Polica

Goran Ferčec, čija je knjiga 'Rad panike' uz crteže Siniše Ilića, ovih dana stigla na Booksinu policu, piše o vlastitoj polici i biblioteci.

Mogao bi vas voditi kroz policu kao da vas vodi kroz veliki stan od trideset soba koje su sve međusobno povezane a svaka je skup različitih odluka, planova i želja donesenih u nekom drugom vremenu, možda promišljenih a možda ishitrenih, ali u svakom slučaju formativnih, od sobe antologije na početku jer mu se jedino logičnim čini da treba započeti s onim što u sebi pokušava sabrati sva imena ili barem neka od njih, imena koja se zatim pojavljuju u ostalim sobama, abecednim redom, pa odmah iza antologija u istoj sobi stoji Achebe, pa Aira i tako dalje sve do predzadnje sobe sa Zweigom, na Zweigu staje svaka abeceda, ali to ne znači da nakon Zweiga nema soba, nakon sobe sa Zweigom otvara se soba za filozofsku hrestomatiju, ostale čitanke i sve ono što bi zbog svog sadržaja moglo lutati između soba ne nalazeći sebi mjesta, to je soba teško odredivog koja nipošto nije špajza ili spremište, nego soba u kojoj treba provesti neko vrijeme da bi se snašlo, ali vrijedi izgubiti vrijeme na snalaženje, jer svašta se može naći u toj zadnjoj sobi desno u kojoj stoje neke stvari koje on ne smije nikome pokazati (prekriveno žutom bojom), koje ne smiju biti viđene jer bi mogle otkriti previše banalne ili previše intimne stvari o njemu, vlasniku biblioteke koji je kroz dvadeset i pet godina sabrao tu biblioteku, i koji misli da je on sabrao biblioteku a ne biblioteka njega i da je svaka knjiga u toj polici/stanu njegova odluka, a nije, nego je svaka knjiga odluka glasova svih drugih knjiga koje su u suživotu s njim prošle kroz različite stanove i sad imaju pravo donositi odluke o tome koje će nove knjige doći na policu, u stan, među njih, pazeći da nekako zadrže poziciju najdraže ili najdražih, iako njegova najdraža knjiga uopće nije na toj polici među svim drugim knjigama (što sve druge knjige ne znaju) nego je njegova najdraža knjiga u ruksaku jer, gdje god ide, on je sa sobom nosi i nikad je ne odlaže na policu, a kad bi je odložio bilo bi to na točno određeno mjesto u šesnaestoj sobi (označeno crvenom vodoravnom crtom i strelicom) u kojoj vladaju slova N, O, P, a među njima Nietzsche, Oz, Pelevin, Pinter i Platonov, među njima pak položen na ostale stoji Perec, točnije, prijevodi Perecovih knjiga, od kojih su neke o zgradama i stanovima, nekima fali slovo e, a neke govore o vrstama prostora, baš ta o vrstama prostora njegova je najdraža knjiga koja počinje od prostora stranice a završava na nenastanjivom, a policu kao prostor uopće ne spomene, iako on misli da je polica itekako vrsta prostora ispunjena vrlo konkretnim kapitalom kroz koji bi vas mogao voditi kao kroz stan, iz sobe u sobu, neprekidno poput ove rečenice koja ide kroz prostor stranice, i taj pretovareni prostor police jedini je njegov kapital koji posjeduje, i koji bi, ako ga uporno bude zvao kapitalom, mogao, kao i svaki drugi kapital, propasti, pasti, urušiti se, odvojiti se od zida, svaliti na njega i ubiti ga, no, ne preostaje mu drugo nego nastaviti živjeti pod policom, ispod police, u dosegu police, u iracionalnom strahu od urušavanja jedinog kapitala koji posjeduje.

Goran Ferčec