Biti radikalno nježan

Tri dosad objavljene zbirke – Metakmorfoze (Algoritam, 2014.),  Pratišina  (Kontrast, 2017.)  i Sang (hdp, 2019.), u nekoliko navrata označio si kao svojevrsni projekt, luk koji bi zahvatio, pripadnim mu registrima i u zacrtanim dimenzijama , definirao um, duh i tijelo. Već linija naslova, primjerice, sugerira liminalnost u širem smislu, introspektivnost, ali i karnalnost. Osim toga, snažno upućuje na osnove i izmjene jezika i svijeta. Uvažavajući, dakle, i preslagujući jezik(e), naslovi postaju kodovi. O kakvom je projektu zapravo riječ i imaš li osjećaj da je on Sangom dovršen?

Vjerujem da ono nastalo iz i nastalo u jeziku nikada nije dovršeno, nešto uvijek ostaje neizrečeno. Nešto je uvijek tek u susretu s nama, što će sugerirati liminalnost, introspektivnost i karnalnost, a potom postaje dio perspektive i ranije stečenog jezika, a to je potencijalno dekodiranje stečenog, što ove zbirke svakako jesu – poziv na dekonstrukciju i nježnost, remećenje krugova. To je ideja, tišina iza zbirki, pokušaj da se ispišu tri kružnice, um, duh i tijelo, jezikom dovoljno otvorenim da poziva na označavanje, a istovremeno dovoljno zatvorenim, dovoljno označenim da izaziva zbunjenost i pitanja. Gledano iz te perspektive, stvar je dovršena, ali ne onako kao što kruh ili život mogu biti dovršeni. Primjerice, Pratišina kaže da smo slobodni kada ne govorimo o slobodi, pa se odgovor na pitanje koje potiče Sang nalazi u prošlosti, otpjevano. U tome je šala.

Navedene kružnice su ovotrenutna nastojanja da se približimo sebi i drugima, radikalno nježni i neuplašeni srušiti svijet i jezik koji su uspostavljeni. 

Posljednja zbirka Sang, ne sasvim u skladu s naslovom, kroz prizmu ljubavnog asketizma daje kritiku tinjajućeg, tobože prevladanog šovinizma ("Htio sam reći država je peć država je / utroba zvijeri, češnjak oko vrata dementnog oca / uvijek spremnog postati ložač u rukama nacije"). Ako subjekt, među ostalim, omeđuju arena i vrt/staklenik, tonalitet zbirke podjednako određuju rezolutnost i pustinjačka melankolija. Nije, dakako, slučajno ni što u tekst uvodi citat Rusta Cohlea iz američke kriminalističke serije True Detective, uokviren ugođajem južnjačke gotike, natopljen egzistencijalnom jezom...

Čim se spomene Rust Cohle, sjetim se stiha iz pjesme Bena Howarda Oats in the water. ''There's (…) a joke in the way that we rust / and breathe again''. Negdje u toj šali leži zebnja, potreba za katarzom, trenutkom u kojem sve shvaćamo  i bivamo oslobođeni, ali ni sami ne znamo od čega. Meni se čini da ovo ali uvijek razdvaja i opravdava ono što treba ostati jedno ili neopravdano. Teško mi je zamisliti da ljubav nije asketizam, a asketizam kritičan prema društvu. On upravo to i jest. Ne mogu si ne postaviti pitanja poput: što znači ljubav prema domovini ako negira dom onome tko ga traži, što znači ljubav prema ikome ako se pretvara u ljutnju u trenu kada nije uzvraćena, što znači voljeti i poticati život ako znamo da će takav život donijeti smrt onima koji dolaze za nama… Čovjek ima tu suludu potrebu sve razdvojiti, prisiliti drugoga da bira jasno definiranu stranu u povijesti svijeta i ponaša se tako, bori se za dominaciju i ispravnost. A sve je to ista stvar, isti san koji uporno pokušavamo proglasiti javom, koja podrazumijeva nečije ne-buđenje. Na koncu, u znanosti i religiji okosnica je ideja da sve je nastalo iz jednoga. Jednina je jednina, ne može biti podijeljena, samo umnožena.

Za razliku od Cohleovog agnosticizma, subjekt Sanga ipak osvještava boga, umnoživši, "razblaživši" ga religijskim obrascima. Zbirka, primjerice, podjednako naznačuje kršćanski (hermit, katedrale) i budistički imaginarij (Mara), a na jednom mjestu – proizvevši samo naslov, Bog – kontekstualizaciju prepušta čitatelju. O kakvim je tu odnosima, kakvoj vrsti samonikle duhovnosti riječ, i zašto molitva pretpostavlja izlazak iz pjesme (Život)?

Prepuštanje kontekstualizacije čitatelju je poziv na shvaćanje da, bez obzira pripadali mi najvećoj religiji svijeta ili nekom sasvim osobnom iskustvu toga, mi smo oni koji boga ostvaruju, a on svakako nije nešto što se može prisvojiti i vladati kontekstom svijeta. Bog koji živi izvan tišine nije stvaran.

Tako nekako shvaćam i molitvu, kao tišinu koja nema potrebu biti ispunjena, zato je ona izlazak iz pjesme, odnosno jezika. Sumnjam da je itko spreman zaista moliti se danas, a malo tko spreman je vjerovati bogu.

Sang je u tom smislu i poziv na čitanje Pratišine iznova, pokušaj da se osvijesti zebnja i prekine kruženje sna.

Osim spomenutog lika scenarista Nica Pizzolatta, koji autore, tekstove i glazbu, koje forme i ugođaje odražava Sang? Uočavaš li razliku u naznačenim mrežama u odnosu na druge zbirke?

Naravno, razlika je velika i očita, rekao bih. U Sang je utisnuto mnogo i na jednoj od razina. Sang je razgovor s drugim autorima i autoricama, od književnosti do muzike, filma, samo atmosfere nekog djela, rečenice nekog lika, trenutka u medijima,… Svi oni utjecali su na veličinu mreže koju bacam u more jezika. Radije ne bih nabrajao, na nekim je mjestima očito o kome se radi, na nekima nije i to je u redu. 

Na formalno-stilskom planu, posljednju zbirku poezije obilježavaju izvjesne "kopče" – taktički postavljena interpunkcija, prilozi i veznici, veliko odnosno malo početno slovo u prvom stihu, načelno provedena narativna linija, naznake epistolarnog. U odnosu na prethodne zbirke, čini se da Sang manje zanima slovna kombinatorika i zvučni efekt, a više efekt tematsko-idejne odnosno narativne provodnice. Koji okviri (ili barem koje tendencije u tom pogledu) "opremaju" Sang?

Jest, nakon promatranja onoga što se događa kada zarežem značenje, kada dekonstruiram (ponekad i samo igrom), nastao je trenutak za uspostavu novih značenja, novih narativa. Trenutak da se iz naslova prve zbirke izbaci K. Taktika je, međutim, jednaka kao u sve tri zbirke – pokušati prići stvarnosti što je bliže moguće. A danas je ona takva, sva isprekidana, razgranata, paralelna, puna kao nar pored kojeg umiremo od gladi. Sang je i tvit i povijest čovječanstva jer nema razlike u tome dvome što se tiče ostvarenog shvaćanja i znanja.

Motivi obrađivanja, agrikulture znakoviti su na tlu teksta; motika tako prekoračuje njegove granice, kultivira  ga (zamahivanje motikom, rječnik motike). U sličnom kontekstu, referirajući se na, lijepo formulirano, "iskustvo saopćavanja" i, općenito, stvaralaštvo, Jelena Nidžović spominje prilaženje bijelim zidovima bojicama (Početak koride). Napokon, u zadnjoj pjesmi zbirke jezik se materijalizira, a njegova upotreba prevodi u proces termičke obrade, privodi kraju ("Prije ili kasnije netko će morati naučiti kovati, / odrezati jezik, skuhati ga"). Kako, u okviru autoreferencijalnosti, "čitati" navedene stihove – kao završetak jednog "bloka" i prijelaz u novi rukopis ili?

On se može i ne mora tako shvatiti. Zamah motike ili šaranje bojicama po bijelom zidu je saopćavanje prisustva u svijetu, potrebe za sudjelovanjem i rastom. To je priroda svega, ako na trenutak izostavimo velik dio ljudskog djelovanja koje je potpuna suprotnost. Ne bih doduše rekao da je riječ o zatvaranju, već utiskivanju kisika u zemlju, neko nastojanje da se vratim šaranju zidova, poziv da sami sebi saopćimo da smo i dalje tu, sposobni biti radikalno nježni.

Novi rukopis je uvijek negdje u potiljku, vjerujem, svih nas. Zato i dovršimo prethodni jer postajemo svjesni da nam je ta jedna riječ izmakla; tada je vrijeme za odmor, rezanje i kuhanje pa ponovno kretanje u lov.

Kako će točno izgledati idući rukopis, ne znam. Na dosta se polja lomim oko toga, i uhvaćen u nekim novim okolnostima, trenutno ne znam kakav će format poprimiti, koliko će vremena uzeti, koliko će se i što odraziti na sve skupa... No, svakako se događa neki tektonski pomak, a pisci nakon njih rijetko zakažu poput političara.

***

O zbirci Sang pisao je Tomislav Augustinčić. Kritiku pročitajte na linku.