Putovanje Kerribrasilskim morem

                                        ovo je tropska istina
                                        ovo je keltska istina
                                        ovo je Hy Brasil
                                        u Kerribrasilskom moru

                                       za Joan, Bríd, Ezimar i Terezu

Ponekad, mrtvi ne umiru. A dogodi se da mi, živi, ostajemo u sjeni sve dok ne naučimo čuti glasove mrtvih i zakučaste poruke koje nam šalju. Znakovi su posvuda, iako ih je, sa svakim desetljećem koje mine u ovom dobu proturječnosti i amnezije, sve teže pronaći. No ipak je tako, prisutnost je odsutnost, dok ne proniknemo u odsutnost koja je prisutnost.

Na put sam krenuo 2020., prešavši tisuće kilometara do grada po imenu Iguatu u unutrašnjosti sjeveroistočnog Brazila, područja poznatog kao sertão, zabačeni kraj ili pustara, u brazilskoj savani. Ondje ću saznati više o svojemu rođaku Patricku. U Fortalezu, glavni grad države Ceará, stigao sam 3. veljače. Još sam bio odjeven u bijelo jer sam dan prije u Salvadoru de Bahiji sudjelovao u proslavi upriličenoj u čast duha rijeka i kraljice oceana, božice po imenu Iemanjá, na dan koji je ujedno i rođendan Jamesa Joycea, autora veličanstvenog romana-rijeke Finnegans Wake. Ništa nije slučajno kad si dopustimo da budemo prožeti prostorom, vremenom i kreativnošću.

Odjek riječi 'Brazil', izgovorene naglas, i sanjarenje o tome što bi ta prostrana zemlja mogla biti, vibrirali su u meni još otkako sam bio dječak. Za svoj prvi školski projekt, kao osmogodišnjak odlučio sam se posvetiti crtanju i pisanju o amazonskoj prašumi jer moja je djetinja mašta izdaleka bila zabljesnuta tim bujanjem koje se u svojoj sveukupnosti činilo uznemirujuće živim. U knjigama koje sam pronalazio činilo se da sve i raste i propada na tom nestabilnom tlu i u tim šuštavim krošnjama goleme zemaljske šume kroz koju protječu mnoge rijeke.

Moj crtež amazonske prašume kao dio školskog projekta osmogodišnjaka.

Veći dio područja uzduž nepregledne brazilske obale nekoć se jezikom domorodačkog stanovništva Tupi-Guarani zvao Pindorama, zemlja palmi. Kad su portugalski moreplovci 1500. godine slučajno pristali na obale Bahije, nazvali su je Ilha da Vera Cruz, Otok pravog križa. Zemlja je danas poznata kao Brazil, nazvana tako po stablu brazil, pau-brasil, koje se koristilo za bojanje tekstila i koje je nekad obilno uspijevalo u priobalju. Riječ brasil vjerojatno potječe od latinske riječi brasa, s nastavkom -il, a znači žar jer drvo je bilo crveno poput žeravice.

No, postoji i druga priča: možda je ime povezano s izgubljenim otokom zvanim Hy Brasil, koji se nekad davno nalazio u moru kod zapadne obale Irske i bio ucrtan u europske srednjovjekovne i renesansne karte. Riječ vjerojatno dolazi od staroirskog Uí Breasail, što znači potomci (Úí) otoka (il) ljepote, dostojanstva i moći (bres). S dolaskom prosvjetiteljstva, doba magije utonulo je u pjesmu i u zaborav i u zemlju, ili se preoblikovalo u znanost, a Hy Brasil nestao je sa svake geografske karte pretvorivši se u nepronični mit. No, ja ostajem na tragu portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe koji je zapisao: Mit je ništa koje je sve.

Hy Brasil bio mi je na pameti kad sam krenuo na sedmosatnu vožnju autobusom od Fortaleze do Iguatua kroz prethistorijski krajolik tajanstvenih stjenovitih formacija koje 
strše iz zemlje. Tek poslije saznao sam da su to monoliti Quixadá. Moj dobri prijatelj Fabricio, capixaba koji se svojski naputovao sa mnom od Vitórije do Salvadora, te predjele zvao je dubokim Brazilom. Kako smo se približavali Iguatuu, krajolik me počeo podsjećati na zapadnu Irsku. Bio sam sve bliže samom srcu priče i susretu sa svojim rođakom.

Monoliti Quixadé 

Some Say the Devil Is Dead

Želio bih vam reći ono što znam o Patricku i ispričati vam njegovu priču jer me potaknula na pisanje ovog teksta. Ta priča pokazat će kako neka zemlja može djelovati na nas i kako mi možemo djelovati jedni na druge. Ona odjekuje mojim imaginarnim i stvarnim putovanjima u Brazil tijekom godina i dira u emocije i u svijest. Ova priča put je u odsutnost koja je postala vrlo živom prisutnošću. 

Patrick je rođen u svome domu, u kući poznatoj pod imenom Scart House u Castlecoveu, u pokrajini Kerry, na jugozapadnoj obali Irske. Bio je sin Mauricea Fitzgeralda i Lil 
O’Sullivan, sestre mojega djeda. Djed, moj imenjak, poznat kao Batt, rođen je u svome domu u Caherdanielu, šest kilometara od Castlecovea.

Patrick je imao tri starije sestre: Mary, Joan i Bríd. Najstarija, Mary, umrla je 2007., a Joani Bríd žive su i zdrave i danas, u Kerryiju. Imao je i dva mlađa brata: Mauricea, rođenog 1949., i Eilisa, rođenog 1951. Obojica su umrli maleni: Maurice 1951. od upale plućanakon manjeg operativnog zahvata, a Eilis 1953., rođen s rascjepom kralježnice i hidrocefalusom. Patrick, rođen 8. lipnja 1945., ostao je upamćen kao vedar i iskričav dječak kojeg su svi voljeli, a koji se poslije, 5. srpnja 1970., zaredio postavši redemptorističkim svećenikom. Patrick je napustio Irsku 1972., one godine čiji je početak obilježila Krvava nedjelja i koja je odnijela najviše života u neredima u Sjevernoj Irskoj, pristigavši u Brasíliju s torbom i s gitarom.

Patrickova sestra Joan Rayle, u Castlecoveu, ispred kuće Scart House u kojoj je rođeno svih šestero djece.

Brasília je izgrađena dvanaest godina prije njegova dolaska, a kako to vrlo često biva u Brazilu, mistično i drevno stopilo se s krajnjim modernizmom tog novog glavnog grada. Nešto slično može se vidjeti u zadivljujućem romanu Grande sertão: veredas što ga je napisao João Guimarães Rosa, a koji je objavljen 1956. godine, iste godine kad je novi brazilski predsjednik Juscelino Kubitschek Brasíliju predložio za novi glavni grad. To vizionarsko književno remek-djelo počinje riječju nonada, što može značiti u ništavilo ili nije to ništa, a završava riječju travessia, putovanje ili prolazak, dok je ime glavnog junaka Riobaldo, doslovno rijeka slaba tijeka. Nakon tri mjeseca provedena u Brasíliji, da nauči nešto o brazilskom jeziku, povijesti i kulturi, Patrick je u ljeto 1972. poslan na službu u Iguatu. Ime Iguatu dolazi od riječi iz jezika naroda Tupi-Guarani ig ili i, što znači voda, i catu, što znači dobra. Na području koje je veći dio godine jako sušno, ime grada ukazuje na privlačnost lokaliteta. Po svemu što sam saznao čini se da se on istog trena zaljubio u to mjesto. Svojem starješini u kongregaciji, ocu Joséu, rekao je: Sempre quero ficar em Iguatu. Zauvijek želim ostati u Igauatuu. Želja će mu se i ostvariti.

Irska je šezdesetih i sedamdesetih godina većim dijelom predstavljala zatvoreni prostor. U dijelovima pokrajine Kerry nije bilo struje, a stopa iseljavanja bila je iznimno velika. Naći se odjednom u Iguatuu, za njega je sigurno bilo kao da je prešao u drugu dimenziju. Što li je Patricku prolazilo glavom dok je slijedio svoj put preko Atlantika prelazeći na Južnu hemisferu? Kako je bilo njemu, dok je prelazio isti put kao i ja krajolikom Quixadé? Duša tog zanesenjaka sigurno je bila ispunjena jednakim uzbuđenjem i čuđenjem. Sve što ga je okruživalo nedvojbeno je prožimalo sva njegova osjećanja i sve njegove misli: ekstremni klimatski uvjeti, od Biblijskog potopa do suše; cjelonoćna kakofonija zvukova svih mogućih stvorenja, bichosa; električne energije tla i zraka tako blizu ekvatora; brz zalazak i izlazak sunca; miješane zajednice domorodačkih naroda, Afrikanaca i Europljana. U ono doba bossa nova, MPB - popularna brazilska glazba, i Tropicalia - brazilski umjetnički pokret koji će osvojiti čitav svijet, doživljavali su nevjerojatan uspjeh, ne samo na jugu u São Paulu, već i na sjeveroistoku, u Bahiji i u Pernambucu. A brazilska reprezentacija, s Peléom kao najvećom zvijezdom, pobijedila je i treći put, na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1970. Sve to zajedno zabljesnulo bi svakog posjetitelja.

Ali bila je tu i krajnje zastrašujuća struja koja je tada zahvatila cijeli Brazil i koja traje sve do današnjih dana. Vojna diktatura u Brazilu na snazi je od 1964., a ljudi koji se protive vlasti izloženi su torturi. Zaživjela je agresivna zamisao o brzoj modernizaciji Brazila, što je značilo sječu amazonske prašume nemilosrdnom brzinom. Broj stanovnika počeo je jako brzo rasti, ali nisu im bila dostupna materijalna dobra, a postojao je i nepojmljiv nerazmjer u raspodjeli bogatstva što je rezultiralo jako velikim siromaštvom diljem zemlje. To je bio Brazil: ples i glazba posvuda; vojna diktatura; masovno siromaštvo; katolička vjerovanja stopljena s afričkim religijama i vjerovanjima, Candombléom i Umbandom; domorodačke zajednice, mnoge još bez dodira s ostatkom svijeta, koje žive iskonski povezane s prirodom; i počeci kršćanskog evanđeoskog pokreta. A tu su bili i udaljeni predjeli prostrane amazonske prašume, unutrašnjost sertão područja, ono što je ostalo od prostora nazvanog Mata Atlântica, od beskrajne obale zlatnih i bijelih pješčanih plaža, i močvarnih predjela Pantanala na zapadu. Jednom sam čuo da Sjedinjene Države ustvari baš i nemaju ime, ali imaju zemlju, dok Brazil ima ime, ali baš i nema zemlju. Kad su Toma Jobima, koautora pjesme Djevojka iz Ipaneme i jednog od pionira bossa nove, pitali kakva je razlika između života u New Yorku i u Rio de Janeiru, odgovorio je: Morar em Nova Iorque é bom, mas é uma merda; morar no Rio é uma merda, mas é bommmmm, što će reći: Živjeti u New Yorku je dobro, ali je takvo sranje; živjeti u Riju je sranje, ali je tako dobrooooo.
 
Mladi u Iguatuu odmah su stali uz Patricka. Bio je energičan i egzotičan; nosio je funky košulje i volio se šaliti. Na gitari je izvodio irske narodne pjesme. Upoznao je jednog 
mladića koji je imao bend i postali su dobri prijatelji. Sasvim prirodno sljubljen s ljudima i s kulturom, nezasitno je slušao pjevače poput Dalile i Roberta Carlosa, koji je kao i on  bio capixaba, poznatijeg kao O Rei, kralj, rođenog istog dana kad i moj brat, premda trideset četiri godine prije njega. Patrick je ubrzo znao svirati Carlosovu pjesmu Jesus Cristo, objavljenu 1970., a neprestano je slušao još jedan religijski rock klasik koji se zvao A Montanha, koji je objavljen one godine kad je on stigao u Brazil. Roberto Carlos bio je na vrhuncu karijere, pronašao je Boga i sjajno se uklopio u odlučniji zvuk sedamdesetih, savršena kombinacija za novu generaciju Brazilaca.

Prije mojeg posjeta Iguatuu, Patrickova sestra Bríd dala mi je telefonski broj oca Dicka Rooneya koji, nakon desetljeća provedenih na području sjeveroistočnog Brazila, danas živi u Dundalku. Otac Rooney u telefonskom se razgovoru ganuto prisjetio Patricka, rekavši mi kako je on uvijek pjevao irsku narodnu pjesmu Some Say the Devil is Dead, čiji refren govori o vragu navodno pokopanom daleko negdje u pokrajini Kerry koji poslije uskrsne od mrtvih da bi se pridružio Britanskoj vojsci. Osjećao sam da je Patrick, svjesno ili nesvjesno, tom pjesmom dirnuo u brazilsku dušu, u onu bliskost tih ljudi s Bogom i s vragom u zemlji, u pitanje raseljenosti i miješanja utjecaja i naroda, u uvijek prisutnu opipljivost i usku povezanost žive smrti i života.

Tijekom poslijepodneva 16. travnja 1973., na kraju dvodnevnog izleta s više od pedesetero djece s područja Iguatua, Patrick je odlučio zaplivati u rijeci Jaguaribe koja
protječe nedaleko grada. To će biti njegovo prvo i posljednje plivanje u hirovitoj rijeci. Bio je početak Uskršnjeg tjedna, dan nakon Cvjetnice koja se ondje zove Domingo de Ramos. Njegovo tijelo pronašao je ribar, tri dana poslije, dalje niz rijeku. Imao je dvadeset sedam godina. Četrnaest godina poslije, Bríd je stigla u Iguatu s namjerom da njegove posmrtne ostatke prenese nazad u Irsku. Sestra Bríd bila je iskusna medicinska sestra i pripadnica reda Sestara Milosrdnica u Trujillu i u Limi, u Peruu, od 1984. do 1990., u kojem razdoblju je došla i u Iguatu, boraveći u istoj sobi u kojoj je nekad boravio Patrick. Odlučila je da on treba ostati gdje jest, u Iguatuu, kako je i želio. Neki od Patrickovih nećaka i nećakinja za svojih su mladenačkih putovanja također posjećivali Iguatu.

Patrick u svojoj funky košulji stoji pokraj rijeke.

Amhdhorchacht

Godinama poslije, došao je red na mene da odem u Iguatu. I ja sam onamo zalunjao s gitarom, a govorio sam portugalski jer sam već gotovo čitavo desetljeće živio u Lisabonu. Koju godinu prije toga, Bríd mi je poslala popis telefonskih brojeva svećenika redemptorista koji nastanjuju sertão i koji su poznavali Patricka. U Brazil sam otišao
2017. u želji da istražim tu staru obiteljsku priču, ali nakon nekoliko tjedana koje sam proveo predavajući na Federalnom sveučilištu, na koncu sam krenuo tragom humanitarca i irskog revolucionara Rogera Casementa, što me odvelo na daljnjih tri tisuće kilometara rijekom Amazonom. Brojeve koje mi je sestra Bríd dala počeo sam nazivati tek 2019., iz Lisabona, stupivši tako u kontakt s Terezom Cavalcante, tadašnjom tajnicom župe. Ona nikad nije upoznala Patricka, ali ponudila je da će me upoznati s ljudima u Iguatuu koji su ga poznavali. 

Moj crtež sjeveroistočnog Brazila.
Gore desno na karti može se vidjeti kako rijeka Jaguaribe utječe u more kod Fortaleze.

Tereza je poslala taksista da me dočeka u Iguatuu na autobusnoj stanici i da me odveze u hotel Diocesano. Taksist se zvao Ishmael. Bog čuje. Doista, nomen est omen. Svako ime nosi poruku. Zovite me Ishmael. Kao junak velikog američkog lutalačkog romana Moby Dick koji počinje riječima Zovite me, a završava riječju siroče. Ishmael mi nije uputio ni riječi. Njegovo društvo i njegova tišina bili su umirujući. Rekao sam mu zbogom, izišao iz auta i prijavio se u hotel. Nikad neću zaboraviti zvukove koje sam čuo te prve noći. Vlažan mračni zrak neupitno je odisao budnošću, zvukovi i ritmovi međusobno su se ispreplitali dozivanjem i odgovaranjem, nikad prije nisam čuo ništa slično. Odjednom mi je došlo da glasno izgovorim omiljenu irsku riječ – amhdhorchacht – koja se može prevesti kao nepotpuna tama, sumrak ili suton. Iako sunce u ovom dijelu svijeta jako brzo zalazi, zvuk i značenje ove riječi u tom su trenutku nalagali drugačiji način motrenja i osluškivanja. Doći ovamo četrdeset sedam godina nakon Patrickove smrti i spavati ovdje sa svim tim pojačanim zvukovima koji se približavaju, bilo je svojevrstan povratak kući. Duhovi stabala i voda čuli su me da dolazim.

Sljedećeg dana Tereza je došla po mene i povela me u župni ured u središtu grada. Ondje me čekalo troje ljudi: mladi župni svećenik, otac João Batista, stariji svećenik, msgr. Queiroga, i žena po imenu Ezimar Araújo. Ezimar je bivša tajnica župe. Ona ima četrnaestero braće i sestara i kći je žene koju zovu Mãe dos Padres, iliti majkom svećenika, i o njoj će još biti riječi. Ezimar je tek nekoliko godina mlađa od Patricka i za njegova kratka boravka u Iguatuu provodila je mnogo vremena s njim. Sjećala se doista koječega – datuma, mjesta i o čemu su razgovarali. Smjesta smo, na portugalskom, počeli razgovarati o Patricku, odnosno o ocu Patríciju, kako su ga ovdje zvali. Naš nam je uzajamni zanos pomogao da se razumijemo usprkos mojem jakom irsko-portugalskom naglasku i njezinom regionalnom Ceará naglasku. Ezimar i msgr. Queiroga ispričali su mi poneku ondašnju zgodu. Govorili su o Patrickovoj radosti i mladenačkoj snazi, i kako je izgledao poput Elvisa sa svojom bujnom kosom. S mnogo su ljubavi sačuvali album pun crno-bijelih fotografija. One su za mene bile dragocjeno prosvjetljenje, vrata za putovanje kroz vrijeme.

Bile su ondje čak i fotografije dviju Patrickovih nećakinja, blizanki Hilde i Colette, koje su danas dok ovo pišem pedesetšestogodišnjakinje. Na plaži Derrynane, slučajno sam, samo koji mjesec prije odlaska u Iguatu, upoznao još dvije njegove nećakinje, Siobhan i Bridget. Patrickova sestra Joan ima šestero djece: četiri kćeri i dva sina. Tu njihovu fotografiju Patrick je vjerojatno ponio sa sobom na put ili su mu je poslali. Bila je ondje i fotografija na kojoj je bio u svećeničkoj odjeći, s podignutim kaležom.

Kao i fotografija Patricka i Ezimar; očigledno nisu znali da ih fotografiraju.

I još jedna na kojoj Patrick s društvom sjedi pokraj rijeke Jaguaribe. Stisnutih očiju, nasmijan, u jednoj od svojih šarenih košulja, s dugim i gustim zulufima. On jedini gleda 
prema fotografu. 

Ezimar se prisjeća proslave Božića koju je Patrick organizirao 1972. Bio je to njegov prvi i jedini Božić izvan Irske, za njega je to morao biti veliki događaj i očigledno je želio svojim novim prijateljima u Brazilu pokazati kako se kod kuće slavi. Okitio je drvce, zamotao poklone i pjevao pjesme. Na koncu su ostatak večeri slušali Roberta Carlosa. Ezimar se široko i toplo nasmiješila završivši s pričom, a onda mi se zagledala u oči kao da pokušava vidjeti tko sam doista. U njezinu sam pogledu vidio odlučnost i prekaljenost, volju za životom i za davanjem. Slušao sam i snimio Ezimar i msgr. Queirogu. Tereza i otac João Batista potrudili su se da nam ničeg ne uzmanjka. 
Namjeravali su me povesti u crkvu Naše Gospe od stalne pomoći, Igreja Nossa Senhora do Perpétuo Socorro-Prado-Iguatu, potom do rijeke, ali taman kad smo napuštali župni ured, opazio sam Patrickovu sliku na zidu. Stao sam kao ukopan. To je bila jedina slika ondje, a s nje me gledao on, s prepoznatljivim sjajem u očima koji krasi ljude iz pokrajine Kerry. Bio sam zapanjen, moj nećak Barra nevjerojatno mu je nalikovao, a načas sam u toj slici vidio i sebe. Odjednom se moja prisutnost tada i ondje učinila sasvim opravdanom. Ezimar me dodirnula po ramenu, izišli smo iz zgrade i zajedno prošetali do crkve.

Ondje, na oltaru, položena je Patrickova nadgrobna ploča, da je svi vide. Nisam mogao ni zamisliti da će on do te mjere i posvuda biti prisutan. Opipljiva odsutnost. Svaki korak koji smo toga dana napravili činio se najprirodnijim načinom upoznavanja pri čemu je Patrick bio naš domaćin. Ezimar, msgr. Queiroga, Tereza i ja fotografirani smo dok stojimo zagrljeni, zagledani u nadgrobnu ploču. Načas sam se zapitao nije li taj plemeniti znak sjećanja na Patricka svojevrsna postkolonijalna gesta, naklon europskom posjetitelju. Ali kad sam se osvrnuo oko sebe i osjetio tu atmosferu, i kad sam čuo što Ezimar govori, ta misao brzo je nestala. Bila je to tragedija za grad i za Patricka; a sad je radost i utjeha za Iguatu, za Patricka, a najzad i za mene. Prebrodili smo Kerribrasilsko more. Došlo je vrijeme za odlazak do rijeke. 

Nadgrobna ploča na oltaru.
Slijeva nadesno: msgr. Queiroga, Tereza, ja i Ezimar.

Rijeka Jaguaribe najduža je brazilska sušna rijeka. Ali, kako mi je rekla Patrickova sestra Joan na plaži Derrynane, šest mjeseci prije no što sam stigao u Iguatu: nije bilo ničeg sušnog u koritu te rijeke toga dana. Tijekom čitave polovice godine ondje nema vode, a onda odjednom nastupe kiše, rijeka raste i buja, najčešće se prelije iz korita i poplavi grad prije no što skrene tijek i poteče na istok prema Atlantskom oceanu. Rijeka jaguara. Riječ jaguar dolazi od yaguara iz Tupi-Guarani jezika, a označava divlju zvijer koja zaskoči i savlada plijen. Ali jaguari i leopardi, onças, već odavno nisu viđeni u ovim krajevima.

Tog su travanjskog poslijepodneva 1973. uz rijeku s djecom i mladima bili njih trojica, svi Irci: otac Anthony Branagan, padre Antonio, otac Michael Lavery, padre Marcelo, i Patrick Fitzgerald, padre Patrício. Njih dvojica, Anthony i Patrick otišli su zaplivati. Neka su djeca već bila u vodi i upozorila ih na opasnost. Anthony im je rekao da je Patrick prvak u plivanju. Ali to je bilo u plivačkom bazenu. A ovo je bila brazilska rijeka. Koju minutu poslije zahvatio ga je vir. Anthony i djeca mislili su da se šali i zabavlja ih, dok mu je glava izranjala i uranjala, pa opet izranjala i uranjala. A onda je nestao. Treći od njih svemu je bespomoćno svjedočio s obale.

Otac Michael Lavery radio je u Iguatuu, a poslije i u Fortalezi. U siječnju ove godine, umro je u Fortalezi sa osamdeset sedam godina. Otac Anthony Branagan u brazilskim državama Ceará i Goiás bio je od 1963. do 1995., a onda ga je služba odvela u Sibir, u Kemerovsku oblast, od 1996. do 2020. S početkom epidemija covid-19, vratio se u Irsku gdje živi u samostanu Clonard u Belfastu. Dok ovo pišem, otac Anthony ima osamdeset osam godina. Bilo je i drugih koji su dolazili raditi u ovu župu tijekom sedamdesetih godina, generacija irskih redovnika misionara i volontera. Tijekom vremena koje smo provodili zajedno, Ezimar se iz trena u tren sve življe prisjećala uvijek novih pojedinosti. Rekla mi je da je ondje bio još jedan čovjek, Brendan Callanan, koji je došao u Iguatu nekoliko mjeseci nakon Patrickove smrti. Zvali su ga padre Brandão. Rekla mi je da Brandão sad živi u Irskoj, radi u nekoj župi, ali nije znala kako se to mjesto zove. Poznavala je i oca Dicka Rooneyja, a bio je ondje i svećenik koji se zvao Brian Holmes, u Iguatuu poznat kao otac Bernardo, koji je bio blizak Patrickov prijatelj. Zajedno su studirali u Irskoj, a on sad živi na Mozambiqueu. Otac Holmes, porijeklom iz Corka, putovao je iz Fortaleze u Iguatu, k Patrick, upravo onog kobnog dana kad se utopio. 

Moj crtež kao imitacija crteža iz Knjige Kellsa, irskog raskošno iluminiranog rukopisa Evanđelja na latinskom jeziku koji datira oko 800. god. pr. Kr., a danas je izložen u biblioteci Trinity Collegea u Dublinu.

Nas četvero sjeli smo u auto – Ezimar, Tereza, msgr. Queiroga i ja – i vozili se oko desetak minuta van grada prateći cestu uz koju je raslo žbunje ili mata, i buriti palme s obiju strana. Kišne kapi počele su padati prvi put nakon osam mjeseci. Zaustavili smo auto i ostatak puta pješačili prašnjavim putem punim plastičnog otpada uz koji je s jedne strane bila zabijena trula drvena ograda. Posvuda uokolo mata grmičci, sve dok nismo došli do nepreglednog prostora bez stabala koji će uskoro opet biti naplavljen vodama rijeke Jaguaribe. Nitko nije govorio. Polako sam koračao ispucanim tlom ondje gdje je Patrick zaplivao. Uronjeni u vlastite misli, pretresali smo istu misao. Nakon nekog vremena prišao sam Ezimar. I ona je tad prekinula tišinu rekavši mi da se stanovnici Iguatua mole za Patricka i da mu se utječu za zaštitu, onako kako se za milost obraćamo svecima. Prišla mi je bliže i rekla: I ja se molim; zamolim ga ponešto, i on posreduje. Kroz molitve ostvare mi se želje, zahvaljujući njemu. Njezinim riječima: Eu peço; eu faço pedidos a ele, e ele intercede. Alcanço, graças por ele. Tad je sjetno dodala: Želio je zauvijek živjeti ovdje. Ele queria sempre morando aquí. Svirao je gitaru i bio je sretan.

Laurenice Araújo i ja.

Odvezli smo se nazad u grad posjetiti Laurenice Araújo koja je imala petnaestoro djece, uključujući i Ezimar, u gradu poznatu kao Mãe dos Padres, majka svećenika i majka 
Brazila. Ponudila me hranom i kavom. Ozarena i srdačna, kose obojene u ljubičasto, bila je u kasnim osamdesetima, smijali smo se i pomalo udvarali jedno drugome. Rekla mi je da je Patrick bio lijep. I ona je bila lijepa, tako silno gostoljubiva, znalački je nosila nasljeđe predaka, s lakoćom i s radošću.

Ručak je poslužen u župnom centru.

Tad smo nas četvero prošetali nazad do župnog ureda gdje volonteri poslužuju hranu za gotovo stotinu pripadnika zajednice; volonteri iz župe svakodnevno pripremaju hranu za one kojima je potrebna. I opet me ganula brižnost ovih ljudi i težina ovdašnjeg života. Riječi Jana Morrisa odjekuju mi mislima: Brižnost je vodeća moć nigdine. Brazilske institucije i vlast napustili su ova područja, gdje bi teologija oslobođenja bila dobrodošla. Zagovornik tog pokreta, iz brazilske države Ceará, otac Hélder Pessoa Câmara, jednom je rekao: Kad nahranim siromašne, kažu da sam svetac. Kad pitam zašto su siromašni, kažu da sam komunist. U takvom pristupu krije se istinska tragedija Brazila i svijeta.

Volonteri koji pripremaju ručak.

Tu je večer otac João Batista služio misu u crkvi. Na kraju propovjedi, pozvao me do oltara da stanem pred okupljene članove zajednice, na što su svi ustali i dugo pljeskali. Poslije, kad se već spustio nepronični mrak, prošetao sam mirnim ulicama i prošao pokraj teretane pune oznojenih ljudskih tijela koja su se kretala u ritmu sprava za vježbanje. Zurio sam u goleme prozore i promatrao ih. Većina je trčala na pokretnim trakama, polovica sa slušalicama u ušima, a neka komercijalna pop-glazba treštala je do ulice. Produžio sam dalje. Za deset minuta već sam došao do rubnih dijelova grada. Ondje su bile hrpice građevnog kamena i zemlje s obiju strana ulice, a tek je poneka svjetiljka radila. Krava je brstila rijetke čuperke preostale trave. Nasred zemljana terena stajao je natpis Vende-se Este Terreno, teren na prodaju. Neko sam vrijeme pravio društvo kravi, a onda se brza koraka vratio u svoj smještaj, jedva čekajući da još jednom čujem noćni orkestar prirode. U sobi sam opet slušao zvukove ondje vani, u tami. Je li to duh davno nestalog jaguara koji reži prema noćnom svodu i kroz krošnje? Dozivajući me preko Patricka?

“Vende-se Este Terreno”, teren na prodaju

Za sljedeće jutro Tereza je dogovorila drugog taksista da me odveze na autobusnu stanicu za povratak u Fortalezu. Zvao se Joaquim i smjesta smo se upustili u razgovor. Kad sam mu rekao zašto sam tu, skrenuo je i zaustavio auto uz rub ceste. Imao je onomad samo devet godina, ali živo se sjeća dana kad je Patrick faleceu, preminuo, i kad je ribar nekoliko dana poslije pronašao njegovo tijelo. Gotovo minutu nismo prozborili ni riječi, osluškivao sam brujanje motora. Tad se Joaquim opet oglasio, ovaj put rekao je da mi želi nešto pokazati. Odvezao me do dijela Iguatua nazvanog Vila Centenário, uglavnom sagrađenog 1974. Vozili smo se jednom od glavnih ulica. Ta ulica nazvana je Rua Padre Patrício, Patricku u spomen. Izišao sam iz auta i s osmjehom dotaknuo znak s imenom ulice. Joaquim me potom odvezao do stanice i iste sam se večeri vratio u Fortalezu.

Izbjegli – iz države Ceará u grad Curitiba pa u državu Espírito Santo

Vrijeme je za još jedan intermeco prije no što zaključim priču. Još jedna nevjerojatna spoznaja, prekid opipljive odsutnosti, koji mi možda potvrđuje da slijedim pravi caminho, da sam na dobrom putu, onkraj svih spoznaja i logike. Postoji irska izreka: Éist le fuaim na habhann agus gheobhaidh tú breac, slušaj zvuk rijeke i uhvatit ćeš pastrvu. Profesor Jorge Viesenteiner, dobar prijatelj moje prijateljice i kolegice Marte iz Lisabona, pozvao me 2017. da predajem filozofiju i književnost na federalnom sveučilištu u Vitóriji u državi Espírito Santo. On i Marta upoznali su se tijekom doktorskog studija u Njemačkoj. U Vitóriju je isprva trebala ići Marta, no morala je otkazati put pa je predložila da ako želim, pođem umjesto nje. I tako sam otišao, sletjevši u Brazil po treći put.

Država Espírito Santo uglavljena je između države Bahia na sjeveru, države Rio de Janeiro na jugu, i države Minas Gerais na zapadu. Svaki stanovnik države Espírito Santo naziva se capixaba. To je riječ iz Tupi-Guarani jezika koja označava zemlju pripremljenu za sadnju, upi caá i pixaba. Domorodački narodi koji su živjeli na području države Espírito Santo svoj su kukuruz i plantaže manioke nazivali capixaba. Ime se zadržalo. Za tog svog boravka u Vitóriji sprijateljio sam se sa Jorgeom. Ostali smo u kontaktu i nakon mog odlaska i razveselio nas je novi susret 2019. u Lisabonu. Kad sam u ožujku 2022. izdao svoj solo album, napisan i skladan u Brazilu, poslao sam ga Jorgeu i ispričao mu ponešto o završnoj pjesmi koja se zove Iguatu. Jorge mi je 12. ožujka poslao glasovnu poruku. Poslušao je album i posebno ga je privukla upravo pjesma Iguatu jer, rekao je, njegova je majka rođena u Iguatuu, što je za mene bila novost. Nije uspio razumjeti sve pojedinosti i neke riječi pjesme, ali priznao je da ga je duboko dirnula. Odlučio ju je podijeliti u obiteljskoj WhatsApp grupi, rekavši svojima da je to pjesma jednog prijatelja o njegovu rođaku koji je bio svećenik koji se utopio u Iguatuu. Njegova majka, koja nije razumjela engleski, napisala mu je da se sjeća svećenika koji se prije mnogo godina utopio u rijeci Jaguaribe. Jorge je zapanjeno upitao: Znala si tog svećenika? Naravno da sam ga znala!, rekla je. Otac Patrício. Radila sam s njim u Cáritasu.

Jorgeova majka, Francisca Iranilda de Lima, rođena je u Iguatuu 1951., samo pet godina nakon Patrickova rođenja. Rekla je Jorgeu da je Patrick bio jovem e bonito, mlad i lijep. U glasovnoj poruci mogao sam čuti kako se Jorge smiješi. Njegova majka sjećala se tolikih pojedinosti i događaja koji su se činilo tako davnima. Zbližili su se radeći zajedno u župi. Ispričala je Jorgeu kako su Patricka, onoga dana kad je došao u Iguatu, poveli u župni centar gdje mu je priređen doček i ručak. Jorgeova majka i njezina nadstojnica Expedita Alcântara, od milja zvana nenzinha, djevojčica, pripremile su pire od krumpira s graškom i punjenog purana, što je posluženo uz pivo od ječmenog slada. Kad je popio pivo, Paricku je naglo pozlilo. Moguće alergijska reakcija, uglavnom odvezli su ga u bolnicu. Francisca Iranilda vrlo se jasno sjećala tog dana. Jorge je rekao da su njegovoj majci suze samo tekle, kako su izranjala sjećanja na zemlju koju je tako davno napustila. Sjećanja na život prije novog života.

Krajem 1974. Francisca Iranilda napustila je sjeveroistok zemlje, kao i mnogi drugi u ono doba, pošavši na jug Brazila. Francisca Iranilda preselila se u Curitibu, u grad u kojem je rođen Jorge, u grad iz kojeg je i djevojka u koju sam se zaljubio; za ime toga grada kaže se da dolazi iz starog Guarani jezika, od riječi kur-ity-ba. Ty-ba je značenjski nastavak za mnogo, a kur y se odnosi na stabla bora, što govori da to područje obiluje vegetacijom borova iz porodice Araucaria brasiliensis, brazilske araukarije. Francisca Iranilda i danas ima rođake u Iguatuu, no većina njezine obitelji otišla je odande. Oni pripadaju takozvanim Retirantesima, izbjeglima, velikom pokretu naroda koji se s područja zvanih sertão selio na jug zbog suše i krajnjeg siromaštva. Iguatu je bio tek jedan od zabačenih malih gradova i spadao je u sertão, u zemlju zaboravljenih stanovnika Brazila. Onomad, nakon razdoblja koje sam proveo kao predavač u Vitóriji, bio sam se otputio niz Amazonu i ondje shvatio zašto Amazona predstavlja pluća Brazila, možda i čitavog svijeta. Ali sad znam da je sertão njegovo srce.

U Jorgeovoj sam poruci mogao osjetiti i čuti da je silno ganut. Kako je to sve uopće moguće? Je li me neka čudesna energija 2017. godine dovela u Espírito Santo kako bismo se nas dvojica sprijateljili? Je li Jorge podsvjesno znao da tu postoji nešto više? Kome točno ja upućujem ove svoje riječi? Jorge je svoju glasovnu poruku započeo i završio ponavljajući riječi koje sam mu ja bio rekao, riječi one lijepe pjesme, Le souffle des ancêtres Dah predaka, koju je napisao senegalski pjesnik Birago Diop: Les Morts ne sont pas morts. Os mortos não morrem. The dead do not die. Mrtvi ne umiru.

Rijeka Jaguaribe, 5. veljače 2020.

Riječni tok

Jezik je kao rijeka: isprva zapinje, poskakuje, potom se zavlači ispod kamenja i klizi preko njega, dobiva na brzini i postaje glasniji, krivuda i zastranjuje, skreće i usporava, skuplja i odnosi zemlju, blato, otpad, ustali se, razlije, a onda opet uhvati ritam prije no što se izlije u otvoreno more. The water of the face has flowed, voda se slila niz lice, kako piše Joyce u svom romanu Finnegans Wake. Rijeke i jezici u stalnom su stanju lutanja. I ja sam lutalica. Iguatu, ta dobra voda, postaje pjesma-zov i pjesma-odaziv, gdje pjevanje postaje bivanje, i gdje je noću jaguarov dah čas glasniji, čas tiši. 

Čujem riječi pjesnika Carlosa Drummonda de Andradea iz Minas Geraisa: A ausência é um estar em mim, Odsutnost je prisutnost u meni.
Čujem Patricka na ulicama Iguatua.
Čujem ga u glasovima Ezimar, Francisce Iranilda, Joan i sestre Bríd.
Čujem ga u kamenu crkve u kojoj je sahranjen.
Čujem ga u brujanju taksija i u vozačima Ishmaelu i Joaquimu koji me vozi kući.
Čujem ga u djeci koja se zajedno igraju i smiju pokraj zemljane, prašnjave ceste.
Čujem ga u pop-pjesmama Roberta Carlosa o oslobođenju, iz 1972.
Čujem ga u zvukovima stvorenja u amhdhorchachtu.
Čujem ga u rijekama, u uvijek neizvjesnim virovima, dubokim poput ljudske duše.

Rijeka Jaguaribe, 18. ožujka 2020.
U donjem lijevom uglu je Djalma, sakristan crkve Prado-Iguatu.

Bartholomew Ryan

Prijevod: Željka Somun.

Zagreb, listopad 2022.

* Autor zahvaljuje Tomici Bajsiću i Hrvatskom PEN Centru na podršci i na prostoru i vremenu za pisanje ovog teksta.

* Poslušajte pjesmu Bartholomewa Ryana: Iguatu na platformi bandcamp.

* Bartholomew Ryan u listopadu je u Booksi predstavio svoj album Jabuti. Album je nastao na Ryanovom nevjerojatnom putovanju u središte brazilske džungle, gdje su mu društvo uglavnom pravili ptice, majmuni, gušteri i kukci. Svakoga dana napisao je, skladao i snimio jednu pjesmu, koje je kasnije zvukovno obogatio njegov producent Tadklimp.