'Htio sam pokazati odnos između stvarnog, materijalnog i unutarnjeg svijeta.'

Rijetke su poeme danas, pa još kada dobiju uglednu nagradu kakva je Goran za mlade autore, u književnoj zajednici zvon na upozorenje da se stvara nešto vanserijsko. Takva je knjiga Patrika Gregurca naslova Špaga, kovitlac ili petlja ili prokrčivanje ideja i slika, refleksije i njezine dijalektike, poema koja podnosi mnoge atribute, i religijskog, recimo.

Poema Špaga počinje centriranim stihovima, poslije će ih se naći u dinamičnom grafizmu poeme i u lijevom i u desnom bloku, ne oskudijeva se ni kurzivima ni boldovima. Zašto je samo početak centriran?

Uvodni dio Špage je drugačiji od ostatka poeme po poziciji teksta, a donekle i stilski. Ne sjećam se je li to bio prvi ulaz u tekst, ali sigurno su to stihovi koji su napisani među prvima. Vizualno mi je imalo smisla da bude centrirano, iako bez pokrića jer tada još nisam znao da pišem Špagu. Ali kada sam shvatio da pišem Špagu, činjenica da je taj tekst centriran je informirala moju odluku da likove odvojim na razumljiv i njima prigodan način, dakle, neke u lijevi, neke u desni blok, neke u kurziv, što je na kraju rezultiralo vizualnim dojmom konopa. Osim toga, postoje drugi dramaturški i estetski razlozi za takvu vizualnu organizaciju poeme. Na primjer, boldani dio koji spominjete – tu se radi o zbirci unutar zbirke, po uzoru na klasičnije uređene zbirke poezije. U tom dijelu poeme postoje odvojene pjesme, čiji je prvi stih boldan. Narativno, u tom dijelu poeme dolazi do motiviranog kratkog prekida glavne radnje, tako da mi se to činilo kao sjajna prilika za takvu dramaturšku intervenciju u poemu.

Odakle ideja poeme, te danas rijetke forme dugog daha, narativne, dramskog potencijala? Ima li to veze s vašim obrazovanjem na Akademiji dramske umjetnosti? Vidite li mogućnosti prevođenja Špage u druge forme (dramatizacije, recitale…)?

Špaga, na papiru, svakako ima dramskog potencijala. Ali nisam do kraja siguran je li to pravi smjer za nastavak života te zbirke. Iz moje perspektive poezija je najbolja kada se čita jedan na jedan, kada je osoba pred knjigom i čita je svojim unutarnjim glasom. Dramsko i bilo kakvo drugo izvođenje podrazumijevalo bi izgovaranje određenih dijelova Špage, a puno riječi koje se izgovore gube svoj smisao. Tu dolazi moje iskustvo studiranja na odsjeku Dramaturgije – vrlo sam svjestan razlike između pročitane riječi i izgovorene riječi. Također sam svjestan da sam vjerojatno u krivu, i tko zna što budućnost donosi.

Što se tiče poeme, nisam previše razmišljao o tome – dogodilo se donekle organski, a kada sam usred pisanja shvatio da se radi o takvom rukopisu, svidjelo mi se i svjesno sam nastavio pisati jednu veliku pjesmu. Pisanje poema sigurno proizlazi i iz mojih čitalačkih preferenci, koje sam opsežno naveo u drugim intervjuima.

Špaga možda ne bi još trebala biti dramatizirana, ali da povežem s vašim idućim pitanjem – rado bih napravio strip temeljen na Špagi.

U intervjuima ste naveli i strip kao važan formativan medij, što je danas, čini mi se, rijetkost. Što vam strip nudi za razliku od ostalih umjetnosti, koje oči otvara?

Nije toliko stvar u stripu kao mediju nego o pojedinačnim umjetnicima koji su se odlučili baviti stripom na načine koji me inspiriraju. Konkretno, Grant Morrison se bavi stripošću stripa, odnosno na različitim razinama dramaturški obrađuje konstruktivne elemente onoga što zovemo stripom; Sandman Neila Gaimana može biti shvaćen kao poema u 10 knjiga; od Jodorowskog i Moebiusa sam uzeo dozvolu za rastezanje zbilje.

Vaša Špaga je, osim izdašne igre riječi Š + paga, prije petlja nego koordinatni sustav s jasnom i tradicionalnom orijentacijom po kojemu je gore dobro, a dolje loše. Jeste li pišući poemu mislili i na taoizam? Naime, špaga bi mogla biti i Tao.

Dobro je uvijek i loše, a loše je uvijek i dobro. Iako mnogi pretendiraju na to, ne vjerujem da postoji takav sustav koji bi tradicionalno-utopijski mogao napraviti stopostotnu razliku između te dvije stvari. Stvari nam se pojavljuju samo u svom frontalnom obliku koji uvijek pretpostavlja i onaj stražnji dio koji se ne vidi, koji ne znamo. Ako sam išta htio, u ovoj sam poemi htio pokazati odnos između frontalnosti, odnosno stvarnog materijalnog svijeta, i stražnjeg, unutarnjeg svijeta. Naravno, ta dva svijeta su uvijek u ispreplitanju, sukobu i suživotu, nikad odvojeni. S time na umu, iako smatram da je Tao nekonceptualni koncept koji ima mnoge interpretacije, Špaga bi zaista mogla biti taj bezimeni i bezoblični, ako vjerujemo da je ljubav put koji dovodi do prosvjetljenja.

Š i paga, pa i provalija su akteri i dijalektički glasovi poeme, uz Patrika Gregurca? Ali zašto neki nisu zaslužili velika slova u imenu?

Postoje očiti razlozi za Š-a i pagu, oni su se odvojili od imena, Š je zbog toga velik i moćan, a paga s malim slovom nema izbora nego ga slušati. Naravno, njihov odnos se zakomplicira. Osim toga, Š i paga imaju i jaku astrološku karakterizaciju, što je također rezultat velikom i malom slovu. Provalija je pisan malim slovom jer je to lik iz naše unutarnje predstave kojeg svi dobro znamo, onaj koji misli da je najveći, a zapravo je blesav.

Patrik Gregurec rođen je 1992. godine u Sisku. Studira magistarski studij Dramskog i filmskog pisma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše poeziju i druge književne, dramske i izvedbene tekstove, scenarije. Bavi se praktičnom dramaturgijom. Rukopis Špekec pohvaljen mu je na Goranovom proljeću 2020. godine. Za rukopis Špaga dodijeljena mu je nagrada Goran za mlade pjesnike 2022. godine.