Uoči početka Festivala svjetske književnosti razgovarali smo sa Seidom Serdarevićem, urednikom Frakture i pokretačem festivala.
***
Festival svjetske književnosti koji je upravo počeo u Zagrebu okupit će na jednom mjestu velika svjetska i domaća književna imena, među kojima su i svjetske književne zvijezde poput Pétera Nádasa ili Claudija Magrisa. Kako se rodila ideja za pokretanje ovako velikog događaja u situaciji koja, blago rečeno, nije posebno vedra što se hrvatske kulture tiče?
Odlučili smo se na ovaj veliki projekt, kojeg smatramo izuzetno važnim, usprkos krizi. Iako kriza vlada u Hrvatskoj i to u u svakom smislu pa i na području kulture, jer kao što znamo, ne samo da se knjige slabo kupuju već se kod nas i premalo čita, smatramo da se tome moramo oduprijeti pozitivnom energijom, novim i svježim pristupom. U tom smislu nastojimo ići što jače i što energičnije prema publici, ne želimo čekati da publika dođe nama, već se mi želimo približiti njoj. Usprkos podacima o tome kako se knjige ne čitaju dovoljno, što je neosporno, ljudi ipak čitaju. Publika čita, želi čuti autore, želi živu riječ, živu književnost. Ljudi se žele družiti s autorima.
Upravo smo u kontaktu s publikom primijetili da se ljudi žele na jednom mjestu i u periodu od nekoliko dana koncentrirano posvetiti književnosti.
Također, primijetili smo da u Hrvatskoj postoji ogroman broj festivala. Teško je nabrojati sve filmske festivale kod nas, a velik je broj i kazališnih festivala. Književnih festivala, međutim, gotovo da i nema. Postoji, doduše, nekoliko izuzetaka, poput Festivala europske kratke priče. Također, tu je i Sa(n)jam knjige u Puli, koji je nešto između festivala i književnog sajma. Zato smo se odlučili pokrenuti književni festival, i to u smislu u kojem se festivali organiziraju na Zapadu, s jakim imenima europske odnosno svjetske književnosti, kao i s jakim domaćim autorima. Sve to činimo u želji da zagrebačku publiku na početku jeseni uvedemo u odličnu književnu sezonu koja nam predstoji. Festival je također plod organizacijskih iskustava koje imamo.
Spomenuli ste činjenicu kako sve manje ljudi čita knjige. Posljednja velika istraživanja čitateljskih navika hrvatskih građana ukazala su na zabrinjavajuće trendove, a što je najgore svako sljedeće istraživanje pokazuje sve goru situaciju što se tiče čitanja knjiga u Hrvatskoj. Mislite li da ovakve velike manifestacije i dolasci velikih svjetskih književnika mogu značajnije pridonijeti popularizaciji knjige odnosno čitanja?
Kad organizirate pojedinačni događaj, ne možete dobiti tu koncentraciju pozornosti kao što je dobivate ovakvom manifestacijom. U tom smislu film nam mnogo toga pokazuje. Naime, kad je riječ o umjetničkom filmu, kina su najčešće poluprazna, no kad imamo festival, bilo da je riječ o dokumentarnom filmu ili o umjetničkom filmu, postoji pojačana pažnja medija, a interes publike je mnogo veći. Iz toga je jasno da ljudi to žele, no da često nemaju pravu informaciju o tome što se događa. Zato mislim da će Festival svjetske književnosti pojačati pažnju medija i publike. Ne bi se bavili ovim poslom, izdavanjem kvalitetnih knjiga, a ni organizacijom festivala, da ne mislimo da ipak postoji ona kritična masa, da postoje ljudi koji vjeruju u knjigu jednako kao što vjerujemo i mi, ljudi koji žele čitati vrhunsku literaturu i koji ne žele da se sve svodi na zabavu. Jer književnost jest zabava, no ona je i mnogo više od toga, od književnosti sve počinje. Ja sam ipak optimist, i mislim da će ljudi u budućnosti više čitati i više cijeniti knjigu i samim tim i više kupovati knjigu.
Festivl svjetske književnosti, čini se, ima ambicije postati više od samog književnog festivala, s obzirom da je tu i veoma snažan glazbeni program, kao i dio posvećen vizualnoj umjetnosti (slikari su radili portrete književnika koji sudjeluju na Festivalu). Ukazuje li to da bi se FSK u narednim izdanjima mogao profilirati kao 'kulturni' festival, ili se tim popratnim programima na Festival nastoji privući publika koja nije strogo rečeno 'književna' i na taj način dati nova dimenzija kakvu drugi književni festivali kod nas nemaju?
Čini nam se da su sve umjetnosti postale dosta apartne, svaka umjetnost je koncentrirana na samu sebe. Ne postoji dovoljna interakcija u tom smislu, a smatramo da ona mora postojati. Klasični likovni izričaj, dakle slikarstvo, jest nešto što je uvijek bilo povezano s književnošću. Pisci i likovni umjetnici oduvijek su radili u međusobnoj interakciji i pod međusobnim utjecajem, stvarali zajedno nove svjetove. Oduvijek su se družili, sjedili zajedno po kavanama i jedni drugima davali ideje. To je nešto što u zadnjih dvadesetak godina ne postoji, barem ne u Zagrebu, a vjerojatno i u cijeloj Hrvatskoj, neka umjetnička kavana, mjesto okupljanja pisaca i umjetnika, gdje bi se razmjenjivale ideje. To nam se činilo dosta važnim i to je jedan od osnovnih razloga zašto smo ovako koncipirali festival. Slikari su s oduševljenjem prihvatili ovaj izazov i uhvatili se ukoštac s ovim izazovom, ozbiljno su se bacili na čitanje knjiga autora festivala i to ih je inspiriralo na neka nova viđenja.
Izdavačka kuća Fraktura jedan je od malobrojnih izdavača u regiji koji imaju posve profiliranu izdavačku strategiju, sa sretnim pomirenjem tzv. visoke kulture i kvalitetnih naslova za širu publiku, što pokazuje da ipak nije sve potpuno crno u izdavaštvu. Vidite li u tom smislu ikakve promjene u kontekstu ulaska Hrvatske u EU, i kakva je, po vama, budućnost izdavaštvo u Hrvatskoj?
Moram priznati da ja osobno ne vidim neku veliku opasnost od propasti izdavaštva, kao što neki fatalistički predviđaju. Izdavaštvo se otvara novim medijima, odnosno elektronskim knjigama, no i klasična knjiga će uvijek postojati. Postoji velika potreba za pisanjem, čitanjem i prevođenjem, to je nešto što je neraskidivo od čovjeka. Od prvih ljudi postoji ogromna potreba za pisanjem i to se neće promijeniti. Hrvatskoj se neće otvoriti neki senzacionalni novi fondovi ulaskom u EU, jer oni su nam već otvoreni.
Ono što smatram pozitivnim kad je riječ o ulasku Hrvatske u EU je pokretanje ekonomije, što dakako ima ogroman utjecaj i na izdavaštvo i kulturnu produkciju. Jasno je da nam neće sam ulazak pomoći u tom smislu i da si isključivo sami moramo pomoći, no bez sumnje se ulaskom otvaraju neki novi vidici i neke nove mogućnosti i to bi trebalo ipak biti veoma pozitivan poticaj. Što se samog izdavaštva tiče, a ono je vrlo širok pojam, od školskih udžbenika i najkomercijalnijih izdanja, coffe-table knjiga, do vrhunske književnosti, iskreno se nadam da će se pokazati da je u toj silnoj masi jezika i kultura u toj zajednici hrvatski jezik ono što je ključno za našu kulturu. Jezik je to mjesto razlike, no mi ga moramo čuvati i očuvati i zato je jako bitno da imamo snažno izdavaštvo, jer samo na taj način naša kultura može postati i ostati vidljiva.
Razgovarao Neven Svilar
