Šal

Uoči predstavljanja finalista/ica nagrade Ivan Goran Kovačić u Booksi, donosimo pjesmu Nade Topić iz zbirke Stope u snijegu.

Šal

Nikad neću dotaknuti zemlju.

Ne želim.

Ležim u čistom snijegu ovijen oko njegova vrata. Iz daljine bi se reklo da sam busen, trava iz koje raste njegova glava. Dječaci rastu iz zemlje. Rastu iz snijega. Iz oblaka. Iz majčinog mlijeka. Izduže svoje bijele vratove i čekaju zeleni šal, plavi bicikl, sunce, nečije ruke, zagrljaj. Oni imaju tanke vratove – slamčice što pucaju na dodir i glavom razmiču noć, šumu, planinu.

Zagrle stijenu i padnu u staklenu zoru.

Lako.

Bez glasa.

Kao što se pada u san.

*

Jedan leži dolje u snijegu i spava.

*

Drugi vijori visoko o stijeni kao crvena vunena nit što se otrgnula iz rukava.

Da podsjetimo, u konkurenciji za nagradu Ivan Goran Kovačić našle su se knjige objavljene u razdoblju od 1. studenog 2018. do 31. listopada 2020. godine, a između stotinjak pristiglih naslova najbolje je odabrao žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar. Laureat ili laureatkinja bit će proglašen/a 15. ožujka, uoči početka Goranovog proljeća.

Obrazloženje žirija prenosimo u cijelosti: "Knjiga pjesama Nade Topić Stope u snijegu ističe se originalnim pristupom po mnogočemu zahtjevnoj lirskoj građi. Posrijedi je organizirana – po blizini središtu temeljne priče – polifonija ispovijesti, monologa bića i pojava: od pahulje, jelena, oblaka, žarulje, strašila do cipele, šume, šala, ormara. Nada Topić uspijeva razvijati temu, kroz okvire svog koncepta stilski dosljedno, iz pjesme u pjesmu, sa zavidnom razinom jezične kontrole i mjere. Svaka je pjesma zasebna vrsta bjeline, komadić pomno slaganog lirskog mozaika, dio živog, govorećeg organizma što niče u svim pravcima iz šturog izvještaja o snježnoj tragediji iz starih novina."