Druga strana stvarnosti

more / novac

Dvaput sam vidio oca kako plače; prvi put kad smo djed i ja s barkom zapeli u neveri pa nas je tražila milicija i drugi put kad se iskrcao s Martinovog broda. 

U mom mjestu kamene su kuće porazbacane po obali uz široku uvalu. More nije davalo puno izbora. Zimi si mogao loviti ribu i jesti hladnoćom oslađenu broskvu. Ljeti je bilo nešto lakše, na žarkom su suncu dozrijevale rajčice, u zaštićenim vrtovima nicali su salata i grašak, a smokve i šljive mamile su sa stabala. 

Mi smo imali barku koju je otac naslijedio od svog oca. Moje je djetinjstvo mirisalo po soli i ribi. Bio sam dijete i bio sam sretan jer za drugo nisam znao.

Jedina bogatija obitelj u selu bila je Martinova. Nakon školovanja u gradu Martin je postao kapetan na jednoj od velikih koćarica u vlasništvu države. Na odlasku mlada žena mu je mahala s rive. Uskoro je ispod njenog srca kucalo  još jedno. Martin je bio sposoban kapetan, najuspješniji po ulovu ribe u cijeloj floti. Za jednog nevremena njegov je brod noćio u našem mjestu. Tada mu se nenadano iskrcao jedan od ribara.

− Ča ćeš, ljudi ki nisu odavde ne znaju ča je posal, pa ne moru dugo zdurat − rekao je Martin mom ocu. − A plaća je sigurna i posal je siguran. Razmisli.

Tu večer u san me je unio tihi razgovor oca i majke koji je dopirao iz kuhinje. Sljedeći dan otac me zagrlio i rekao da čuvam mamu. Trčeći po rivi mahao sam velikoj koćarici sve dok stari nije postao mala točkica. Otplovio je u ono što je našoj obitelji trebalo donijeti bolji život. 

Dva mjeseca nakon toga otac se nenadano pojavio rasječene usnice. 

− Više se ne vraćan na brod − suho je protisnuo.

Na spomen Martinova imena tvrdo bi zašutio. Odvezao je svoju barku, a u našu se kuću vratio miris soli i ribe. No ništa nije bilo isto. Očeve su oči sve češće nemirno zvjerale, a usne se nečujno pomicale, kao da su okrznute nekim tajanstvenim prokletstvom. 

− Reci mi, ča ti je? − rekla mu je moja majka. – Strah me kad te vidin ovakovoga. 

Martin je uskoro dobio sina. Znali smo to po glazbi i slavlju koje je odzvanjalo cijelim mjestom. Kad je glazba naglo utihnula shvatili smo da je nešto krenulo po zlu. Ljudi su nam rekli da mu je sin rođen kljakav.

Nama su stvari, kao vradžbinom, krenule nekim čudnim tokom. Kako bi otac upalio motor i isplovio, površinu mora uzbibalo bi vretenasto tijelo. Zaobljena peraja uranjala je i izranjala prateći barku. Dupini nisu bili rijetkost u mom kraju. Ribari ih nisu voljeli jer su im krali ribu i parali mreže pa bi se nakon teškog posla vraćali kući praznih ruku.

− Uvik isti dojde, poznan ga po peraji – rekao je moj otac.

Glas mu je bio miran, a oči su mu neobično svjetlucale. 

− Ja partin na poštu, kad evo ti njega, gori-doli, gori-doli. Ali i ko mi zigrize ribu i podere mrižu, ja volin da je on s manon.

Kasnije bi, na iznenađenje sviju, mirno krpao probušenu mrežu.  

Ja se nisam čudio. Otac mi je već prije pričao čarobne stvari. Najviše sam pamtio priču kako se nikad ne isplovljava na dan svetog Ante jer se onda u mrežu ulove samo kosti. Od te slike podilazili su me srsi. “Moj otac zna i vidi mnogo više od drugih ljudi”, mislio sam. Bio sam premali da bih razmišljao o smislu. Osjećao sam da moj otac zna zašto ima tu svetu i neobičnu čast da ga prati zadivljujuća životinja. I dok je stari postajao junak mog djetinjstva, majka je krišom brisala oči. Od susjeda je, uzdišući, posuđivala brašno. Stari je i dalje strpljivo krpao mreže, oko po oko, dan po dan. Mještani su ga sažaljivo obilazili.

− Ča jopet dupin? − pitali bi.

− Je − škrto bi odgovorio otac.

− Vrag ga vazel − uzdahnuli bi oni.

− Ma blago je to, pustite ga − rekao bi on.

Ljudi su u čudu odmahivali rukama i nastavljali svojim putem. 

Stari je rijetko prekidao posao. Zato sam se iznenadio kad se jednom do njega dovukao kljakavi Martinov sin, a on mu je pružio iglu i dozvolio da petlja po mreži. Meni to nikad nije bilo dopušteno. S vremenom su ljudi sve rjeđe svraćali. Na kraju su samo virili prema ocu kroz zatvorene škure. Tamo na rivi on je, kvrgav i usukan nad mrežom, izgledao kao živi spomenik samome sebi. Njegova tvrdoglava pomirljivost s čudnim usudom uskoro je postala sjeme šapatu koji se počeo širiti po mjestu:

− Nešto tu smrdi.

− Nisu to čista posla.

− To on pere savjest. 

Šapat je postajao sve glasniji. Kad su se glasovi dotakli mene, nisam se obazirao. Pa selo je selo, a ljudi su ljudi, oni uvijek pričaju. Sve dok jednog dana nisam sreo Martina koji me, po prvi put, usput pitao za staroga. Odšutio sam odgovor, a on je rekao:

− Znaš kako se reče: svaki na kraju plati svoj grih.

Nisam shvatio što želi reći, ali Martinova rečenica savila mi se kao zmija oko srca i više me nije puštala. 

Nekoliko godina nakon toga nešto sam tražio u staroj komodi. Tamo je, ispod jušne zdjele bio pažljivo presavijen požutjeli izrezak. Razmotao sam ga. Bio je to novinski članak. Ustajao miris suhog papira slijepio mi je nosnice. Čudio sam se, jer u to vrijeme u naše mjesto nisu stizale novine. Na vrhu članka kočio se naslov: “U uvali pronađen ubijen mali dupin”. U članku je pisalo kako je netko mališanu odrezao repnu peraju pa je jadno stvorenje skončalo u groznim mukama. Mještani su još dugo nakon toga viđali ženku dobrog dupina kako svakodnevno obilazi obalu.

Srce mi je zatutnjalo u ušima kad sam vidio datum na vrhu članka. Poklapao se s boravkom mog oca na koćarici. Kockice su mi se nenadano presložile. Cijeli svoj dotadašnji život vjerovao sam u nešto što je u trenu nestalo.

Od tada se šutnja uvukla u naše živote. Otac je i dalje uporno odlazio na ribe i krpao probušenu mrežu, sve dok jednog dana nije isplovio i više se nije vratio. Sljedećeg jutra ribari su pronašli praznu barku kako pluta morem. Bilo mi je teško ali nisam mogao ispustiti ni suze. 

Kasnije sam sredio barku, riješio se mreža i stavio klupice. Turisti su otkrili naše mjesto usred ničega i baš takvo bilo im je privlačno. Bauljali su po kantima, brali smilje i lavandu i divili se morskom plavetnilu. Napravio sam tabelu koju sam objesio na brodić. Na njoj je pisalo: “Barke fahren”. Dupina nikada nisam sreo.

* * *

Palim cigaretu ispred zgrade. Prije nego uđem, žestoko suknem dva-tri dima. Prijavljujem se na recepciji, takva su pravila… a djevojka s debelo podcrtanim očima govori mi:

− Ravno kroz hodnik pa desno stepenicama gore, prvi kat, soba devetnaest.

Kao da ne znam. Dolazim ovamo svake subote. 

Kucam na vrata iako ne očekujem odgovor. Otvaram. Sudaram se s ustajalim mirisom i prizorom nepojedena ručka na ormariću. S kreveta me gledaju dvije male iskre:

− Sinko moj - govori mi majka i širi ruke.

Dobro je. Danas je lucidna. 

− Kako si mama?

−Dobro san, baš san mislila na tebe i na tvoga oca.

Čini se da se ipak gubi.

− Mama, oca više ni − razlažem polako.

− Znan sinko. Tvoj je otac bil najboji čovik koga san znala…

“Da, gubi se”.

− Sve ono ča je on učinil za toga dupina, malo ki bi učinil…

Grizem usnicu. Bijesan sam na oca kojeg nisam uistinu poznavao i na majku što je dozvolila ocu da se patimo. Godinama nosim žuč u sebi koju nemam više kome prosuti. Jednaku gorčinu vjerojatno osjećaju samo djeca koja tek kad odrastu saznaju da su usvojena.

 − Svi su mislili da je Martin dobar čovik − nastavlja majka. − A on je učinil ono ča ni beštija beštiji ne učini… odrizal je rep malomu dupinu ki se ćapal va mrižu i hitil ga va more... 

Osjećam pulsiranje u usnici i zatim slan okus na jeziku. 

− Otac to ni vidil jer je bil na timunu, samo je čul mićega kako plače. A znaš kako plače mali dupin? Ko dite, sinko moj. Ko dite. Tvomu je staromu srce prepuklo i zaškurilo mu se. Potukal se tamo na brodu s Martinon, i prokljel mu je sime… 

Majka je ušutjela. Pogled joj se zastaklio. Prešla je na drugu stranu stvarnosti i jedino što nas je još povezivalo bila je njena mala topla ruka u mojoj. Kad je zaspala tiho sam izašao, pokušavajući sastaviti misli s tijelom. Nije išlo. 

Vozio sam do svog mjesta i gorko plakao. Uz rivu je počivala moja barka. Odvezao sam ju, upalio motor i besciljno krenuo. Pogled mi je odmarao na mirnom plavetnilu. Odjednom, more uz barku se uzbibalo. Skočio sam s klupice i brzo zaustavio motor. Objema sam se rukama podbočio o stranicu barke i očima pretraživao površinu.  Jedino što sam još mogao vidjeti bio je moj vlastiti odraz. 

Dijalektalni rječnik

Posal - posao
Zdurat - izdržati
Dojde - dođe
Pošta - mjesto na kojem pojedini ribar obično lovi ribu
Zigrize - izgrize
Grih - grijeh
Ni - nema
Učinil - učinio
Beštija - životinja
Odrizal - odrezao
Ćapal - uhvatio
Hitil - bacio
Vidil - vidio
Timunu - kormilu
Mićega - maloga
Dite - dijete
Zaškurilo - zamračilo
Potukal - potukao
Prokljel - prokleo
Sime - sjeme

Sandra Kordić

Sandra Kordić je rođena, živi, radi i stvara u Rijeci.

Priča je nastala u sklopu projekta Present Past Goethe Instututa. Više o projketu pronađite na linku.