Uoči 2. Festivala svjetske književnosti koji počinje 4. rujna, pričali smo s programskim direktorom Seidom Serdarevićem. ***
Uskoro počinje drugo izdanje Festivala svjetske književnosti u organizaciji vaše izdavačke kuće Frakture. Možete li reći nešto više o ovogodišnjim gostima festivala, koji je već prošle godine krenuo sa sjajnom postavom? Festival organiziramo drugi put i bilo je jasno da ćemo uvesti neke promjene s obzirom na prošlogodišnja iskustva. No, i ove godine dovodimo odlične i zanimljive goste iz svijeta, te značajne autore iz Hrvatske i iz regije.
Teško je izdvajati imena kada imamo toliki broj jako zanimljivih autora, no moramo ipak naglasiti neke pisce koji spadaju u red velikih svjetskih zvijezda. Recimo, Festival otvara Francesca Melandri, iznimno zanimljiva talijanska autorica koja se bavi temom bliske prošlosti odnosno fenomenom terorizma kraja 70-ih i početka 80-ih te odnosom talijanskih vlasti prema zatvorenicima, s posebnim naglaskom na emotivan odnos zatvorenika s njihovim bližnjima.
Kao i prošle godine, i ove godine na Festival dolazi jedna zaista velika i popularna svjetska književna zvijezda u liku poznatog španjolskog romanopisca Javiera Cercasa?
Javier Cercas zaista jest najpoznatije ime među širim čitateljstvom. Cercas, koji je možda i ponajbolji suvremeni španjolski autor, gostovat će drugog dana Festivala.
No tu je i čitav niz jednako velikih i značajnih pisaca, poput jednog od najzanimljivijih francuskih pisaca: to je pjesnik, romanopisac i esejist
Mathias Énard. Svaki njegov novi roman je potpuno drukčiji od prethodnog, a bavi se zaista najrazličitijim temama, od gradnje Leonardovog mosta u Istambulu, pa sve do Domovinskog rata u nagrađivanom romanu
Zona. Rekao bih da je to jedan od najboljih romana uopće koji tematiziraju Domovinski rat.
Uz njih, na Festivalu gostuju i pisci poput
Lawrencea Norfolka,
Maríe Dueñas, zatim
Patricka deWitta koji je osvojio cijeli niz prestižnih svjetskih književnih nagrada te bio finalist nagrade Man Booker.
Izdvojio bih i njemačku spisateljicu
Annu Katharinu Fröhlich te svakako finskog autora koji piše na švedskom,
Kjella Westoa, iznimno važnog autora koji piše na sasvim specifičan i drukčiji način. U tom popularnom valu skandinavske književnosti gdje su krimići daleko najpopularniji, on piše romane koji nisu trileri no koji su daleko napetiji od kriminalističkih romana tog vala. On piše o posljedicama građanskog rata u Finskoj, i općenito ga se smatra najvažnijim literarnim kroničarom finske povijesti 20. stoljeća.
No Festival i ove godine predstavlja neke od najznačajnijih književnika iz regije?
Da, tu su velika imena književnosti iz regije poput Aleša Debeljaka, Semezdina Mehmedinovića, Bore Ćosića, općenito čitav niz sjajnih autora koji uključuje i Branka Kukića, Igora Štiksa, Muharema Bazdulja i brojne druge autore. Bit će tu i niz panela koji će tematizirati pitanja poput politike i književnosti, kao i teme poput građanskog rata, pronalaska nove domovine i slično.
Iako Festival nema službenu temu ili moto, ipak se čini da je upravo pitanje slobode, odnosno rata te odnosa politike i umjetnosti, tema koja je svakako glavna preokupacija većine spomenutih pisaca, od Cercasa do Francesce Melandri i Samia Michaela, kao i spomenutih jugoslavenskih autora…
Činjenica jest da Festival nema nikakav moto ili temu, ali zaista je istina da je tema koja se proteže kroz djela većine spomenutih pisaca rat, bilo da je riječ o građanskim ratovima ili borbi za slobodu koja se proteže kroz cijelo prošlo stoljeće.
U tom kontekstu zaista vrijedi posebno istaknuti dolazak iznimnog izraelskog autora Samia Michaela. On je rođen u Iraku 1921. godine i izvrsno poznaje arapsku kulturu te je jedan od najvećih zagovaratelja mira odnosno pomirenja Izraelaca i Palestinaca. Riječ je o jako značajnom autoru koji je sudjelovao u brojnim mirovnim inicijativama te koji i u ovim poznim godinama još uvijek slovi kao izvanredan autor i lijevi intelektualac.
Uz program posvećen 25. godišnjici smrti Danila Kiša, uveli ste i dva nova programa zasnovana na komunikaciji pisca i čitatelja?
Program 'Pisac i njegov čitatelj' nudi razgovor pisca i njegovog najpomnijeg čitatelja, bilo da je riječ o uredniku, prevoditelju ili nekom drugom, gdje se razgovara o procesu nastanka knjige i problemima s kojima se suočava pisac, odnosno njegov prevoditelj ili urednik knjige.
Program koji je predviđen za posljednja tri dana Festivala pripremili smo u suradnji sa zagrebačkim gimnazijama, a to je 'Književna matineja za srednjoškolce'. Na tim matinejama gostovat će Renato Baretić, Slavenka Drakulić i Igor Štiks te gimnazijalci iz I., V., i X. gimnazije.
Đaci iz tih gimnazija pripremaju prezentacije knjiga o kojima će zatim razgovarati s njihovim autorima. Ideja je da potom te knjige postanu izborna lektira u prvom polugodištu ove školske godine. Dakle, nastojimo se približiti mlađim čitateljima jer primjećujemo da djeca žele čitati i da ih zanima kvalitetna suvremena hrvatska i svjetska književnost, a ne samo 'trash' književnost.
No čini se da, usprkos čestim naricanjima i lamentacijama o zastarjelom školskom programu i groznom lektirnom programu koji nema nikakve veze sa suvremenim životom, djeca zadnjih dvadesetak godina čitaju potpuno iste knjige, kao da suvremena književnost ne postoji. Mogu li ovakvi programi imati ikakav utjecaj na ovaj status quo?
Taj se problem vuče barem zadnjih 30 godina jer su ti programi za mlade ljude potpuno zamrznuti u vremenu i jedva da se mijenjaju. Po programu lektire ako djeca dođu do Camusa, to je sjajno. No moja je majka čitala Camusa kao suvremenu književnost, ja sam ga čitao kao suvremenu književnost, a nažalost ga i danas djeca čitaju kao ono što je književnost danas, iako je od njegove smrti prošlo više od pola stoljeća.
No taj problem je zapravo mnogo širi od pitanja školskog programa. On ima dalekosežan utjecaj na naše društvo i kulturu. Kako je moguće da se ništa ne mijenja?
Jasno je da je to ključni problem u Hrvatskoj. Smatram da je to jedan od osnovnih razloga zašto se toliko malo čita kod nas, zašto nove generacije ne čitaju. Mi smo zadnjih tridesetak godina zarobljeni zastarjelim pristupom književnosti koja se proučava na dijakronijski način, gdje djeca kreću od proučavanja Gilgameša i Biblije. To je potpuno pogrešan pristup, jer su djeca otvorena za čitanje, i mladi ljudi žele čitati, no ono što se dotiče njihovih života, sada i odmah.
To ne znači da djeca ne bi razumjela ozbiljnu književnost, no vrlo je važno da korespondira s njihovom stvarnošću. I tako treba pristupiti lektiri: osnovno je razviti čitalačke navike, želju za čitanjem i ljubav prema knjizi, nakon čega se mogu proučavati klasici kao što su Dante, Tolstoj, Dostojevski ili Biblija, bez otpora prema čitanju i prema knjigama kojeg možemo primijetiti kod učenika danas. Lektira mora biti živa kao što je živa i književnost, ona mora biti bliska životu.
Mi želimo pridonijeti promjenama u tom smislu, dovesti domaće i svjetske autore djeci te im približiti suvremenu književnost, jer se ti pisci bave onim temama koje su na ovaj ili onaj način bliske djeci i mogu ih razumjeti.
Koliko konkretno Festival može pridonijeti pozitivnim promjenama u tom kontekstu?
Smatram da možemo pridonijeti stjecanju navike čitanja. Samo u ovom trodnevnom programu sudjelovat će dvanaest zagrebačkih srednjih škola s oko 1200 đaka, što je zaista značajan broj. Nadamo se da ćemo barem dio tih učenika zainteresirati za suvremenu hrvatsku i svjetsku književnost.
A kada je riječ o konkretnim promjenama u obrazovnom sustavu, smatram da bi profesori trebali dobiti mnogo veću slobodu i otvorene ruke prilikom biranja knjiga iz velikog korpusa kvalitetne suvremene svjetske literature na kojima bi zatim radili s đacima. Stjecanje navike čitanja je ključna stvar.
Neven Svilar
foto: press konferencija
