Džalal al Ahmadi (pjesme)

U kući

1

Sjedim sada, sam

Za okruglim stolom

Sjedim sada,

Kružeći oko sebe.

Sjedim sada, kao stol za kojim nitko ne sjedi

Sjedim sada

Ne znam kako

Iz mene isparava miris duhana

I gubitaka

Srce mi je ormar pun vješalica

I polumnemoničkih veza

Glava mi je zahrđala konzerva sardina

Kada je zaljulja vjetar

Čujem u njoj mijaukanje izgubljene mačke

Kada me djeca gađaju kamenjem

Kotrlja se kao lopta prema košu za smeće

Kada se zapitam o vremenu

Ništa

Kad se zapitam

Postajem lakši

Kao da sam ništa

S moje desne strane, vjetar

S moje lijeve strane, vjetar

Zameo me vjetar

Kada se izdižem s površine misli

Jača moja žudnja da se strmoglavim na oštru istinu.

Ja sam kamen koji želi poletjeti

Sjedim kao staro božanstvo na pragu svoje tuge

Razmišljam da napišem novu pjesmu o ženi koju ne znam

Razmišljam da napravim sliku ženi koja ne dolazi,

Razmišljam o načinu na koji ću je pozvati da popijemo šalicu čaja

Razmišljam o dugačkom putu koji vodi do vrata moje kuće

Razmišljam o dugačkom putu koji vodi do moje kuće

Razmišljam o dugačkom putu do moje kuće

Razmišljam o putu do moje kuće

Razmišljam o mojoj kući

Pa razmišljam o kupnji kvake

I vrata za zid

I zida za nas

Ali sada sam gladan

I želim ovo dovršiti

Poslije želim plakati, sam

I usnuti.

2

Jedan se kamion za prijevoz tijelâ

Stalno vrti u mojoj glavi

Na svom putu gazi utvare s licima svih koje sam volio u prošlosti

I nosi sa sobom što je ostalo od njih.

Crne stvari i vlažnost izdižu se s njegove stražnje strane

Bez zaustavljanja

Bez imena, bez misli

Samo neprestana buka bez zvuka

I miris uspomena koje umiru.

Kada zatvorim oči, dani im postaju sve kraći

U obliku suze

Izlaze

Idu prema krčmi

Da piju, da se napiju

Rukuju se sa svima

Ljube se

I zalijevaju ih kišom uvreda

Pa se vraćaju prije nego što se probudim

Pijani kamion

Tužan

Luta u tami moje lubanje

Vuče se bez kotača

Bez pravog tijela

Po uskom i klizavom putu

U potrazi je za krajem

Ili mišlju koja bježi

Pijani kamion

Ljut

Miniran tijelima onih koje volim

Vrti se u krug

I ponovno vrti

Prije nego što su postojali bogovi

Prije nego što je postojalo vrijeme

Ni zbog čega

Ni zbog koga

Samo zato što je kamion

Samo zato što postoji glava

Samo zato što to mora raditi...

3

U hladnjaku mi je odrubljena glava!

Ne znam što radi na tako hladnom mjestu

To znači da je netko jučer

Usnuo bez noćnih mora

Uspijevam podignuti tu stvar i staviti je na ramena

Hodam s njom po ulici

Razgovaram sa svima

Nitko nije ni shvatio da moje riječi ne dolaze odakle bi trebale!

S lakoćom zanemarujem što se događa

Vraćam se svom životu

Oženim se

Dobijem djecu

Ostarim

Pa umrem

Moja djeca će naslijediti hladnjak

Otvorit će ga, jedan po jedan

Uzeti tu stvar

Hodati ulicama

Razgovarati sa svima

Bez da itko shvati da smo to mi!

4

Budim se iz sna

Vidim stablo kako se naginje prema meni

Razmišljam…

Mora da je žedno

Što li nas je dovelo do ovakvog mjesta

Odlazim u kuhinju

Pronalazim medvjeda na stolu

Mora da sam zaboravio mnoga vrata

Otvorena

U svom životu

Kažem, ako se pravim da nije tu, nekoliko godina

Nestat će

Ili

Izgledat će kao da ne postoji

Otvaram slavinu

Izlazi riba

Dvije

Tri

Mora da ih neki poludjeli ribič

Naganja uokolo

Razmišljam, ako im dam dom, možda požive još koji dan

Stavljam čep na otvor odvoda

I pijem sa svima

S ribama

Medvjedom

I stablom

Pa izađem da zaurlam.

Kaos

Na zidu crtam čovjeka sličnog sebi

Pa se prestrašim da ću se osjećati usamljeno poput njega

Nacrtam leptira pokraj njega

Pa se prestrašim da će poletjeti

Nacrtam četiri zida

Pa se prestrašim da ćemo biti tužni

Nacrtam oblak u sjećanju

Pa se prestrašim jata pitanjâ

Nacrtam klopku

Pa se prestrašim da će se zapetljati u nju

Nacrtam u daljini stablo koje ne zanima što se događa

Pa se prestrašim da je shvatilo što se događa

Nacrtam mjesec kojeg izjeda kajanje

Pa se prestrašim da ga je zavela pjesma

Ne nacrtam ništa

Pa se prestrašim da će posumnjati

Nacrtam zaključana vrata

Pa se prestrašim da će se naviknuti na gubitak

Nacrtam im torbu

Unutar koje je druga torba, a u njoj ključ

Pa se prestrašim da će otkriti istinu

Nacrtam ponor iza vrata

Pa se prestrašim za svoj ludi ponos

Nacrtam mu sovu na desnom ramenu

Pa se prestrašim da će od mudrosti postati sve veći

Nacrtam mu vuka u lijevom plućnom krilu

Pa se prestrašim da će se osvetiti na njegovom tijelu

Nacrtam cigaretu među njegovim usnama

Pa se prestrašim da će se ugušiti u snovima

Nacrtam prozor

Pa se prestrašim lopovâ

Nacrtam pištolj

Pa me ubije hladnoća

Pa se prestrašim zaborava.

Šuma koja je izrasla dok te nije bilo

1

Ne možeš prisilit stablo da ti prizna svoje ime

Nikada

Čak i kada ga spremiš među korice knjige

Jednog dana

Netko će je otvoriti

I osloboditi šumu koja je izrasla dok te nije bilo.

2

S vremena na vrijeme

Udarali su šljunak

Vašim stopalima

Nemar je privremena smrt

Ne dozvoli joj da se navikne na to.

3

U supermarketu

U hladnjaku su

Samo plodovi mora!

Stojim, sretan…

Tu gdje mogu vidjeti more

Napokon

U tamnici.

4

Oslanjam se na riječi

Jer se sve raspada

Zato što je moja ruka – poput mene – idiot

Postaje nježna

Želi sebi sve najgore

Jer ruke koje se pružaju

Okaljat će me novim sjećanjima

I još jednom prazninom u kojoj neću osjetiti granice svog umora

Sirovom radošću

Sputavaju ga kandže i kljove

Možda s manje žara nego inače

I zato što samoća

Ubija brže nego dosada

Prinosi moje srce svojim bodežima

Plemenitija od samilosti

Zato joj darujem svoje kajanje da providi kroz njega

Uljuđenija je od zanemarivanja onih koje volimo

I zato, bez da se bojim

Dozivam je pred svima svojim imenom.

5

Što je to dobro u uspomenama?

One su kao zabava

U liftu

Koji ne radi

Na koju nećeš moći nikoga pozvati

Samo misao

Zbog koje osjećam da se gušim.

6

Nisam više tužan

Imam novu košulju

Zalijeva cvijeće dok me nema

Otvara mi vrata

Briše mi znoj svojim rukavima

Grli me

Kada se osjećam jadno

Polagano se šulja

Trlja gumbove na moja leđa

Mrmljajući mi pjesmu u uho

I kada dobijem vrućicu

Baci se poput uplašenog šteneta

Na mene kada ležim u krevetu

A nakon što zaspim

Rasteže se prema vani

Iznad užeta za sušenje odjeće

Bira imena zvijezdama

I poput mene

Lije suze

Čekajući tebe

7

Postoje dobri dani

Postoje loši dani

I postoje oni dani

Ne znam kako ih je Bog stvorio

U tvom odsustvu

***

Želim te voljeti

I želim te mrziti

Polagano

Želim svojoj mržnji da postane zlobna

Da postane put

Do tvoje ljubavi

***

Vratit ću ti što si rekla

Ja sam tvoj alat

S kojim ćeš popraviti

Svijet.

8

“Amaru Muršidu, mom prijatelju.”

Poklonio sam mu košulju

A on je meni poklonio par čarapa

Razmislio sam na trenutak…

O tome što sam napravio da ga uljepšam

Dok je on razmišljao

Kako da ostane na mojim stopalima

Na toplome

Nakon dva dana, izgubio sam jednu cipelu

Pronašao sam je trećeg dana

Ali sam bio zaboravio na kojem mjestu je druga

I tako dalje…

Svakog dana

Izgubio bih pola topline

I dobio nešto drugo.

Postoje razlozi o kojima ne razmišljamo

Zaslužujemo živjeti zbog njih

Ovo je jedan od njih.

***

Darovi usamljenih

Nas plaše

Jer izgledaju poput njih.

O ratu

1

Metak ulazi kroz prednji dio duše

Kroz mjesto pogleda

Kroz prozor koji je stvoren za to.

Kroz knjigu nepoznatog autora,

Kroz nedosljednost u naraciji

Ili ograničenost u autorovoj mašti

Metak ulazi kroz leđa

Točnije, kroz kralježak u leđima

Ondje gdje je okidač za hemiparezu

Metak ulazi kroz bedra

Kao što ulazi sperma

Kao što ulazi gomila političara

Kao što ulazi vrijeme prema sebi,

Metak ulazi kroz jučer

Kroz sutra, beskrajno iskorišteno

Zagađeno vjerskim i državnim vođama,

Ulazi kroz telefonske linije za motrenje

I higijenske potrepštine

I polustvarne električne kablove

Metak ulazi kroz ekran računala

Kao što pornografski film

Ulazi u sobe tinejdžera,

Kao što bijeda ulazi

U obitelji,

Kao što komad drveta ulazi

U kamin.

Metak ulazi u sjećanje

U dubine misli

U sklonost plijena da se žrtvuje

U prvi zvuka biča

U novi datum ropstva

U nepoznati početak!

I nesiguran kraj!

Metak ulazi, slobodan

Kao što metak ulazi

I ne izlazi.

2

Kada završi ovaj rat

Snajperist će se vratiti svojoj kući i zagrliti djecu

Pržiti ribu za svoju ženu

Spavat će, buditi se, i tako nekoliko mjeseci

Možda nekoliko godina

Pere svoje lice

Ide na posao

Susreće se s prijateljima iz rata

Zajedno puše

Zezaju se

Pa se vraćaju svojim obiteljima

Jebu se sa svojim ženama

Ili pišu dobre pjesme

Ali kada rat završi

Vratit će se

I probuditi za nekoliko godina

Pušiti

I jebati se

jebati se

I pušiti

…

Dok ne umremo.

Džalal al Ahmadi

S arapskog prevela Antonia de Castro Burica.

Džalal al Ahmadi jemenski je pjesnik rođen u Saudijskoj Arabiji koji trenutno živi u Njemačkoj. Objavio je četiri knjige poezije na arapskom jeziku za koje je dobio brojne nagrade. Do rujna 2016. bio je stipendist fondacije Heinrich Böll, a 2017. dobio je prestižnu nagradu Mohammed Afifi Matar za poeziju na arapskom.