Mic po Mic

U nastavku pročitajte priču Mic po Mic Filipa Milića, koji je osvojio treće mjesto na natječaju "Nastavi priču" Udruge Skribonauti. 

Mic po Mic

0

Opće je poznato kako je snimka slijetanja na mjesec lažirana. 

Laž kao takva nije ležala u samom spustu – Apollo 11 otišao je u svemir i sletio točno tamo gdje su rekli. Armstrong je napravio svoj mali korak. Kamera ga je tad snimala.

Ali ono što je snimka uhvatila bilo je prestrašno za emitiranje. Američka vlada odlučila je da čovječanstvu treba nešto razumljivije. Ruse su dobili. Igra je završila. Nije bilo potrebno upuštati se u čudna posla.

Pravu snimku su zakopali. Oni očajniji među njima su ju netom iskopali.

Ako odete na prava mjesta – ako pratite znakove i nađete crvene telefone – možda se nađete na jednom od prikazivanju.

Počinje sa crnilom.

Onda bjelinom.

Onda se vidi. Astronaut – glavom, i kacigom, i zastavom. Govori ono malo što treba, makar se ne može čuti. Oni koji pažljivije gledaju već tad primjećuju da nešto nije u redu. 

On ne.

Iskorači.

I stane.

I makne se unatrag.

I pogleda dolje.

Armstrong, uzevši svoj prvi korak usred pustoši – prvi korak koji je ijedno živo biće ikada uzelo na zemljinom satelitu – shvati kako je nagazio na kornjaču.

1

Profili su nam bili jednostavni. Sve moje slike su bile iz Beča – one s maminim kaputom i gorućim kipom i snijegom. Njene su bile crno-bijele i umjetničke – čovjek nikad ne bi pogodio da je crvenokosa.

Kad smo se upoznali uživo, igrali smo igru.

Pogodi zanimanje. 

Gubitnik je plaćao prvu rundu.

Ona me stavila negdje u znanosti – bliže fizici nego kemiji. Ja nju u umjetničke vode.

"Mislim da si ti bliže," rekla je, dovlačeći si pivu na svoj kraj stola. "Ako računaš skidanje pred kamerom kao umjetnost."

"Jel' ti računaš?" Nekako mi je falilo limuna u pelinu.

"Skidanje? Ne. Sebe? Da." Cerila se. "Jedan lik koji me stalno gleda je rekao da je kao mali drkao na Mona Lisu."

"Spremna si za Louvre."

"Kaj ne?"

Čaša mi se brzo ispraznila. "Samo pazi. Tamo je uvijek gužva."

"Ja sam uvijek u gužvi." Počela je tražiti nešto po džepovima. "Tata mi je izašao iz bolnice. Preselila sam se neki dan. Moram organizirat pub quiz za sutra. Ako budem dobra, možda će mi dat da tamo i konobarim."

"Obično nisi dobra?"

Našla je cigarete. "Lako se ometem."

"Skidanjem?"

Zapalila. "Mm."

Činilo se kao vrijeme za promijeniti temu. "Gdje si se preselila?"

"Pokažem ti kasnije."

Trebalo mi je pelina. "Ti bi to tako, a?"

"A kaj bi ti?"

Pogled mi je pao na pepeljaru među nama.

Trenutak.

Dva.

Nagnula je glavu. "Ne voliš tako direkta pitanja, a? To je OK. Ali jednu stvar mi moraš reći. To uvijek pitam."

Gurnula je svoju nogu među moje.

Vrškom kažiprsta mi je gurnula bradu prema gore.

"Baš me zanima."

Samo se cerila.

Mora da sam se i ja.

Nekako je bilo očito što tako žarko želi znat od mene.

"Kada si shvatila da ti se sviđaju žene?"

2

Puno još pelina. Puno više piva. Puno dima. Šetnjica. Novi stan. Njena spavaća. Pusta. Mrak. Krevet. Skidanje. Bez kamere. Crveno svjetlo vani. Bliješti. Krevet. Plahta. Kornjača. Rame. Znoj. Prozor. Staklo. Prisloni. Hladno. Noge. Naprijed. Uspravno. Dolje. Pa opet krevet.

I opet krevet.

I opet krevet.

I opet krevet.

3

Za doručkom mi je pokazala svoju tetovažu na ramenu.

Glava kornjače.

"Imala sam ju u srednjoj," objasnila je. "Htjela sam je se sjećati."

Prstom sam joj prošla po ramenu. "To je slatko."

"Je li? Ne izgleda baš. Mislim, kornjača je, nemre baš ni bit nešt lijepa. Moji je nisu voljeli. Ali barem kornjače nisu teške za čuvat. Idu mic po mic – uzmu koliko trebaju i teturaju dalje. I amen."

"Kako se zvala?"

"Ria." Trepnula je. "Vjerojatno ju zato moji nisu mogli smislit."

"Šta fali imenu?"

"Zato što su mislili da nisam shvaćala odgovornost ozbiljno," rekla je. "Ona meni nikad nije bila samo Ria. Ona je meni bila moja Mala Ria."

4

Nešto kasnije tog popodneva joj je sinulo: "Pa ti meni nikad nisi rekla čim se baviš!"

"Kad si bila tako željna izgubit igru."

"Htjela sam ti platit piće."

"Htjela si mi reć da se skidaš."

"Htjela sam da me ti skineš." Prislonila je prst na bradu. "Što sam ono rekla? Da si znanstvenica?"

"Nisi ni ti bila daleko," priznala sam. "Bavim se kamenjem."

"Obožavam znanstvenice koje gađaju ljude kamenjem."

"Ne baš tako."

"Proučavaš kamenje koje gađa ljude znanstvenicama."

Nasmijala sam se.

Privukla me sebi.

5

Idući dan me blokirala.

Filip Milić rođen je u Slavonskom Brodu. Živi u Zagrebu i radi kao podatkovni inženjer. Voli krimiće.