s tobom je, čini mi se, isto.
- Da, doktore. Ni ja ne znam. Znam samo da sam ljubav izgubio … I, doktore, ljubavi i nema više. Samo puste želje.
Naš razgovor briše nova poruka. Doktor ima 45 godina, izgleda kao da ima 54; ja imam 26, a izgledam lošije od 62-godišnjaka. Doktor pogleda prema mojem kutu:
- Koliko će još vremena Elano biti sam?
- E pa, doktore, nema ljubavi. Nestalo je struje. Godina je 2014.!
Upravo kada sam bio završio rečenicu, cijeli je kvart ostao bez električne struje. Svaki put kad razgovaram o ovoj temi, nestane struje ili se nešto razbije. Nikada ne prođe mirno. Uvijek bude nekakva buka. Nešto pukne. Tako i treba.
***
Eljan Tanini (preveo Shkelzen Maliqi)
foto:
Glen Bowman 
