'Književna kritika ima budućnost ako bez zazora otvori krila društvene angažovanosti.'

Ususret njenom predavanju naslova “Čežnja za rodnim selom u planinama i druge zavere protiv sećanja i kritike“ na simpoziju Kritika - od nostalgije do spekulacije, Svetlani Slapšak, antropologinji, istraživačici i spisateljici, postavili smo nekoliko pitanja o nostalgiji, spekulaciji i kritici.

Kako kao antropologinja gledate na nostalgiju? Iz sažetka vašeg predavanja za simpozij Kritika – od nostalgije do spekulacije, čini se, prilično negativno, no može li ona ipak biti subverzivna?

Naravno da nostalgija može biti subverzivna, posebno ako je reč o kolonijalizmu, gde čežnja za istočnikom može biti smrtno suprotstavljena – nostalgija kolonizovanog i kolonizatora za istim vremenom i prostorom, recimo. Može se govoriti o ”intersekcionalnim” nostalgijama. U svim tim slučajevima ključni tertium comparationis mora biti sećanje, posebno ako je istoriografski poduprto. Nostalgija manjine, potlačene grupe, takođe može biti subverzivna. Šta da kažemo, međutim, za nostalgiju žena (najveće od svih grupa) za jugoslovenskim statusom žene? Izvesno jače od subverzije…

Budući da se profesionalno bavite mitovima – kako s današnjeg stajališta gledate na Jugoslaviju? Čini mi se da, kako vrijeme odmiče, ona sve više poprima mitska obilježja i definitivno je često uporište nostalgije. Ima li ičeg mitskog u njoj? I zašto nam je toliko privlačno okretati se prošlosti?

Jugoslavija još nije mit, tek delom je legenda. Dok su još živi oni koji su u njoj živeli, ona je naracija povezana sa sećanjem, i to u kulturama koje su bile jake u mnemotehnici (usmena poezija, bajke, govorne formule). Na mitsko još moramo čekati – a šta ako se neke nove jugoslovenske realnosti – tačnije realia – u međuvremenu pojave? Prošlost je jedino što pouzdano imamo, zato je predmet neprestanog falsifikovanja, a stereotipi o prošlosti tako izdržljivi. Škole u svetu danas izvesno ne prate ono što se dešava u arheologiji, i zato se deca uče potpuno pogrešnim i prevaziđenim idejama o neolitu. Ništa bolje nije ni sa drugim segmentima istorije. Još uvek se predaje ”nacionalna” istorija, koja se po pravilu rasteže preko granica države. Nikako da se u javnosti i u sistemima školovanja utvrdi to da se prošlost stalno menja, zavisno od našeg znanja i razumevanja…

Mislite li da je nostalgija u postjugoslavenskoj književnosti i umjetnosti nužno i izraz nostalgije za Jugoslavijom kao političkom tvorevinom? 

Ne vidim mnogo nostalgije kao lažnog osećanja u dobroj književnosti, koja me jedino zanima, a tržište i nije posebno naklonjeno nostalgičnoj književnosti. Zaključak je surov, ali ubedljiv: nostalgičari nisu neka izrazita čitalačka publika, drugim rečima – ne čitaju! Dakle, retko prisutna nostalgija i strah pred političkim jugoslovenstvom, to  je uglavnom – ništa. Nostalgija ne može maskirati političko opredeljenje i političku misao, a književnost danas može, ako hoće, da moćno politizira bez trunke nostalgije.

U najavi vašeg predavanja stoji da živimo u post-kritičkom razdoblju u kojemu su kritička praksa i mišljenje nepoželjni. Kako vidite ulogu književne i umjetničke kritike u kontekstu polja umjetnosti, ali i općenito unutar društva? I kako vidite njenu budućnost?

Vidim pre svega da nema medija za književnu kritiku, da ona pokaže svoje mnoge podžanrove. Knjiga kritike? Kad ste videli zadnju? Književna kritika ima budućnost ako bez zazora otvori krila društvene angažovanosti.

Kako komentirate subverzivne potencijale spekulacije? China Miéville, recimo, komentira: „[M]oć djelovanja [književnosti] u najdoslovnijem i najegzaktnijem mogućem smislu, ima previše nepoznanica i u konačnici nije nikada razloživa.” Vjerujete li vi u moć književnosti i umjetnosti da promijene svijet? Ili, skromnije, da donesu bar nekakve promjene?

Danas više nema vremena, nema prilike, nema društvene potpore i finansiranja, nema medija i ukratko nema okolnosti da se književna kritika razvija, umetnost i kultura takođe. Zato one moraju izboriti svoje okolnosti, a da bi ih dobile, moraju izboriti mir i drugačije društvo. Moraju, dakle, uništiti kapitalizam, pa ako i to i ostalo preživimo, možemo se odati lenjivosti umetničkog stvaranja.

Vrlo ste prisutni u online prostoru i na društvenim mrežama (primijetila sam i da ste vrlo ažurni u odgovaranju na emailove). Sam internet se u ovih nekoliko desetljeća postojanja jako promijenio i ako su njegovi emancipatorski potencijali (bili) neupitni, očigledne su i broje njegove mane. Zanima me kako kao antropologinja gledate na internet i društvene mreže? 

Jedan kolega iz Hrvatske me je na američkom univerzitetu 1994 poučio kako se može razgovarati preko kompjutera. Bila sam potpuno fascinirana. Danas je Internet fantastična, nikada tako dostupna beskonačnost znanja, svako bi mogao od svoje kuće nekoliko puta doktorirati…a koristi se da šaljemo i primamo besmislice. Manji deo tih besmislica ima dobra terapijska dejstva. Veći deo služi gluposti. Najopasniji deo usmerava na uništenje. Ipak mi se čini da bi blokiranjem koristoljublja i nadzora bez kontrole mogli da očuvamo Internet kao svima dostupan, besplatan, narodni instrument obaveštavanja, povezivanja i učenja. Takvih je pokušaja bilo, ima smisla ponavljati ih.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.