'Misli su najbolje kada su potentne i sažete u trenutku, kao bombe.'

Bliži nam se festival Prvi prozak na vrh jezika koji će i ove godine u tri intenzivna večernja druženja promovirati autorice i autore mlađe generacije s nedavno prikupljenim vrijednim književnim nagradama u biografiji.

Autorica koja je svoje prozne snage dosad ovjerila na nekoliko kratkopričaških natječaja je Alena Begić, a na festivalu će predstaviti svoju debitantsku zbirku priča Dan za ispravljanje. Ujedno je ovogodišnja dobitnica prve nagrade na natječaju za kratku priču 'Lapis Histriae', i to s pričom 'Neočekivana smrt' u kojoj je pripovjedačica je uvjerena da ona zna što je istina, malo je živcira i činjenica da to okolina automatski ne prepoznaje, pogotovo njezin muž koji šuti i sjedi pred televizijom dvadeset godina, čovjek-biljka.

Baš kao spomenutu priču, i autoričinu zbirku nastanjuju neobični likovi u tragikomičnim scenarijima koji se iscrpljuju u refleksijama i moralnim dilemama. S našom sugovornicom otvorili smo više tema u retcima koji slijede, od teme smrti i njezine spisateljske potentnosti, preko autoričinih uzora do humora koji spretno meandrira pričama. 

Možeš li nam reći nešto više o neobičnom naslovu zbirke Dan za ispravljanje, koji je ujedno i naziv jedne od priča u zbirci? Na koga se on odnosi, postoji li uopće i možemo li mu se nadati?

Čini mi se da naslov Dan za ispravljanje izražava opći patos, mentalne konfiguracije a i nastrojenost likova do vlastitih života u ovoj zbirci: prati ih konstantan osjećaj da nešto baš nije onako kako bi moralo biti, što u njima ne budi impuls za djelovanje, već oni naprotiv pokušavaju ustaviti tok događanja neprestanom i beskonačnom refleksijom koja ih ne vodi u akciju, već im pomaže razumjeti ili razoriti postojeći narativ, dok se istovremeno zapliću u nove narative, uspostavljajući same sebe kao reflektivne subjekte odvojene od radnje i nekog konkretnog dešavanja. Ti likovi pokušavaju zamrznuti često ambivalentan i kontradiktoran život bez jasnog rješenja u neki trenutak, nadajući se da će se nekako u tom beskonačnom trenutku refleksije dočepati neke istine ili rješenja, te se tako opremljeni ponovo spustiti život koji će biti njima prilagođeniji.

Drugim riječima, oni pokušavaju iz života, koji je monstruozan u svojoj otvorenosti, izdvojiti neki „dan“ gdje bi se mentalno ili fizički „ispravili“ te bi se tako ispravljeni ponovo suočavali sa ambivalentnošću tražeći rigidan odgovor. No kako slute da tog rigidnog odgovora nema, taj „dan“ za ispravljanje pretvorit će se u cijeli život ispravljanja, gdje će se oni stalno baviti svojih psihičkim ili fizičkim nedostacima, zatvoreni u kuće, odnose, mentalne ustanove ili psihoterapijske ordinacije, dok će odluke prepustiti drugima, a možda čak i dijelovima tijela kojima je dosta tog poluživota u nesposobnom organizmu, pa se lijepo raspuste i pobjegnu u neznanu slobodu.

U tvojim pričama pojavljuju se bizarni i iščašeni likovi koji se neobično ponašaju, intenzivno razmišljaju o smrti, pa i o svijetu koji ih okružuje. Što ti je spisateljski potentno u takvim temama?

Ti likovi su, dakle, ljudi koji boluju od neprestane refleksije. No njihova refleksija nije samo pitanje bolesti, već i nekog zdravlja, jer im baš ona omogućava da se suoče sa životima kao narativima. Pitanje smrti spisateljski mi je potentno kao pitanje života ili bilo kakvo drugo pitanje – drugim riječima, potentno mi je jer je pitanje.

Ne zanimaju me njihovi eksistencijalni aspekti (ponašamo se kao da već znamo šta je i jedno i drugo, pa nam jedino preostane da nađemo odgovor kako bi čovjek trebao živjeti ili kako bi trebao umrijeti). Zanimaju me dogme i narativi vezani uz život i smrt, zanimaju me uslovi i koordinate koji su doveli da se u određenom historijskom trenutku pojavi određena koncepcija smrti, a u drugima druga. Zanima me kako ljudi koordinate svog života prilagođavaju tim narativima. A najviše me zanima kako je došlo do toga da su ljudi internalizirali smrt: kad su počeli smatrati da je ona neka unutrašnja nužnost, a ne vanjska akcidencija? Samo zato što čovjek umire, ne znači da je smrt „prirodna“ – sva ostala živa bića smrt doživljavaju kao neku vanjsku nesreću. No jasno je da su likovi u ovoj zbirci na svaki način internalizirali smrt: od fatalizma, mazohizma, nesposobnosti i neodlučnosti, rigidnosti, osjećaja dužnosti koji ih pritiska, krivnje i agresije, čak i „neurološkog“ determinizma, koji genima i vezama u mozgu objašnjava sve ekscese, od depresije do nasilja i koji postaje naša nova transcendencija.

Možda se ne boje smrti jer su ionako u stanju konstantnog umiranja, žive kao lešinari, „iskopnici“ koji se više ne sjećaju budućnosti, a ako već nešto grade u sadašnjosti, to čine sa šupljim kostima prošlosti. Ni smrt ih ne može odriješiti, pošto nikad nisu ni živjeli: smrt je samo nastavak onog istog poluživota. Problem, dakle, nije u životu niti smrti, koji su nedužni, već sa poluživotom, sa kojim se moramo suočiti i sagledati uslove zbog kojih smo postali lešinari.

U kojem su vremenskom roku nastajale priče? Koliko ih dugo „puštaš“ da sazrijevaju, koliko često im se vraćaš?

Sve priče u knjizi su nastale u roku dvije godine. Ne znam koliko im se vraćam: stvar je u tome što svaka priča za mene predstavlja neko misaono polje koje otvaram. Pošto često mijenjam svoje misaone koordinate, tako mi ni nešto što je bilo prije napisano nije toliko blisko, a ako bih priču već nadgrađivala, nadgradila bih je tako da bi postala nešto drugo nego što je bila na početku. Mada ta misaona polja nikad nisu zatvorena, ipak se kreću drugačijim putanjama, a nove putanje zahtijevaju drugačiji jezik, „konceptualne“ likove, drugačiju estetiku i ugođaj u kojima imaju neko svoje legitimno postojanje. Ne znam da li bih priče „završila“ kada bih im se konstantno vraćala. Smisao nije u tome ni da ih završim, već su za mene „završene“ u onom trenutku kada shvatim da se to misaono polje ne može dalje raširiti, već da je dobilo svoj potpuni izraz u koordinatama napisane priče. Ukratko, ako pišem, gledam da se energetski i vremenski sažmem, ne volim čekati, rastezati, opsesivno se vraćati napisanom. Estetski ne znam koliko je to korisno, a za misli znam da su najbolje kada su potentne i sažete u trenutku, kao bombe.

Priče pokreću različita filozofska i moralna pitanja, rekla bih da se njima, uz osebujne likove, čak i daje prednost nad radnjom. Naslanja li se književnost na tvoje akademske interese? Koliko je književnost (ne)svjesno uvezana sa studijem filozofije i komparativne književnosti?

Istina je da pitanjima dajem prednost nad radnjom, tako funkcionišu i likovi koje stvaram. No mislim da je to zbog toga što radnja nije nešto nevino i neposredno, već pokrenuto različitim uvjerenjima. Zanimaju me uvjerenja koja stoje iza određenih radnji, a često ni ta uvjerenja nisu nešto što se samo po sebi podrazumijeva. U pokušaju da otkrijem uslove koji omogućavaju nekom uvjerenju da postoji, otkrivam da mi zadovoljavajući odgovor ne mogu ponuditi psihološke teorije koje bi se zadovoljile isključivo malom, privatnom historijom nekog lika. Mnoge ideje koje smo internalizirali i na njima izgradili naša najintimnija uvjerenja često nisu ništa drugo nego određena, možda čak i neispitana metafizička dogma: ideja o linearnosti vremena koja porađa osjećaj fatalizma, ideja o stabilnom subjektu i slobodnoj volji koja rađa osjećaj odgovornosti i krivnje; ekonomski i trgovački način mišljenja koji svijet i međuljudske odnose vidi kroz prizmu korisnosti, rada i duga; ideja o „istini“ koja ima samo dva načina postojanja: ili već postoji nepromjenjiva, pa je moramo otkriti ili nije ništa drugo doli „narativ“, pa je apsurdna; ideja o napretku i životnom smislu, na kojem moramo stalno raditi i otkrivati ga...

Mislim da literatura mora biti laboratorij; mora na neki način pokušati „dijagnosticirati“ određeni problem. Ponašamo se da su problemi dani, da ih već poznajemo. U tom smislu nastaje mnogo slabe, kvazi-angažovane, „kritične“ literature koja kritiku shvaća kao ponuđivanje rješenja za nešto što smatra apriorno slabim. No biti kritičan ne znači nuditi odgovore, već postavljati pitanja o uslovima koji porađaju određeni problem.

Literaturu ne shvaćam odvojeno od filozofije, i filozofija mora naći način kako da živi izvan znanstvenih članaka koje niko ne čita ili self-help literature koja filozofiranje smatra filozofijom. Mišljenje je djelovanje, literaturu ne možemo odvojiti od misaonog polja u kojem je nastala.

Vladimir Arsenić u kritici zbirke piše kako se u pričama „obilato koristi iskustvima koje su [pre nje] koristili Kafka i/ili ruski avangardni umetnici, među njima najviše Danil Harms“, a usporedba s Harmsom stoji i u objašnjenju nagrade za osvojeno drugo mjesto za kratku priču 19. Festivala europske kratke priče. Kako ti se to čini? Jesu li u pitanju neki svjesni uzori?

Ne bih rekla da su mi to neki svjesni uzori, nisam nikad pokušala da pišem kao Kafka ili Harms. No uzor mi svakako jesu svi autori koji na neki način preispituju ne samo ono što je očito, već ono što je postalo tako podrazumljivo, da to već shvatamo kao neko organsko, prirodno stanje stvari. Za takvo nešto je nužno potrebna distanca: neki autori upotrebljavaju humor, neki osjećaj groznog, neki kombiniraju različite metode da bi postigli efekat preispitivanja. Autori koje volim čitati zbog navedenog su, između ostalog, Lydia Davis, Villy Sorensen, Shirley Jackson i drugi.

U ovoj zbirci primjećujem i humor koji se potom razlijeva i u ironičan, zatim crni humor, pa i u grotesku. Koja je uloga humora u tvom pisanju?

Uloga humora je da otjera dogmu. Da otjera rigidnost u mišljenju, a zatim i mogućem potencijalnom djelovanju. Svoje likove ne shvaćam ozbiljno, oni sami sebe ne shvataju ozbiljno zbog momenta samoironije. To ne znači da relativiziram životno iskustvo i tako ih bacam u neku ironiju apsurda. Kao što je rekao Kierkegaard, tamo gdje se pojavi život, tamo je kontradikcija, a gdje je kontradikcija, tamo je i zapravo neki osjećaj komičnog. Pokušati se riješiti kontradikcije u imenu jednog samog pristupa znači pokušati se riješiti života, a sebe kao preplašenog subjekta staviti nad taj isti život kojem možemo suditi. Kada tu čovječju tragičnost u literaturi potenciramo i dovedemo do ekscesa, ona postane komična. Više nego da se dobije distanca do određene situacije, humor služi i tome da otkrije neke implicitne načine mišljenja koji su doveli do osjećaja fatalističnog. Takva ironija nije gorka ironija apsurda, već nekog olakšanja.

U tvom životopisu stoji kako si rođena u Njemačkoj, gimnaziju si završila u Bosni i Hercegovini, a trenutno živiš i studiraš u Sloveniji. Kako višejezičnost utječe na tvoje pisanje?

Rekla bih da se osjećam kao da ne pripadam nigdje, da hodam po rubu. Jezik nije vezan na određen okoliš, ljude, kulturu, naciju. Postao je jednostavno oruđe za stvaranje literature. Različiti načini mišljenja se sami izliju u različite jezike. Osjećam se slobodno, kao da sam nigdje i posvuda.

I za kraj, koja je po tebi važnost događaja poput Prvog prozaka na vrh jezika, pogotovo u kontekstu mlađe generacije spisateljica i pisaca?

Ne mogu govoriti uopće, no ipak smatram da je važan prvenstveno zbog toga što podupire mlađe, nove a možda čak i neetablirane autore da dođu do svog prostora; što predstavlja plodan okoliš unutar kog je moguće širenje nečeg novog u mišljenju i literaturi. Mislim da nam treba sve što je spremno aktivno se suočiti sa aktualnošću i širiti različite ideje koje nastaju kao produkt kroz to suočavanje s vremenom u kome živimo.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.