Ča je more da bi bilo polje

„Kako se zove onaj film u kojem se svaki put kad netko umre pojavljuju naranče?“ pokušavao se sjetiti Vito. U posljednje vrijeme sva znanja koja je skupljao tijekom dugih samačkih plovidbi postajala su nepouzdana, samo fragmenti činjenica, pokoja boja i zvukovi koji su ga budili noću.
„Je li to sirena onog teretnjaka u Biskaju s kojeg se posada jedva spasila?“
Krivio je umirovljenički dom u koji su ga smjestili. Možda je mogao izdržati još koji mjesec u svojoj trokatnici podignutoj u pedeset godina naviganja[1]. Unuci su tvrdili kako je njegova soba luksuzna, hrana izvrsna i sve je kao u hotelu s pet zvjezdica. Udovoljili su i zahtjevu na kojem je najviše inzistirao, da ostane blizu Sovjaka^[2], blizu svoje kuće.
No, čim bi izašao iz svoje sobe osjetio bi miris razrjeđivača, bjelila i kiselina, toaletnih maramica kojima se nastojao sakriti smrad napunjenih pelena. Koliko god su čistili, nečija su se crijeva uvijek praznila. Nježno je pogladio svoje prepone: „Ča^[3] nas to čeka, moj ti?“

Ponekad, pogotovo nakon ručka, kad bi ga hrana zagrijala, a čaša vina razgalila, planirao je kako će se do večeri spakirati i odjaviti iz te proklete ustanove. Uostalom, tu je sasvim dobrovoljno i još im svaki mjesec preskupo plaća dvadesetak kvadrata s balkonom.
Navečer, želja bi splasnula. Jednom je zaista i proveo zamisao u djelo, ali brzo su ga vratili, nakon što je nezgodno pao i raskrvario glavu.

− Preslab si, nono! Nogi^[4] ne drže, ruke se tresu… Opasno je… − govorili su mu, a on je poput pokunjena pučkoškolca promatrao vrh karirane kućne papuče.

* * *

− Previše si sitan, ne hodi^[5] sam! – govorila mu je mama kada je prvi put sišao u Sovjak.
− Ne sekiraj se! – odgovorio je štrkljavac, oponašajući tonom i držanjem pokojnog oca.

Prije tri dana kamioni su dovezli naranče u Sovjak. Sretnim spletom okolnosti za sve ljude koji su živjeli blizu te vrtače u riječkoj je luci zapeo brod pun slatkih, debelih, krupnih naranči. Najprije su se dijelile Riječanima, ali bilo ih je toliko da su već i balavurdiji dozlogrdile. Neki se lučki rukovodilac, domaći čovjek, dosjetio Sovjaka, na pet-šest kilometara udaljeno, posve zavučeno i duboko grotlo u koje se može baciti tone i tone naranača bez posljedica.

Vito nikad nije jeo to čarobno voće. Prvi ga je susret očarao. Spuštao se dolje sa svim sumještanima, nosili su košare i natrpavali ih pa se vraćali po još. Putem je gulio koru i sisao pulpu, puštajući da mu se sok cijedi niz bradu. Osjećao se veći, snažniji, nekako svjetski. Bio je Popaj na matinejama u Mjesnoj zajednici. Crtani mornar bi sasuo u usta cijelu konzervu špinata i njegova bi nadlaktica narasla dovoljno da obrani Olivu od napasnika. Već je tada znao da želi biti mornar.
More je svaki dan gledao s prozora, taman toliko daleko da ga ne puštaju samog da se spusti i umoči stopala. Sada je more došlo k njemu, u Sovjak, tamo gdje su samo najhrabriji išli do dna, u nikad osunčanu rupu u kojoj su se skrivale divlje zvijeri, a noću hukale sove. Tamo su živjele vile i vilenjaci, krsnici i vampiri, svadljivi patuljci i zli duhovi koji bi pijancima pomiješali puteljke do kuće.

Sitni trinaestogodišnjak odlazio je po naranče sve dok je na njima bilo narančastog traga. Nakon mjesec dana posve su pocrnile, raspadale se šireći oko sebe slatkasti, zemljasti vonj. „Kad bi barem dulje trajale.“, obilazio ih je Vito žalosno sve dok ga nisu potjerali oni iz Luke. Stizala je nova pošiljka odbačenog tereta. Bila je to neka nejestiva, smrdljiva smjesa, ljepljiva poput smole kojoj nisu mogli odrediti svrhu. Prekrila je svaki trag zlatne ljepote i potjerala zvijeri, sove, vile i vilenjake, krsnike i vampire, zle duhove… Vito je iduće godine upisao Pomorsku školu, odradio sve ispite, tijekom godina napredovao, strpljivo i polako. Završio je karijeru kao kapetan broda za opasne terete. Svaki put kad bi odlazio na kopno obilazio je Sovjak čijih je sedamdesetak metara dubine napunjeno tisućama tona industrijskog otpada. Crnio se katran i tromo su površinom plutale hrđave bačve.
Smrdjelo je na otrove i mazivo i rastopljeni metal, baš kao kod Vita na brodu. Tamo sosjećao sigurno i kod kuće, buljeći u to neprozirno opasno crnilo koje je gutalo kamen i zelenilo. Nije pokušavao objasniti zašto ga privlači mjesto koje svi izbjegavaju. Morao bi najprije ispričati što znači u potpunoj tami buljiti u crnilo oceana i istovremeno biti prestravljen i presretan što nestaješ u mrak.

* * *

− Balkon je ostao otvoren. – rekli su unucima kada je krenula potraga za Vitom.

Navodno su ga vidjeli da je preskočio ogradu. Dvorišna vrata bila su otvorena zbog posjeta. Nakon pregleda nadzornih kamera potvrđen je taj gotovo nevjerojatan podvig. Izgleda da je sam prešao i petstotinjak metara do table s upozorenjem o opasnom otpadu i prekrižene lubanje. Od ograde do pontonskog mostića koji je najavljivao početak sanacije opasne jame Sovjak bilo je samo nekoliko koraka. Tamo su pronašli oguljenu koru naranče.

* Ča je more da bi bilo polje = Što je more da bi bilo polje
(Ča je more da bi bilo polje, ča je,
Ni na ne na si travo zelena, ni na
Srce moje, o ja ni na naj.
Sve bi gospe težakinje bile.
Po njemu bi naranče sadili.
Kraj naranče drobnu mažuranu.)
- tradicijska pjesma iz Hrvatskog primorja

[1] naviganje - plovidba

^[2] Sovjak = prirodna krška vrtača, u Viškovu kraj Rijeke, koja je od pedesetih godina do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća korištena za odlaganje opasnog otpada. U jamu je odloženo oko 250.000 m3 raznog otpada. Izvor: (https://www.fzoeu.hr/hr/sanacija-jame-sovjak/7649)

^[3] ča - čak. upitno-odnosna zamjenica što

^[4] nogi - noge

^[5] hodi - hodaj (hodati)

Marija Rađa

Marija Rađa rođena je i živi u Rijeci. Završila je Filozofski fakultet, zaposlena je u srednjoj školi kao nastavnica hrvatskoga jezika. Uz to je i novinarka i radnica u kulturi opće prakse, s naglaskom na književnost. Piše kratke priče.

Priča je nastala u sklopu projekta Present Past Goethe Instututa. Više o projketu pronađite na linku.